Jedne dvogodišnje djevojčice već dvadesetak dana nema među živima. Ubili su je, po svoj prilici, roditelji koji su bili pod paskom Centra za socijalnu skrb. Tih nekoliko mjeseci koje je ukupno provela s njima, nesposobnima da je vole i skrbe o njoj, bili su kobni.
Dijete je patilo otkad je uzeto udomiteljima. Na to, nažalost nitko, ni rodbina niti stručnjaci koji su je obilazili nije reagirao na vrijeme, pa malene Nikoll, koja je, nema sumnje, mogla usrećiti mnoge neplodne parove, koji čekaju na posvojenje, više nema. Ubili su je biološki roditelji.
Agresivna majka i otac, dobro poznat policiji, koji je u dvadesetak i kusur godina skupio jednak broj sudskih kazni, među kojima je bilo i sedam onih za nasilje u obitelji, nisu idealno okruženje za odrastanje dječice koje su, mada bez stalnih izvora prihoda, redali jedno za drugim. Četvero.
Sve to, sada to znamo i službeno, nije prepreka da djeca, i ova još mlađa od pokojne Nikoll, godinama budu uz roditelje.
Psihološka komora dovršila je nedavno izvanredno stručni nadzor nad radom psihologinja Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška i zaključila kako propusta u njihovu radu nije bilo, da su s ovom obitelji postupale u skladu ”sa standardima” i propisanim mjerama. Sve je u skladu sa Zakonom o psihološkoj djelatnosti…
Uskoro će svjetlost dana, i stol ministra Josipa Aladrovića, ugledati i drugi traženi nalaz – onaj Komore socijalnih radnika – za koji dio upućenih izvora tvrdi kako bi mogao zvučati slično ovome Psihološke komore, da se, dakle, postupalo prema zadanim protokolima.
O ”eventualnim propustima sustava”, koje je ministar spominjao neposredno nakon nemilog događaja, čudeći se i sam kako je dijete moglo biti vraćeno u obitelj u kojoj je bilo opetovanoga nasilja, više ni riječi…
Pažnja javnosti spretno je skrenuta na istupe aktivistica ogorčenih ovim tragičnim događajima. Žena protiv kojih su socijalni radnici podnijeli, nažalost, kaznene prijave.
Uvjereni su, naime, da su upravo one odgovorne za agresiju uperenu kontra njih i sustava unutar kojeg rade, neosporno odgovoran posao, a oni svakodnevno donose teške i osjetljive odluke od kojih ovisi sudbina pojedinaca i obitelji s dna. Kažu, nisu to samo djeca, beskućnici, stari, bolesni, nezaposleni, siromašni već i kriminalci svih fela, recidivisti i ovisnici o alkoholu, kocki, drogama…
Smatraju da su aktivistice nepotrebno grubim riječima nacrtale metu na njihovim prsima, na grudima socijalnih radnika čiji je život i bez apostrofiranja oko slučaja nesretne Nikoll ugrožen na gotovo dnevnoj bazi. Zasmetalo ih je, uz grubost i zahtjev za otkazima odgovornih za dovođenje djevojčice u pogibeljnu situaciju, i to da su one primane na najvišoj razini, a njihove zahtjeve za sastankom u ministarstvu se navodno ignoriralo.
Navodno je spontano (???), pokrenuta inicijativa za podnošenje prijave protiv Nataše Janjić i Jelene Veljače za kazneno djelo protiv javnog reda, zbog poticanja na nasilje i mržnju. Prijavi su se pridružili stručni djelatnici, psiholozi, socijalni pedagozi, pravnici. Njih čak 169 – i to zanimljivo i prije no što su nalazi komora bili gotovi…
Što drugo reći osim da je velika šteta što u inicijativi aktivistica, među kojima su i ove javne ličnosti, nisu uspjeli prepoznati saveznike. Ljude koji jednako kao i oni žele mijenjati sustav koji nažalost šteka. Ne valja. Znamo to i bez drastičnih i tragičnih primjera kao što je smrt ovog djeteta ili neke druge djece prije nje.
Kronično nedostaje ljudi. Socijalnih radnika, pedagoga, psihologa, pravnika, stručnjaka svih profila koji bi radili s ljudima na rubu, kako se iz godine u godinu ne bi ponavljali slučajevi za koje smo vjerovali kako su nestali s Vjenceslavom Novakom i njegovim likovima iz ”Velegradskog podzemlja”…
Ove i mnoge druge žene nisu učinile ništa loše kad su zatražile odgovornost svih upetljanih u smrt djeteta, kao što čine samo dobro kad se zalažu za izmjene zakona, više sigurnih kuća za zlostavljane žene, učestaliju kontrolu pretrpanih staračkih domova, stimuliranje udomiteljstva… i čitav niz drugih problema koji svakodnevno opterećuju zaposlenike centara za socijalnu skrb i njihove korisnike.
Istup im je bio emotivan, rječnik neprimjeren – ali kako ne biti potresen i ostati hladan pred smrću nevinog djeteta vraćenog u obitelj opterećenu nasiljem? Kako?
Znam, lako je biti general nakon bitke, ali zašto nas ne poduče? Zašto hrvatska javnost ne bi smjela znati na temelju čega je zaključeno kako su se to okolnosti u obitelji promijenile da dijete može biti vraćeno u obitelj nasilnika?
Je li netko od stručnjaka koji su potpisali kaznene prijave protiv Nataše Janjić i Jelene Veljače radio s tim nasilnim ocem, je li odlazio tijekom tih dviju godina dok je dijete bilo kod udomitelja na terapiju, tretmane koji su davali rezultate?
Tko je vještačio majku koja je ostavila bebu od tri mjeseca? Tko je zaključio da je rizik za dijete umjeren? Što je uopće umjeren rizik? Koliko djece pod paskom centara živi u uvjetima ”umjerenog rizika”?
I da, kako pobogu smrt dvogodišnjeg djeteta može biti u skladu s propisanim protokolom?
autograf
Dijete je patilo otkad je uzeto udomiteljima. Na to, nažalost nitko, ni rodbina niti stručnjaci koji su je obilazili nije reagirao na vrijeme, pa malene Nikoll, koja je, nema sumnje, mogla usrećiti mnoge neplodne parove, koji čekaju na posvojenje, više nema. Ubili su je biološki roditelji.
Agresivna majka i otac, dobro poznat policiji, koji je u dvadesetak i kusur godina skupio jednak broj sudskih kazni, među kojima je bilo i sedam onih za nasilje u obitelji, nisu idealno okruženje za odrastanje dječice koje su, mada bez stalnih izvora prihoda, redali jedno za drugim. Četvero.
Sve to, sada to znamo i službeno, nije prepreka da djeca, i ova još mlađa od pokojne Nikoll, godinama budu uz roditelje.
Psihološka komora dovršila je nedavno izvanredno stručni nadzor nad radom psihologinja Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška i zaključila kako propusta u njihovu radu nije bilo, da su s ovom obitelji postupale u skladu ”sa standardima” i propisanim mjerama. Sve je u skladu sa Zakonom o psihološkoj djelatnosti…
Psihološka komora dovršila je nedavno izvanredno stručni nadzor nad radom psihologinja Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška i zaključila kako propusta u njihovu radu nije bilo, da su s ovom obitelji postupale u skladu ”sa standardima” i propisanim mjerama. Sve je u skladu sa Zakonom o psihološkoj djelatnosti
Uskoro će svjetlost dana, i stol ministra Josipa Aladrovića, ugledati i drugi traženi nalaz – onaj Komore socijalnih radnika – za koji dio upućenih izvora tvrdi kako bi mogao zvučati slično ovome Psihološke komore, da se, dakle, postupalo prema zadanim protokolima.
O ”eventualnim propustima sustava”, koje je ministar spominjao neposredno nakon nemilog događaja, čudeći se i sam kako je dijete moglo biti vraćeno u obitelj u kojoj je bilo opetovanoga nasilja, više ni riječi…
Pažnja javnosti spretno je skrenuta na istupe aktivistica ogorčenih ovim tragičnim događajima. Žena protiv kojih su socijalni radnici podnijeli, nažalost, kaznene prijave.
Uvjereni su, naime, da su upravo one odgovorne za agresiju uperenu kontra njih i sustava unutar kojeg rade, neosporno odgovoran posao, a oni svakodnevno donose teške i osjetljive odluke od kojih ovisi sudbina pojedinaca i obitelji s dna. Kažu, nisu to samo djeca, beskućnici, stari, bolesni, nezaposleni, siromašni već i kriminalci svih fela, recidivisti i ovisnici o alkoholu, kocki, drogama…
Smatraju da su aktivistice nepotrebno grubim riječima nacrtale metu na njihovim prsima, na grudima socijalnih radnika čiji je život i bez apostrofiranja oko slučaja nesretne Nikoll ugrožen na gotovo dnevnoj bazi. Zasmetalo ih je, uz grubost i zahtjev za otkazima odgovornih za dovođenje djevojčice u pogibeljnu situaciju, i to da su one primane na najvišoj razini, a njihove zahtjeve za sastankom u ministarstvu se navodno ignoriralo.
Navodno je spontano (???), pokrenuta inicijativa za podnošenje prijave protiv Nataše Janjić i Jelene Veljače za kazneno djelo protiv javnog reda, zbog poticanja na nasilje i mržnju. Prijavi su se pridružili stručni djelatnici, psiholozi, socijalni pedagozi, pravnici. Njih čak 169 – i to zanimljivo i prije no što su nalazi komora bili gotovi…
Što drugo reći osim da je velika šteta što u inicijativi aktivistica, među kojima su i ove javne ličnosti, nisu uspjeli prepoznati saveznike. Ljude koji jednako kao i oni žele mijenjati sustav koji nažalost šteka. Ne valja. Znamo to i bez drastičnih i tragičnih primjera kao što je smrt ovog djeteta ili neke druge djece prije nje.
Kronično nedostaje ljudi. Socijalnih radnika, pedagoga, psihologa, pravnika, stručnjaka svih profila koji bi radili s ljudima na rubu, kako se iz godine u godinu ne bi ponavljali slučajevi za koje smo vjerovali kako su nestali s Vjenceslavom Novakom i njegovim likovima iz ”Velegradskog podzemlja”…
Tko je vještačio majku, tko je zaključio da je rizik za dijete umjeren? Što je uopće umjeren rizik? Koliko djece pod paskom centara živi u uvjetima ”umjerenog rizika”? I da, kako smrt dvogodišnjeg djeteta može biti u skladu s propisanim protokolom
Ove i mnoge druge žene nisu učinile ništa loše kad su zatražile odgovornost svih upetljanih u smrt djeteta, kao što čine samo dobro kad se zalažu za izmjene zakona, više sigurnih kuća za zlostavljane žene, učestaliju kontrolu pretrpanih staračkih domova, stimuliranje udomiteljstva… i čitav niz drugih problema koji svakodnevno opterećuju zaposlenike centara za socijalnu skrb i njihove korisnike.
Istup im je bio emotivan, rječnik neprimjeren – ali kako ne biti potresen i ostati hladan pred smrću nevinog djeteta vraćenog u obitelj opterećenu nasiljem? Kako?
Znam, lako je biti general nakon bitke, ali zašto nas ne poduče? Zašto hrvatska javnost ne bi smjela znati na temelju čega je zaključeno kako su se to okolnosti u obitelji promijenile da dijete može biti vraćeno u obitelj nasilnika?
Je li netko od stručnjaka koji su potpisali kaznene prijave protiv Nataše Janjić i Jelene Veljače radio s tim nasilnim ocem, je li odlazio tijekom tih dviju godina dok je dijete bilo kod udomitelja na terapiju, tretmane koji su davali rezultate?
Tko je vještačio majku koja je ostavila bebu od tri mjeseca? Tko je zaključio da je rizik za dijete umjeren? Što je uopće umjeren rizik? Koliko djece pod paskom centara živi u uvjetima ”umjerenog rizika”?
I da, kako pobogu smrt dvogodišnjeg djeteta može biti u skladu s propisanim protokolom?
autograf
