„Prolaze brodovi
Trube u čast, zvone na uzbunu
Deca uče da plaču
Deca uče da poznaju svoj glas
U toplim jaslama
U hladu bora, pod zidom čempresa
Mi menjamo našu noć
Za neki tuđi dan, za neki tuđi dan“
Milan Mladenović
Ovo nije tekst o Thompsonu. Nije ni rasprava o Bad Blue Boysima. Čak ni prokazivanje jednog transparenta. Ovo je tekst o smrti politike.
Smrt politike ne događa se spektakularno, uz dramatiku sloma, napetu muzičku kulisu i otvorene zabrane. Ona se događa tiho, administrativno, gotovo pristojno, u onom trenutku kada institucije prestanu odlučivati, a počnu tumačiti poruke koje dolaze izvana. I slijediti ih. Ili promovirati. Kad se politička moć seli s institucija na tribine, u gomilu, a odgovornost zamjenjuje „autentični osjećaj mase“. Upravo to danas gledamo.
Nakon što se na stadionu u Zagrebu pojavio transparent koji proziva ne gradonačelnika, nego provocira ustavnost, zakonitost, samu ideju društvene prihvatljivosti, vrh države nije reagirao kao politički akter, nije postavio granicu. Nije rekao: ovo je neprihvatljivo, ovo je izvan ustavnog poretka, ovo nije predmet političkog pregovaranja. Umjesto toga, dobili smo tumačenje. Poruka je „logična“. Netko „očekuje da se gradonačelnik očituje“. Jest, gradonačelnik Tomašević je upao u klopku političke nedosljednosti, no ta sramota da su se institucije povukle u ulogu komentatora, a tribine postale izvor političkog značenja, da politički vođe kapitaliziraju isključivi primitivizam mase – to još doživjeli nismo. Tuđman, Mesić, Sanader, Kosor, Josipović, Milanović, oni nisu slijedili već upravljali, vladali. A, danas, vrh vlasti – premijer i predsjednik Sabora – oportunistički i kukavički, politički jadno, odlučili su još jednom neustavnost pretvoriti u sredstvo političke borbe. To je ključni trenutak. Tu politika prestaje postojati.
Institucije koje tumače poruke s tribina više nisu akteri. One postaju sluge simboličke provokacije. A demokracija koja prestane postavljati pravila društvu brzo prestaje biti demokracija. Postaje dekoracija u kojoj opstaje samo buka. Proces je poznat i opasan. Najprije se ekstrem ili iznimka tolerira kao folklor, emocija, „realnost“. Zatim se normalizira. Potom traži dodatni legitimitet. Na kraju se svatko tko pokuša povući granicu proglašava nedemokratom, rigidnim, autoritarnim. Paradoksalno, protivnikom slobode.
U tom obratu događa se obrat normalnosti, društvena kontaminacija. Nedemokratsko dobiva demokratski legitimitet, a demokratsko postaje sumnjivo. Klasična zamka tolerancije, ona u kojoj se demokracija, u ime vlastite otvorenosti, prisiljava tolerirati vlastito ukidanje. Kad se ne reagira, optužba je nekonzistentnost. Kad se reagira, optužba je nedemokratičnost. Demokracija tako postaje sustav koji se boji vlastite obrane. Nekad smo gledali kako bi duh šovinizma, u Karamarkovo vrijeme pušten iz boce, vratili u bocu, danas divljaštvo pušteno iz boce pokušava gurnuti civilizaciju u bocu.
Slijedom ove logike Thompson više nije pjevač. Prestaje biti kulturni fenomen ili tržišni proizvod. Postaje politički instrument. Ne uzrok problema, nego njegov simptom. Kad politika prestane proizvoditi argumente, ona se nužno orijentira prema simbolima. Kad nestane programa, dolaze parole. Kad nestane odgovornosti, inauguriraju se emocije. Politika se pretvara u upravljanje afektima, a javni prostor u pozornicu permanentne provokacije. Brutalno isključive. Ne kulturne.
Najperverzniji dio ovog procesa jest karikatura „otpora“. Otpor se, povijesno i politički, veže uz one koji su slabi, marginalizirani, potlačeni, isključeni. Ovdje, međutim, imamo „otpor“ koji se odvija uz prešutnu zaštitu države, u prostoru institucionalne moći, bez ikakvog rizika ili cijene. Otpor onih koji dominiraju, prijete, imaju podršku vlasti. To je otpor bez opasnosti, bunt bez žrtve, subverzija s policijskom pratnjom. Kad protuustavni slogan postane oblik „bunta“, politika je već kolabirala. Sve to prodaje se kao borba za „autentičnu“ Hrvatsku. A ustvari je borba za pravo jedne emocije da zamijeni pravo i institucije. I da kreira društvo po mjeri „nekih“. U društvu važnijih. Povijest uči kako države najčešće ne propadaju u krvi, već u euforiji. Račun stigne tek kad buka utihne.
U toj točki vrijedi podsjetiti na staru, domaću dijagnozu: politika bez odgovornosti vodi u jadno društvo. Društvo u kojem se umjesto upravljanja proizvode strasti, u kojem fraze zamjenjuju mišljenje, a „narod“ postaje izlika za bijeg od odluka. Ono što danas gledamo nije incident, nego potvrda te dijagnoze. Elita se skriva iza mase, a masa se koristi kao alibi za nedjelovanje.
Sve se to odvija uz punu zamjenu prioriteta. Dok se javni prostor puni simboličkim ratovima, stvarni problemi ostaju po strani. Jasno, valja se baviti vrijednostima, no ne na primitivni navijački način. Niti huljski, kako to čini vrh vlasti politički poentirajući radi populističkog osvajanja desnice, preuzimanja narativa kojekakvih domovinaca, suverenista i domina. Zvuči pragmatično, samo što nedvojbeno svakim danom Hrvatsku čini sve crnijom, primitivnijom, opasnijom. Za vlastite ljude. I to tako nije ideološko pitanje, nego pitanje elementarne odgovornosti u kojem glavni igrači gube kompas i postaju politički statisti ulice. Povlađivanje biračima možda donosi kratkoročne glasove, ali dugoročno Hrvatsku vodi u ponor. Jer umjesto vodstva dobiva refleks straha. Najopasniji je trenutak kad se vlast počne bojati vlastitog naroda, umjesto da ga vodi.
U tom kontekstu, gotovo je cinično da se i grad i država spremaju ulagati golema javna sredstva u nove stadione, upravo u prostor koji je već pokazao da proizvodi političke provokacije i civilizacijske incidente. To nije ulaganje u sport, već infrastrukturu simboličkog sukoba. Dok se novac usmjerava prema betonu i tribinama, zanemaruje se jedino dugoročno učinkovito sredstvo protiv radikalizma i primitivizma. A to je obrazovanje. U tom smislu, stadion postaje metafora politike bez projekta: skupa, bučna i prazna. Populizam je uvijek najskuplja politika. Jeftina samo na plakatu. Sve ostalo plaćaju škole, bolnice i oni koji transparenta nemaju.
Često se kaže da je to realnost. Da politika mora „čitati teren“. No stvarnost bez normi nije ni društvo ni politika. To je cirkus. Ili, da se poslužim Alan Fordom, stanje u kojem „svi rade sve, a nitko ne zna zašto“. Politika koja samo registrira stvarnost, a ne pokušava je oblikovati, nije politika, nego administracija straha od gubitka moći. Upravljanje bez cilja, moć bez sadržaja.
Ako već prihvaćamo da tribine proizvode političke poruke, da su one „logične“ i relevantne, budimo dosljedni. Možda bi pri formiranju iduće vlade trebalo konzultirati i Bad Blue Boyse, Torcidu i ostale. Sasvim u duhu Iljfa i Petrova. Vlast koja se ozbiljno shvaća samo dok je nitko ne shvaća ozbiljno. Ironija, naravno, no takva da razotkriva apsurd. Brecht je pitao treba li narod zamijeniti ako razočara vlast. Mi radimo suprotno. Vlast se priklanja najglasnijima, umjesto mudrima.
Ovo, na kraju, nije sukob „crvenih“ i „naših“. To je sukob politike i anti-politike. Sukob odlučivanja i provociranja, odgovornosti i buke, institucija i gomile. I dok god se taj sukob rješava tumačenjem transparenata, a ne jasnim političkim djelovanjem, politika će – sasvim mirno i pristojno – ostajati mrtva.
Nadajmo se uz što manje na neki način stradalih pored politike same!
