Žena, muškarac i dijete ili Majka, Otac i Sin - ovo (sveto) trojstvo čini ono što se u simboličkom, ali i zbiljskom univerzumu najčešće naziva dom. Dom - koliko je ta riječ u hrvatskom patriotskom imaginariju prezasićena semantičkom težinom, ne treba posebice naglašavati u patologiji zemlje u kojoj živimo. (Možda joj jedino u tom semiotičkom krugu konkurira riječ ognjište!) Ali taj je, po sebi podrazumijevajući uvjet za život, mnogima ovdje nedostižan. Upravo je ovaj tragički osjećaj neuzmožnosti svoga doma pokretač filmske pripovijesti koja je premijeru imala na nacionalnoj filmskoj smotri u Puli.
Drugi igrani film Darija Pleića, Dom (2018.) nastajao je kroz dugo vremensko razdoblje. Jednostavno, trebalo je vremena da mu se posloži financijska konstrukcija. I u tom je vremenskom (pro)tijeku sam ključ njegova iščitavanja. Okupljanja filmske ekipe oko ovoga navlastita Pleićeva autorskog projekta uslijeđivala su nakon povelikih pauza (kako je i sam rekao na premijeri u Puli). Sve to pridonijelo je njegovoj dramaturškoj nedorečenosti, pomalo i zbrkanosti, ali je i polučilo vrlo zanimljiv umjetnički eksperiment, s nemalim socijalnim angažmanom. Isti je, pak, vrlo dojmljivo upakiran u ljubavno-erotsku teksturu. Moram priznati da je ovoga puta to Pleiću uspjelo mnogo bolje negoli u nedorečenom i slabašnom, žanrovski nabrijanom krimiću Nije sve u lovi (2013.). Ona (Judita Franković) i On (Mislav Čavajda), mladi su par s Djetetom (Pleić!). Između Njega i Nje doista opipljivo možemo osjetiti tjelesnu kemiju. Seksualna privlačnost može se doslovce rezati kroz ozračje cijeloga filma. Ali, kada je u pitanju njihov odnos u konkretnom društvenom okruženju, počinju se pojavljivati pukotine nerazumijevanja njihovih uloga u svemu tome, ali i stanovite autorske praznine u dramaturškom slaganju svoje cjeline.
Ona i On suočeni su s deložacijom iz stana koji je bio njihov – dom. Da stvar bude još egzistencijalnije dramatičnija, imaju i sedmomjesečnog Dječaka. Par s djetetom žrtva je beskrupuloznog kapitalskog bankarsko-kreditnog lobija (poznato?). Predstavnica tog lobija bit će atraktivna, njegovana žena (Katarina Baban). Ona, naravno, nije za djecu, kako kazuje paru kad im nudi kreditnu pomoć. Slika je to poslovne žene po mjeri suvremenog financijskog kapitalizma. Ona (Judita F.) će i fizički nasrnuti na svoju pomagačicu u jednoj od sugestivnijih scena filma. Tome se neće pridružiti On. A On, pak, biva izdajnikom u nagodbi s bankom. Taj shizofreni odnos para bit će uzrokom i dramske ambivalentnosti postava. I dok je erotska strast između dvoje doista eksplicitno požudna i nesputana, u bračnim se i obiteljskim dužnostima zbudu lomovi koji narušavaju taj odnos. Autor filma stalno balansira na tankoj žici između narativne korektnosti i iskliznuća u pasaže kada teško možemo pohvatati dijelove cjeline.
Međutim, u prilog Domu svakako ide njegova artistička i poetska tekstura. Pleić – za razliku od prethodnih ostvarenja – doista plijeni vizualnim momentima. Primjerice, u (točno!) petom, nekoliko-minutnom kadru filma, kamera prati protagonisticu u njezinim aktivnostima kroz nekoliko prostora (kuhinja, dnevna soba, predsoblje, hodnik zgrade, prozor na dvorište i opet dnevna soba), efektno zaokružujući kadar-sekvencu kontraplanom u kojem Ona zatvara vrata. U nekoliko navrata fotografija se sužava na špijunku stana. U tim trenucima svjedočimo čitavom sugestivnom fizičkom, ali i artističkom prostoru. Ovaj prostor na asocijativnoj razini filma predstavlja Njezin mentalni univerzum. Naime, stan koji joj je otac ostavio nakon što ga je otplatio zbog bankrota investitora, postao je plijenom bankarsko-kreditnog konzorcija. Stan, odnosno DOM za nju predstavlja zapravo jedini prostor obitavanja u sadašnjici. Tek će je flešbekovi sretnije (kazališne!) prošlosti i upoznavanja s njime vratiti u svjetlije, osunčane vizure. Osim eksplicitnog iskaza strasti između njih dvoje, u teatarskom performansu bit će i plesnom mimikom ispričana cijela pripovijest filmske priče. Ovaj kazališni interludij doista je efektno uobličen. Glumci su na pozornici i više nego dojmljivo iznijeli cijelu dramu protagonista.
Pleićeva osviještenost artističkog pristupa svojoj fakturi biti će prisutna u svim segmentima priče. Stan, tj. dom premrežen je kontrapunktalnom igrom tame i svjetla. Statični kadrovi daju posebičnu atmosferu tjeskobe, a vožnje naglašuju dramatske ispade protagonista. Spomenute tamne plohe kroz koje se probija pogled kroz špijunku također pridonose vještom ovladavanju ozračjem. Ponekad, doduše, imamo zbunjujućih dramskih ekscerpata koji dodatno očuđuju narativnu strukturu filma.
Hoće li Ona pokleknuti pred pritiskom? Je li Ona doista odustala od Njega? Konačno, počinja li Ona samoubojstvo u kadi? I to prije dramatskog monologa u hodniku kada svi zlokobno i gromko – šute!? Međutim, konačni nas kadrovi filma vraćaju drukčijem dramskom finalu. Iako ovršitelji ovoga puta ultimativno lupaju na vrata, zbude se sjedinjenje s početka napisa. Žena, Muškarac… i Dijete. Dijete (mali Pleić) u nekoliko sekvenci filma izravno pridonosi rasterećenju tjeskobe oko protagonista. (Ne mogu a ne spomenuti da mi je ovo Dijete dramaturški doista djelovalo katarzički u doživljaju Doma.)
No, kakav je daljnji usud Žene, Muškarca i Dječaka? Ima li nade da ponovno pronađu ono što se usudno nazivlje – dom? Autor ne odgovara na ova pitanja.
Glumci u filmu doista su sjajni. Spomenuta seksualna kemija čini se snagom kojom se protagonisti čine nedodirljivima za sve izvan svoje erotske strasti. Opet, blizi kadrovi lica Judite Franković daju naslutiti Njezinu žensku ranjivost. Ipak, u svijetu u kojem dominira tek tjelesno superiornija falusna simbolika, Ona je ta koja će se suprotstaviti represivnom sustavu. I ne samo majčinskim instinktom… Naznake socijalnog bunta i otpora nepravdi ovdje su – ženske. Feminina snaga erosa, ali i ljudskog ponosa, ono je što nosi karakter protagonistice Doma. Niti Čavajda neće biti manje sugestivan u svojoj inkarnaciji nesigurna Oca obitelji. Njih dvoje svojom glumačkom međuigrom doista daju snagu Pleićevu filmu.
Ljetos u Puli, Dom je pomalo nepravedno bio zapostavljen. Već i činjenicom da zbog nacionalne nogometne ekstaze u Areni nije dobio zasluženi prostor prikazivanja. No i u malom prostoru INK-a nemalo me se dojmio. Sasvim mu je malo nedostajalo da bude – iako mali, nekovrsni genijalni kino-art. Ovako, bio je najdoljivijim dijelom Ženijalnih dana.
filmovi
Drugi igrani film Darija Pleića, Dom (2018.) nastajao je kroz dugo vremensko razdoblje. Jednostavno, trebalo je vremena da mu se posloži financijska konstrukcija. I u tom je vremenskom (pro)tijeku sam ključ njegova iščitavanja. Okupljanja filmske ekipe oko ovoga navlastita Pleićeva autorskog projekta uslijeđivala su nakon povelikih pauza (kako je i sam rekao na premijeri u Puli). Sve to pridonijelo je njegovoj dramaturškoj nedorečenosti, pomalo i zbrkanosti, ali je i polučilo vrlo zanimljiv umjetnički eksperiment, s nemalim socijalnim angažmanom. Isti je, pak, vrlo dojmljivo upakiran u ljubavno-erotsku teksturu. Moram priznati da je ovoga puta to Pleiću uspjelo mnogo bolje negoli u nedorečenom i slabašnom, žanrovski nabrijanom krimiću Nije sve u lovi (2013.). Ona (Judita Franković) i On (Mislav Čavajda), mladi su par s Djetetom (Pleić!). Između Njega i Nje doista opipljivo možemo osjetiti tjelesnu kemiju. Seksualna privlačnost može se doslovce rezati kroz ozračje cijeloga filma. Ali, kada je u pitanju njihov odnos u konkretnom društvenom okruženju, počinju se pojavljivati pukotine nerazumijevanja njihovih uloga u svemu tome, ali i stanovite autorske praznine u dramaturškom slaganju svoje cjeline.
Ona i On suočeni su s deložacijom iz stana koji je bio njihov – dom. Da stvar bude još egzistencijalnije dramatičnija, imaju i sedmomjesečnog Dječaka. Par s djetetom žrtva je beskrupuloznog kapitalskog bankarsko-kreditnog lobija (poznato?). Predstavnica tog lobija bit će atraktivna, njegovana žena (Katarina Baban). Ona, naravno, nije za djecu, kako kazuje paru kad im nudi kreditnu pomoć. Slika je to poslovne žene po mjeri suvremenog financijskog kapitalizma. Ona (Judita F.) će i fizički nasrnuti na svoju pomagačicu u jednoj od sugestivnijih scena filma. Tome se neće pridružiti On. A On, pak, biva izdajnikom u nagodbi s bankom. Taj shizofreni odnos para bit će uzrokom i dramske ambivalentnosti postava. I dok je erotska strast između dvoje doista eksplicitno požudna i nesputana, u bračnim se i obiteljskim dužnostima zbudu lomovi koji narušavaju taj odnos. Autor filma stalno balansira na tankoj žici između narativne korektnosti i iskliznuća u pasaže kada teško možemo pohvatati dijelove cjeline.
Međutim, u prilog Domu svakako ide njegova artistička i poetska tekstura. Pleić – za razliku od prethodnih ostvarenja – doista plijeni vizualnim momentima. Primjerice, u (točno!) petom, nekoliko-minutnom kadru filma, kamera prati protagonisticu u njezinim aktivnostima kroz nekoliko prostora (kuhinja, dnevna soba, predsoblje, hodnik zgrade, prozor na dvorište i opet dnevna soba), efektno zaokružujući kadar-sekvencu kontraplanom u kojem Ona zatvara vrata. U nekoliko navrata fotografija se sužava na špijunku stana. U tim trenucima svjedočimo čitavom sugestivnom fizičkom, ali i artističkom prostoru. Ovaj prostor na asocijativnoj razini filma predstavlja Njezin mentalni univerzum. Naime, stan koji joj je otac ostavio nakon što ga je otplatio zbog bankrota investitora, postao je plijenom bankarsko-kreditnog konzorcija. Stan, odnosno DOM za nju predstavlja zapravo jedini prostor obitavanja u sadašnjici. Tek će je flešbekovi sretnije (kazališne!) prošlosti i upoznavanja s njime vratiti u svjetlije, osunčane vizure. Osim eksplicitnog iskaza strasti između njih dvoje, u teatarskom performansu bit će i plesnom mimikom ispričana cijela pripovijest filmske priče. Ovaj kazališni interludij doista je efektno uobličen. Glumci su na pozornici i više nego dojmljivo iznijeli cijelu dramu protagonista.
Pleićeva osviještenost artističkog pristupa svojoj fakturi biti će prisutna u svim segmentima priče. Stan, tj. dom premrežen je kontrapunktalnom igrom tame i svjetla. Statični kadrovi daju posebičnu atmosferu tjeskobe, a vožnje naglašuju dramatske ispade protagonista. Spomenute tamne plohe kroz koje se probija pogled kroz špijunku također pridonose vještom ovladavanju ozračjem. Ponekad, doduše, imamo zbunjujućih dramskih ekscerpata koji dodatno očuđuju narativnu strukturu filma.
Hoće li Ona pokleknuti pred pritiskom? Je li Ona doista odustala od Njega? Konačno, počinja li Ona samoubojstvo u kadi? I to prije dramatskog monologa u hodniku kada svi zlokobno i gromko – šute!? Međutim, konačni nas kadrovi filma vraćaju drukčijem dramskom finalu. Iako ovršitelji ovoga puta ultimativno lupaju na vrata, zbude se sjedinjenje s početka napisa. Žena, Muškarac… i Dijete. Dijete (mali Pleić) u nekoliko sekvenci filma izravno pridonosi rasterećenju tjeskobe oko protagonista. (Ne mogu a ne spomenuti da mi je ovo Dijete dramaturški doista djelovalo katarzički u doživljaju Doma.)
No, kakav je daljnji usud Žene, Muškarca i Dječaka? Ima li nade da ponovno pronađu ono što se usudno nazivlje – dom? Autor ne odgovara na ova pitanja.
Glumci u filmu doista su sjajni. Spomenuta seksualna kemija čini se snagom kojom se protagonisti čine nedodirljivima za sve izvan svoje erotske strasti. Opet, blizi kadrovi lica Judite Franković daju naslutiti Njezinu žensku ranjivost. Ipak, u svijetu u kojem dominira tek tjelesno superiornija falusna simbolika, Ona je ta koja će se suprotstaviti represivnom sustavu. I ne samo majčinskim instinktom… Naznake socijalnog bunta i otpora nepravdi ovdje su – ženske. Feminina snaga erosa, ali i ljudskog ponosa, ono je što nosi karakter protagonistice Doma. Niti Čavajda neće biti manje sugestivan u svojoj inkarnaciji nesigurna Oca obitelji. Njih dvoje svojom glumačkom međuigrom doista daju snagu Pleićevu filmu.
Ljetos u Puli, Dom je pomalo nepravedno bio zapostavljen. Već i činjenicom da zbog nacionalne nogometne ekstaze u Areni nije dobio zasluženi prostor prikazivanja. No i u malom prostoru INK-a nemalo me se dojmio. Sasvim mu je malo nedostajalo da bude – iako mali, nekovrsni genijalni kino-art. Ovako, bio je najdoljivijim dijelom Ženijalnih dana.
filmovi
