Možda ćemo mi – ili naši sinovi, nećaci, unuci – odgovoriti jednoga dana, sa spremnim entuzijazmom ili sa sviješću o dužnostima kad čujemo da nas naša država zove. Poziv će nam već biti poznat; o dužnostima smo već informirani; te riječi su već odavno instalirane u predjelu našeg zadovoljstva.
Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”
U uzgajanju nacionalizma povezan je s medijima i sport jer on »doprinosi opasnoj politici ’mi’ naspram ’oni’« (Billig). Pravi se »nacionalna identifikacija pomoću sporta protiv stranaca« (Hobsbawm). On djeluje »prema unutra kao sredstvo sjedinjavanja naglašavajući sličnosti, a prema van kao sredstvo sukobljavanja naglašavajući razlike« (Bellamy).
Ono »što je sport učinilo tako učinkovitim posrednikom nacionalnih osjećaja, barem kod muškaraca, svakako je lakoća s kojom se čak politički ili javno nezainteresirani pojedinci mogu identificirati s nacijom čim nju simboliziraju uspješni sportaši. Zamišljena zajednica milijuna izgleda da se ostvaruje kao momčad od jedanaest igrača koji svi nose jedno ime« (Hobsbawm).
Sportski događaji su drugo, svakodnevno lice nacionalizma (Ebeling): »zastave na sportskim stadionima prave nacionalističko raspoloženje« (Altermatt), a »sportske stranice ponavljaju površne stereotipe o naciji« (Billig). Već »između dva svjetska rata je internacionalni sport postao, kako je ubrzo uočio George Orwell, izrazom nacionalnih borbi, a sportaši koji su zastupali svoju naciju ili državu postali su centralne figure-simboli svojih zamišljenih zajednica« (Hobsbawm).
Istraživanja pokazuju da »paralela između sporta i ratovanja izgleda očita. Sportske stranice, pozivajući nas, čitatelje, da mašemo zastavama, ponavljaju jezik ratovanja. Često se služe metaforama vezanima za oružje (pucati, opaliti, napasti)« (Billig). Zato se opisuje »’sport kao sredstvo sukoba među nacijama koje pojačava agresivnost, stereotipe i predodžbe o inferiornosti i superiornosti’« (Bellamy).
Svakoga dana »sportske stranice prvenstveno čitaju muškarci zbog zadovoljstva. One se mogu smatrati banalnim vježbanjem za iznimna vremena krize kada država poziva svoje građane, pogotovo svoje muške građane, da daju krajnje žrtve za nacionalne ciljeve« (Billig). Poznato je da se »politička kriza koja vodi u rat može brzo napraviti, ali volja za žrtvovanjem ne može. Moraju postojati prethodne vježbe i podsjećanja, tako da kad dođe kobna situacija, muškarci i žene znaju kakvo ponašanje se od njih očekuje. Svakodnevno se odvija banalno pripremanje. Na sportskim stranicama kad ih muškarci prelijeću tražeći rezultate tima za koji navijaju, čitaju pritom o podvizima drugih muškaraca u bitci za interese većeg tijela, ekipe. Često je ekipa nacija, i bori se za slavu protiv stranaca« (ibid.).
Perfidno dresiranje računa da »su sportske stranice tekstovi zadovoljstva. Dan za danom milijuni muškaraca traže svoje zadovoljstvo na tim stranicama, diveći se herojstvu u ime nacije, uživajući u prozi u kojoj intertekstualno odzvanja ratovanje. Takva zadovoljstva ne mogu biti bezazlena. […] rutinski podsjetnici mogu također biti vježbanje; protekla ponavljanja ne mogu biti ignorirana kao priprema za buduća vremena. Možda ćemo mi – ili naši sinovi, nećaci, unuci – odgovoriti jednoga dana, sa spremnim entuzijazmom ili sa sviješću o dužnostima kad čujemo da nas naša država zove. Poziv će nam već biti poznat; o dužnostima smo već informirani; te riječi su već odavno instalirane u predjelu našeg zadovoljstva« (ibid.).
