Post-činjenično čudovište koje je HDZ veselo godinama jahao, sad riga vatru po njihovim ljudima


Jako dugo, godinama se HDZ zahvalno služio smrću činjenica u hrvatskoj javnosti. Krahom medija, koji su se zbog svojih političkih preferencija i panike jer su novci počeli nestajati u pravcu interneta, udaljavali od činjeničnog svijeta, postalo je normalno da se kao legitimne priče u javnosti plasiraju notorne gluposti, neistine, ili, više od svega površni detalji koji su mimikrijom i što masnijim naslovima postajali „istinama“.

Mnoge od tih laži i bedastoća pustile su korijenje i trebat će možda i rad povjesničara da ga se iščupa; u javnosti je tako (ne)rad Vlade Zorana Milanovića razlogom tadašnjeg višegodišnjeg pada BDP-a (a ne europska dužnička kriza), kupovina mobitela za državne službenike bila je ocijenjivana nepotrebnim bacanjem novca, a proširenje postojeće mjere za stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa – uvođenjem robovlasništva.

HDZ tad nije previše mario za činjenice, sve što je moglo koristiti za udar na „nenarodnu vlast“, bilo je dobrodošlo.

Sad se bumerang, međutim, vratio.

Scena danas više nije ista kao prije nekoliko godina. Mediji više ne predvode histerične napade poluistinama, tek tu i tamo posurfaju na valu općeg raspoloženja nacije, koje se uglavnom prelijeva iz društvenih mreža. No, učinak je isti – vladajuću politiku se gađa notornim glupostima i sveopćom histerijom.

Plenkovićevo ponašanje oko Agrokora je, primjerice, makar zasad, besprijekorno. Pokušava svojim poznatim sedativnim diskursom smanjiti paniku, a u isto vrijeme domisliti legislativno rješenje kojim bi se spriječilo da pad Todorića postane i pad Agrokora. Jer, padne li Agrokor, natučena će biti cijela Hrvatska. Ovdje je u ovom trenutku potpuno i savršeno nebitno tko je, kako i po kojoj cijeni omogućio Todoriću da dođe u poziciju da o njegovoj firmi ovisi „pola države“. Onaj tko je danas na vlasti ima jednostavan izbor: Ili pustiti da sve ode niz rijeku, ili pokušati utjecati na kriznu situaciju. U prvom raspletu Hrvatska potencijalno ulazi u novu recesiju, a Vlada sliježe ramenima. U drugom, Vlada pokušava donijeti poseban zakon, lex Agrokor, i umanjiti štetu za gospodarstvo države koju vodi. Obzirom na „popularnost“ Gazde u javnosti jasno je da je ovo lose-lose izbor. Ali, onaj prvi, nečinjenje, je daleko opasniji i neodgovorniji. Plenković je krenuo drugim putem i sad ga se na sve strane rešeta kako želi „spasiti Todorića“. Ni taj motiv nije nemoguć, ali ničim dosad Plenković nije odao njegovo postojanje. Premijer se u ovoj krizi, zasad, jednostavno ponaša odgovorno.

Slična histerija razvila se i oko poreza na nekretnine. Uvođenje njegove jednostavnije verzije, koja će uglavnom zamijeniti postojeću komunalnu naknadu, od početka naredne godine izazvala je odjednom skoro pa pokret otpora. Zanimljivo, da će se porez na nekretnine uvesti od 1.1.2018. zna se već  mjesecima, ali su ljudi valjda računali kako Vlada u svom planu djelovanja ne misli ozbiljno. Sad se društvenim mrežama širi gnjev onih koji tvrde da ćemo „postati podstanari u vlastitim kućama“ i nagvažda o slomu srednjeg sloja...

Posebnu nagradu za neiskrenost ovdje zaslužuje HNS koji danas tvrdi kako su oni porez na nekretnine zaustavili i u Milanovićevoj Vladi i kako su uvijek bili protiv novih poreza. Prvi dio tvrdnje je točan, drugi je laž – kad je HNS zaustavio nakanu Slavka Linića da uvede porez na nekretnine tvrdili su da nisu protiv njega, već trenutka u kojem se uvodi, te da se o njegovom uvođenju može razgovarati kad gospodarstvo opet bude raslo. Hrvatska je danas, podsjetimo, po rastu BDP-a već neko vrijeme pri vrhu među članicama Europske unije.

Kod razvoja situacije oko poreza na nekretnine treba dobro paziti na sam jednu stvar – da se paralelno s njim rasterećuju davanja na rad. U tom slučaju - a takva je Vladina namjera - je porez na nekretnine koristan alat društvenog i gospodarskog razvoja.

Ovdje je zanimljivo i primjetiti da val histerije protiv poreza na nekretnine ni izbliza ne predvode mediji, koji su kiptili od bijesa kad je sličnu stvar pokušao provesti SDP prije pet godina. Sad su na vlasti, ipak, „naši“, pa se i o tom porezu piše puno odmjerenije. No, bijes, zajedno sa svim promašenim argumentima ispucavanim 2012. godine s naslovnica, se preselio na društvene mreže...

Naposlijetku, i HDZ-ov ministar zdravstva Milan Kujundžić, iskusio je malo „medicine“ koja je bila namijenjena gotovo isključivo istupima Zorana Milanovića.

Njegova izjava o tome da nekad jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika postala je gotovo programatska rečenica kojom se ismijava i njegov rad i cijela Vlada.

Kujundžić je, međutim, govorio o situacijama utjehe kad su pacijenti u terminalnoj fazi i kad im medicina više ne može pomoći. I nema sumnje da je, makar što se tiče pacijenata (i obitelji) vjernika, bio u pravu.

Ne pomaže. Post-činjenično čudovište koje je HDZ veselo godinama jahao, sad riga vatru po njihovim ljudima.

I nema tu nikakvog razloga za likovanje oporbe i njenih simpatizera. Primarna žrtva je jučer bio Milanović, danas je Plenković. Ona stalna, međutim, je ista.

Svi mi.

 

novilist