Nepravomoćna presuda kojom je novinar Novog lista Dražen Ciglenečki oglašen krivim temeljem privatne tužbe bivšeg predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, a sada suca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića, još jedan je pritisak na slobodu govora i ulogu medija u demokratskim društvima. Turudićeva tužba samo je jedna od gotovo tisuću SLAPP tužbi pokrenutih od strane moćnih pojedinaca, a koje su usmjerene zastrašivanju novinara i utišavanju kritičkih glasova u društvu, po čemu je Republika Hrvatska na neslavnom prvom mjestu u Europskoj uniji.

Podsjećamo, Dražen Ciglenečki po treći put sjeo je na optuženičku klupu zbog istog slučaja, nakon što je prijašnje dvije presude Općinskog suda u Rijeci s identičnim sankcijama ukinuo riječki Županijski sud, zbog autorske kolumne objavljene u Novom listu 27. studenoga 2014. godine pod naslovom „Turudić nanosi veću štetu nego Šešelj“. Presuda sutkinje Općinskog suda u Rijeci Vere Marincel, kojom je Ciglenečki osuđen na novčanu kaznu od 30 dnevnih iznosa, te je, ako postane pravomoćna, dužan podmiriti troškove kaznenog postupka i namiriti troškove i izdatke Turudića i njegove odvjetnice, nije problematična samo s pravne strane kopiranjem onog što je već dva puta palo na višoj instanci, već i sa sadržajne.

(https://burin.hr/novinar-novog-lista-nanovo-oglasen-krivim-zbog-svoje-kolumne-sud-opet-utvrdio-da-je-novinar-ciglenecki-uvrijedio-suca-turudica-kaznjen-s-8-000-kuna/)

Verbalni delikt


Naime, za sutkinju Marincel dokaz da je „Ciglenečki počinio kazneno djelo za koje ga je teretio privatni tužitelj“ Turudić je to što „okrivljenik u kolumni prelazi granice dopuštenih vrijednosnih sudova i kritike“, pa se postavlja pitanje tko je onda taj koji određuje gdje je granica između dopuštenih vrijednosnih sudova i kritike i onih nedopuštenih? Napominjemo da sudac Ivan Turudić svih ovih godina nije zatražio od Vijeća časti HND-a da ocijeni je li sporni tekst Dražena Ciglenečkog narušio Etički kodeks novinara ili pak prekršio profesionalne kriterije. Ako su pak sutkinja Marincel i sudac Turudić ti koji određuju granice slobodnog mišljenja, onda je u sudsku praksu na mala vrata vraćen verbalni delikt i na sličan način može se inkriminirati bilo čije i bilo kakvo pisanje kao i iznošenje vrijednosnih sudova.

Moramo napomenuti da u ovom slučaju, kako sutkinja Marincel, tako i sudac Turudić, imaju problema i s onim što se u školskom obrazovanju naziva razumijevanje teksta. Naime, Dražen Ciglenečki u inkriminiranoj kolumni nigdje i ni na koji način nije usporedio lik i djelo Ivana Turudića s Vojislavom Šešeljem, a kamo li njihove uloge u Domovinskom ratu! Zbog ovakvih presuda, ako već nisu uobičajena praksa hrvatskog pravosuđa da kolege suci uvijek daju pravo kolegama sucima kada tuže novinare, moglo bi biti kažnjivo svako spominjanje u istoj rečenici Vojislava Šešelja s bilo kim, štoviše svako spominjanje Vojislava Šešelja u istom tekstu s bilo čijim imenom, pa u konačnici i svako spominjanje Vojislava Šešelja i bilo koje osobe imenom i prezimenom u različitim tekstovima!

Zbog toga ovakvu presudu smatramo sramotnom i neodrživom, te još jednom apeliramo na Ministarstvo pravosuđa, Pravosudnu akademiju i Ministarstvo kulture I MEDIJA, da iniciraju ne samo nužne promjene zakona kako bi se promijenila ovakva neodrživa praksa, nego da već sada educiraju i specijaliziraju suce koje sude u predmetima koji se tiču slobode govora i medija. Jer, nastavi li se progona novinara SLAPP tužbama, oni će biti ti koji će nanositi veću štetu Hrvatskoj od ishlapjelog ratnog zločinca Šešelja, pogotovo na međunarodnom planu.

Uzaludni vapaji


Ovo priopćenje, kao još jedan uzaludni vapaj za pravdom, Hrvatskog novinarskog društva o sudskom procesu koji traje već osmu godinu, a u kojem u javnosti vjerojatno najeksponiraniji hrvatski sudac Ivan Turudić kazneno goni novinara Dražena Ciglenečkog, nakon što je već zadovoljštinu a i nemale pare za isti inkriminirani tekst dobio u parničnom postupku, samo je vrh sante leda koji ilustrira kako je hrvatsko pravosuđe instrumentalizirano u gušenju slobode govore i medija od same uspostave hrvatske države do danas. Mogli bismo sada bukvalno unedogled nabrajati moralno sramotne a materijalno lihvarske presude kojima su u ovih 30 godina na hrvatskim sudovima novinari i urednici, mediji i njihovi nakladnici oglašavani krivim, dok bi nam prsti jedne ruke bili dovoljni za one pravomoćno oslobađajuće.

(https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/odsteta-jutarnjeg-lista-zbog-intervjua-izaziva-burne-reakcije-grbin-na-djelu-je-zabrinjavajuca-cenzorska-praksa-hrvatskih-sudova-8062784)

Zato, i nakon ovog posljednjeg procesa, nema mjesta čuđenju, sve je bilo jasno i izvjesno i prije početka, a nama ostaje samo da se, parafrazirajući onaj prastari aforizam, ne rastužimo već obradujemo obrazloženju, kako presude, tako i tužbe jednog od top ten hrvatskih sudaca, Ivana Turudića.

Ratni zločinci


Već se prvašići uče čitanju s razumijevanjem da bi nakon osmogodišnjeg školovanja mogli nastaviti savladavati razumijevanje pročitanog teksta.
Čitanje je temeljna generička intelektualna vještina nužna za uspješno djelovanje u suvremenom svijetu. Ona je posebno važna za učenje iz teksta i u velikoj mjeri određuje uspješnost tijekom školovanja (Daneman, 1996.). Stručnjaci se slažu da je za adekvatno razumijevanje teksta nužno da osoba zna i razumije oko 90% do 95% riječi u tekstu (Nagy i Scott, 2000.).

Toliko o tome pedagozi, a sada su na redu pravnici i inkriminirani novinski tekst:
Saborski zastupnici i jučer su analizirali gluposti što ih u velikim količinama proizvodi Vojislav Šešelj, degradirajući tako instituciju hrvatskog parlamenta. Umjesto toga su, ako im je već do bavljenja pojedincima, mogli otvoriti raspravu o Turudiću. Pa možda i donijeti Deklaraciju kojom bi se osudilo njegovo besprizorno ponašanje. Svojim postupcima Turudić nanosi danas Hrvatskoj sigurno veću štetu nego baljezganje ishlapjelog ratnog zločinca.“

Dobro, da sam tada bio Ciglenečkom urednik upozorio bih ga da te 2014. godine, kada je nakon 11 godina pritvora privremeno pušten iz Scheveningena na slobodu zbog zdravstvenih razloga, Vojislav Šešelj nije bio pravomoćno osuđeni ratni zločinac, pa ako presumpcija nevinosti vrijedi za naše osumnjičene ratne zločince valjda, pravno, i njega tako treba tretirati. Vojislav Šešelj pravomoćno je osuđen tek u travnju 2018. godine kada je nasljednik Haškog suda, ICTY-a, MICT, na čijem je čelu bio sudac Theodor Meron, poništio oslobađajuću presudu iz 2016. te ga osudio na 10 godina zatvora, jer je „govorom u vojvođanskom mjestu Hrtkovci 6. svibnja 1992. kojim je pozvao na progon Hrvata počinio zločin protiv čovječnosti potičući i znatno pridonijeviši progonu i deportacijama Hrvata koji su uslijedili“.

Suđenje nenapisanom


Ali, vratimo se napisanom i razumijevanju teksta. Gdje tu i kako autor uspoređuje Turudića i Šešelja!?  Ako nekoga vrijeđa, onda su to, s pravom, saborski zastupnici koji degradiraju instituciju hrvatskog parlamenta jer raspravljaju o nekome, u tom trenutku potpuno nebitnom za građane, društvo i državu pridajući mu, by the way, puno veće značenje i prostor nego što ga ima u srbijanskoj javnosti! I, opet s pravom, Ciglenečki sugerira tim istim saborskim zastupnicima da na dnevni red stave Turudića koji se iz sudačke fotelje počeo bavi politikom, što je nedopustivo u demokratskim društvima koja se temelje na trodiobi vlasti. I gdje je tu usporedba, što se tu komparira na temelju sličnosti i zajedničkih osobina, ima li igdje riječca kao i poput, primjerice, mirisan kao ruža, prljav kao prase? Jedino što se važe i stavlja u suodnos je šteta koja je nanijeta Hrvatskoj, a ne osobe, nikako njihov lik i djelo, a kamo li uloge koje su njih dvojica imali u prošlom ratu.

(https://www.lupiga.com/vijesti/kako-se-odvijao-proces-u-kojem-je-turudic-dusevne-boli-zalijecio-s-150-000-kuna)

Pa je li to bilo teško? Nema usporedbe, ne možeš biti izjednačen, a kamo li još gori od ratnog zločinca koji u tom trenutku pravno nije ratni zločinac jer nema presude, nitko te dakle ne vrijeđa i nitko ne veliča Šešelja osim tebe koji ga izjednačavaš s Hitlerom, iako mu ni po čemu nije ni do kičice. I sada visokopozicionirani sudac, svojedobno kandidat i za predsjednika Vrhovnog suda, te još troje sudaca neovisne i samostalne sudbene vlasti ne vide da se ovaj dugogodišnji proces u stvari vodi bez povoda i razloga, jer to što oni tvrde u svojoj tužbi i obrazlažu u svojim presudama nigdje ni ne piše! Kako onda nenapisano svojim „sadržajem, karakterom i tonom“ može biti „produkt namjere okrivljenika naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja“, kako se može sankcionirati namjera pozivanjem na sadržaj kojeg nema, koji realno ne postoji!? Da bi se o bilo kojem tekstu moglo suditi, a pogotovo sudski sankcionirati, trebalo bi najprije moći vidjeti što piše pa razumjeti napisano. Bez ikakve namjere naškoditi časti i ugledu svih časnih sudaca uključenih u ovaj proces, dobronamjerno ih moram uputiti na pedagoge i razumijevanje teksta kao intelektualnu vještinu nužnu za uspješno djelovanje u suvremenom svijetu.

Naš dečko


Bez obzira na sve, nisu ni oni ni u javnosti eksponirani sudac Ivan Turudić, uzroci ovakvog stanja u hrvatskom pravosuđu. Prisjetimo se samo još svjedočenja nekadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt nakon što ju je 2006. godine s te funkcije smijenio tadašnji premijer Ivo Sanader:
Najprije su me 23. prosinca 2005. pozvali na sastanak u Sanaderov kabinet. Ondje su me dočekali Sanader, Šeks i Luka Bebić. Sva trojica nagovarali su me da na tu funkciju imenujem Turudića. Sanader mi je rekao da ga imenujem jer je on „naš dečko“. Valjda je govorio u ime HDZ-a. Potom su me u noći s 26. na 27. prosinca Sanader i Šeks tri sata držali na telefonu i nagovarali da imenujem Turudića. Na koncu mi je Sanader rekao da ga poslušam, imenujem Turudića, ili da u protivnom snosim konzekvencije. Kako ga nisam poslušala, Sanader je ostvario svoju prijetnju i smijenio me zbog Turudića.

(https://seebiz.eu/trzista/sanaderu-ce-suditi-ivan-turudic-covjek-zbog-kojeg-je-bas-on-izmislio/13916/)

Smrtna bolest


Tuđmanova politička koncepcija upropastila je pravosuđe“, još je daleke 1999. godine postavio anamnezu ovoga što je na djelu ugledni hrvatski pravnik, sudac i odvjetnik, intelektualac u pravom smislu te riječi, Vladimir Primorac. U svom Programu rada nesuđena predsjednica Vrhovnog suda Zlata Đurđević Primorca naziva „jednim od najvećih i najboljih hrvatskih sudaca“, pa, ocjenjujući uzroke aktualnog stanja u pravosuđu, ističe da se „danas pokazuje istinitost fatalnih riječi suca Vladimira Primorca da će „nasrtaj politike na sudstvo za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja koje su se nagomilale.“ Možda je podsjećanje na Primorca za Zlatu Đurđević bilo fatalnije u izboru za predsjednicu Vrhovnog suda i od samog Zorana Milanovića.
Hrvatsko je pravosuđe nasmrt bolesno. Da se nešto slično događa u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge, velika rasprava bi se vodila i u parlamentu i izvan njega. A kod nas kao da nitko nije svjestan ovoga što se događa u pravosuđu. Kao da nitko nije svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti, kazao je Primorac u intervjuu „Feral Tribuneu“ u veljači 1995. neposredno prije no što je prema političkom nalogu Franje Tuđmana i njegovih političkih i sudskih egzekutora – Pašalića, Potrebice, Vukovića i drugih HDZ-ovih aparatčika – protuustavno i definitivno odstranjen iz Vrhovnog suda.

(https://www.portalnovosti.com/pravda-kakvu-nisu-htjeli)

Danas, četvrt stoljeća kasnije, vidimo posljedice stranačke selekcije u sudstvu i tužiteljstvu, suočavamo se s rezultatima izgona etnički i politički nepodobnih ili naprosto neposlušnih te paralelnog punjenja aparata odanima, zahvalnima i sluganski raspoloženima.

Duh i dug


Feral“, novina u kojoj je i Vladimir Primorac našao svoj otok slobode ispisujući povijest u kolumni „Pravorijek“, prvi je bio izložen Tuđmanovoj političkoj koncepciji pravosuđa te na kraju, svoje slobodoumlje platio glavom nakon gomile sudskih presuda kojima je materijalno uništen i gurnut u propast. Onome kojem ne možeš ubiti duh, nabij mu dug! Do današnjeg dana mijenjali su se zakoni i paragrafi, ali suština sudskog postupanja je ostala ista. Ako je hrvatsko pravosuđe još 1995. godine bilo nasmrt bolesno, onda je ovaj smrad koji se čuje tek znak da se kadaver još uvijek raspada, posljednji komadići mesa trule i otpadaju, a zastrašujući skelet ostat će jedini artefakt za proučavanje anatomije zločina.

Tek tada past će i sve presude za nanošenje štete Hrvatskoj, jer će subjekt u čije ime su i donijete napokon biti blagopočivajući.

(https://www.portalnovosti.com/suci-i-sudbasi)

brankomijic