Svojedobno je danas pokojni papa i santo subito! Franjo poručio urbi et orbi kako Gospa Međugorska nije poštanski ured da u određeno vrijeme svaki dan šalje poruke vjernicima. I to baš komunikacijskim kanalima svojih infantilnih „vidjelica-sugovornica“, koje su se u međuvremenu proslavile zaslugom lokalnog fra Joze Zovka i enormno obogatile u zreloj dobi, a ruralna je sirotinjska zabit raskošno procvjetala na šleperima hodočasničkog novca s cijele Kugle. Bez obzira na višemilijunska hodočašća svake godine od 24./25. lipnja 1981. na danas relikvijski oglodano do kosti međugorsko Podbrdo, je li, tzv. Brdo ukazanja u suru hercegovačkom kamenjaru, službeno vatikansko priznanje međugorskog ukazanja Blažene Djevice Marije ostaje na čekanju. Na neodređeno vrijeme. Ako ikad...
Ali Gospa ne prestaje slati „snažne poruke“, mislio Vatikan što mislio. I ovoga je marijanskog blagdana, naravno, medijem duhovnih pastira, Blaženo Nebo slalo „snažne poruke“ vjerničkom stadu, političarima, ali i svima što nisu svjesni kako je preobraćenje zadnja šansa za izaći na pravi put. Dok nije prekasno.
Što zapravo jest ili nije „snažna poruka“? Po čemu jest baš – „snažna“? Ne poruka kao takva. Obična dojava neke informacije/sadržaja. Privatna ili službena. Što jest ili nije mjera/kriterij za snagu „snažne poruke“? Je li to dignitet, pozicija, namjera itsl. poručitelja, pa što je poručitelj važniji i vidljiviji, i poruka mu je – snažnija? „Snažna poruka“. Ako je „snažna poruka“ snažna po svom snažnom sadržaju ili snazi upliva na ciljanu/e skupinu/e, koji autoritet nedvojbeno određuje je li neki sadržaj/upliv snažan ili nije? Kojeg je stupnja ta snaga, odnosno postoji li mjerna jedinica za determinaciju „snažne poruke“?
Jedino rezultat/učinak neke poruke – bez obzira na to tko je odašilje – može biti nekakvo mjerilo toga je li poruka bila snažna ili nije. Ako je zapaženo polučila zapažen rezultat, nešto bitno promijenila što se inače ne bi dogodilo da je nije bilo, moglo bi se prihvatiti da je to bila snažna poruka. Da je imala snagu izazvati ciljanu promjenu i snagu uvjeriti pojedinca ili skupinu, koji su to u stanju, da postupe po preporuci.
No ta je ocjena snage neke poruke moguća tek naknadno, nakon što je odaslana. Nikako unaprijed, dok se još ne zna njezin učinak. Kao što ni rataru, je li, ne pada na um govoriti da će imati bogat urod netom što je zasijao njivu. On se nada kako će imati, ali bogat urod ne ovisi samo o njegovoj dobroj želji, a nada je ionako skliska mrena.
Perišić vatrogasac
„Vatreni“ nogometaš Ivan Perišić, rođen u Omišu, neki dan nije spavao cijelu noć jer je na Instagramu pratio kako vatrena stihija hara njegovim gradom na ušću Cetine, a mediji su objavili kako je poslao „snažnu poruku“ gasiteljima i općinstvu: „Sveti Florijane, zaštitniče opasnosti od vatre, moli za nas. Zaštiti nas od požara, nesreće i svake pogibelji. Čuvaj naše domove, naše obitelji i sva mjesta gdje ljudi žive i rade. Posebno budi uz vatrogasce i one koji riskiraju svoj život kako bi spasili druge.“
Lijepo sročena molitva poznatoga nogoloptačkog pripadnika vjerničkog stada, brzoga golgetera slijeva. Osjećaju se empatija i zabrinutost. Nastranu to koliko Perišić uistinu jest praktičan vjernik od maloga nožnog prsta do tjemena – npr. tipa Stipe Pletikose i još nekih sportskih veličina za koje do jučer nije bilo jasno znaju li se pravilno prekrižiti – uzmimo da jest, međutim po čemu je to „snažna poruka“!? Po tomu što ju je objavio baš Ivan Perišić!? I zato što mu se obratio Perišić osobno, sv. Florijan će ga – postoji li taj „nebeski zaštitnik“ što nema požare pod kontrolom nigdje u svijetu, sic transit – uslišiti od početnog slova do točke na kraju zamolbe? Ili će vatrogasci, pročitaju li to, marljivije/uspješnije gasiti!?
Neće ni jedno ni drugo. Bit će kako jest, odnosno kako bude, jer je stvar u ljudskoj domeni protupožarne preventive i dobre organizacije sustava u slučaju kada ljudski čimbenik izigra preventivu i vatrogasni sustav. To sa svecima i Nebesima nema nikakve veze. Ako ima, onda „alibi“ o „Božjem naumu, nedokučivu grješnom potomku Eve i Adama“ ne drži vodu. Ne samo u primjerima katastrofalnih požara što masovno ubijaju i prirodu i ljude, uključivo vatrogasce, nego i u ratovima, terorizmu, epidemijama, pomorima glađu, povodnjima, potresima, ubitačnim sušama, kriminalu…
Čemu armija svetaca u Kraljevstvu nebeskom, hijerarhija apsolutne moći i milosrđa, obaveza neprestane molitve zbog neprolaznoga grijeha (mea culpa, mea maxima culpa!) čak i kada su ga je počinili nepoznati drugi, ako je neiskorjenjivo zlo u čovjeku jače od dobra, a Sotona, tzv. pali anđeo, nepobjedivi rival Čovjekoljubivomu? Kakvu igru tu igra „snažna poruka“?
Bit će da se nadobudni udarnik tzv. sedme sile bio uvlakački poigrao tom sintagmom ne bi li se, hlebinac, kvalifikacijom „snažne poruke“ pokazao podobnijim dominantnima, pametnijim no što jest, žrtvujući novinarsku profesionalnost i vlastiti dignitet. Recimo, malo koji medijski izvjestitelj nije i ove godine u povodu blagdana Velike Gospe 15. kolovoza ocijenio propovijedi dominantnih katoličkih „pastira“ u marijanskim svetištima – odaslanom „snažnom porukom“.
U Međugorju je to bio poziv „stadu“ da „slavi Boga ljepotom stvorenog svijeta i da molitva teče iz srca poput svježe vode s izvora“. I onda se par sati kasnije dogodi tragedija: autobus prepun poljskih hodočasnika Gospi u Međugorje izletio je po povratku s ceste u Mađarskoj. Mrtvi i ozlijeđeni. Razbacane oko olupine stvari i Gospine uspomene. Je li Gospa pustila vozača zaspati, istražit će mađarska policija.
„Ljubav prema domovini se ne pokazuje zastavama i riječima, dokazuje se time kako čuvamo svoju zemlju, vodu i more svoje domovine, kako postupamo s otpadom, kako poštujemo zakone i mislimo na djecu koja će sutra živjeti s posljedicama naših današnjih odluka, kako se ponašamo kad je zajednički dom ugrožen“, kazao je na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić na misi u svetištu Majke Božje Trsatske.
Je li to ciljana „snažna poruka“ budući da su u prvom redu u crkvi sjedili preobraćenici CRO premijer Andrej Plenković i gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić. Nije „snažna poruka“ ma koliko utemeljena sadržajem, mjestom odašiljanja i političkom nazočnošću više no iskrenom vjerskom potrebom dvoje čelnika RH i Rijeke. Oni je nisu čuli i ne smatraju se obaveznim, je li, postupiti, pogotovo zato što je poruku odaslala „bijela vrana“ tzv. Crkve u Hrvata, koju rigidan dio klera zbog naprednih stajališta potajice naziva „crvenim popom“. Spominjući društvo, mons. Mate Uzinić je retorički upitao „gradimo li mi to Babilon ili grad zajedništva“ i upozorio na olako posezanje za jezikom sile, prijetnje i naoružanja. „Mir počinje načinom na koji govorimo o drugima, a rat ne može biti rješenje sukoba.“
HDZ-Plenkovićeva politika i javno ponašanje kod kuće i vani posljednjih godina su zaoštreno suprotni tom Uzinićevu razmišljanju, pa njegova „snažna poruka“ neće ni za jotu promijeniti vladajuću politiku/ponašanje u Bijednoj Našoj. Kao ni „snažne poruke“ Uzinićevih „pastirskih“ kolega, koji navodnu svetu riječ odijevaju u dronjke dnevne polit-ideološke zbílje, prljajući svećeničku halju prodavanjem magle.
„Naša zemlja i cijela Europa se žale na problem demografije, nedostatak radne snage koja se mora uvoziti“, u „snažnoj poruci“ je istaknuo splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić, oborivši se na „toliko pokreta (za slobodan i medicinski zajamčen pobačaj, op. a.) koji se bore da se buduća radna snaga predaje Zmaju da je proguta. Budućnost imaju narodi koji se bore za život i promiču ga. Zmaj predstavlja sile koje se protive istini, dobru i dostojanstvu čovjeka. Djeca su na razne načine pod utjecajem Zmaja, pa želimo li da Zmaj ne proždire našu djecu moramo vratiti molitvu u naše obitelji, štititi svetost nedjelje, usmjeravati djecu i učiti ih razlikovati dobro od zla, biti prisutni u njihovu životu…“
Izgubljeno nebo
Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša „snažno poručuje“ iz svetišta Majke Božje Bistričke katoličkom „stadu“ kako je „najdublja rana Europe nedostatak kršćanske nade, jer kada se izgubi pogled prema nebu slabi i povjerenje u život, obitelj, budućnost i odgovornost. Kada izgubi nebo, čovjek počinje gubiti i zemlju. Naše stoljeće je stvorilo duhovne beskućnike“. A đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić „snažno poručuje“ iz svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu da „nismo stvoreni za trulež groba, nego za zajedništvo s Bogom, i to je uvijek središnja poruka Marijina uzašašća na nebo“.
On se također sjetio Zmaja koji proždire djecu, ali i tzv. Kovčega saveza, pa kazao da „i žena ima pravo odlučivati o sebi, o svom tijelu, ali mora voditi računa da više nije sama, da tu postoji i druga osoba koja također ima neka neka svoja prava i dostojanstvo, a temeljno pravo je pravo na život“. Riječju, mons. Hranić pravo zigote pretpostavlja pravu djeteta i neizravno zabranjuje pobačaj u svakom smislu, te ne priznaje znanstveno i međunarodnopravno određenje o tomu kako ljudska prava stupaju na snagu – djetetovim rođenjem. Ne začećem! I Hranićeva je „snažna poruka“ obesnažena već njegovom politikantskom nakanom, pa…
Pod svojim sloganom „Nema predaje“, GNK Dinamo je poslao „snažnu poruku“ vatrogascima i žiteljima Omiša, što je medijski naglašeno valjda i zato što su tamo svi tradicionalno „bili“, Torcida, gorljivi navijači splitskog Hajduka. Dinamova najljućeg protivnika. E sad, hoće li „bili“ vatrogasci i mještani snažnije zapeti protiv požara, jer su im „plavi“ poslali „snažnu poruku“ ili će iz rivalskog dišpeta pustiti stihiji divljati? Naravno da ta, je li, „snažna poruka“ ima više veze s politikom i nekim ljudskim odnosima, kao i najveći dio marijanskih, no s tim kako će im rezultat potvrditi snagu.
Politika i vjera po svom smislu, poslanju i moralnom habitusu izvorno nemaju veze jedna s drugom, ali kad se među njih umiješaju novac, materijalni i apetiti vladanja masama – što se događa od pamtivijeka, nerijetko u drastičnim oblicima atakiranja na sam život pojedinaca i cijelih obitelji, čak naroda – na djelu je toksična demagogija kojom se lažnim obećanjima, podilaženjem niskim strastima i predrasudama manipulira masama, utjeruje pokornost i osigurava podrška. Ma kako kratkotrajna.
