Marjorie Cohn, američka pravna stručnjakinja i ljudsko-pravaška aktivistica, za H-Alter govori o progonu istaknutih američkih zviždača Edwarda Snowdena i Bradleya Manninga, kao i o nastavku teških kršenja ljudskih prava u Guantanamu: George Bush i Dick Cheney predvodili su zavjeru čiji je cilj bio kršenje američkih i međunarodnih zakona koji zabranjuju mučenje. Obamino korištenje bespilotnih letjelica i ubijanje putem njih je protuzakonito.
Dok svjetski mediji neumorno nagađaju finalnu destinaciju odbjeglog zviždača Edwarda Snowdena, u njegovoj matičnoj zemlji odvija se sudski postupak čiji bi tijek, a vrlo vjerojatno i neki budući epilog, mogao poslužiti kao komparativni hodogram kroz usud bivšeg djelatnika Nacionalne sigurnostne agencije (NSA), u slučaju njegovog izručenja SAD-u. Bradleyu Manningu, američkom vojniku koji je navodno procurio enormne količine klasificirane dokumentacije "WikiLeaksu" prijeti doživotna zatvorska kazna uz fatalnu stavku u optužnici o "pomaganju neprijateljima".
U isto vrijeme, dobar dio zatvorenika, koji se u Guantanamu nalaze na neodređeno vrijeme i dalje štrajkaju glađu, a Obamina administracija ih nastoji "urazumiti" prisilnim i po mnogima nezakonitim hranjenjem proteinskim napojem kroz nosne šupljine.
Sve ove događaje pomno prati i - putem izvještaja, kolumni, eseja - dokumentira Marjorie Cohn, američka pravna stručnjakinja i profesorica na pravnom fakultetu Thomas Jefferson. Dotična se već godinama bavi ljudskim pravima na međunarodnoj razini, s posebnim naglaskom na njihovo kršenje od strane SAD-a, bilo da je riječ o aktualnoj Obaminoj vladi ili onoj njegova prethodnika. Štoviše, Marjorie Cohn je, uporno se pridržavajući "racionalnog"
pravničkog leksika, bila jedna od rijetkih koji su javno tvrdili da bi se George Bush i njegovi podređenici trebali naći na sudskoj instanci nadležnoj za ratne zločine počinjene tijekom decenijskog "rata protiv terora". Potonji eufemizam je, na koncu, zajednički uzročno-posljedični nazivnik za sve navedene slučajeve, koje ćemo pomnije razmotriti u intervjuu s Marjorie Cohn.
Koja je trenutna situacija sa zatvorenicima u Guantanamu?
Preko stotinu pritvorenika štrajkalo je glađu. Prema nekim izvještajima, neki od pritvorenih pojedinaca prekinuli su štrajk, ali zasad ne postoje vjerodostojni podaci o takvim informacijama.
Još 2006. godine, za vrijeme Georga Busha, Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda zaključila je da je prisilno hranjenje zatvorenika u Guantanamu ekvivalent mučenja. Neprofitni think thank Constitution Project, koji se bavi i tretmanom zatvorenika zaključio je pak kako je "neprimjereno, prisilno i nedobrovoljno hranjenje" zatvorenika bilo rađeno "fizički utjeranim cjevčicama za hranu u nosnice zatvorenika koji su bili u potpunosti vezani". Kako je onda moguće da i Obamina administracija radi istu stvar?
Obamina administracija, kao i Busheva, ne želi da zatvorenici u Guantanamu umru. Bilo bi izrazito sramotno kad bi zatvorenici u američkom pritvoru umrli zbog prosvjeda protiv pritvora s neodređenim vremenskim razdobljem i kao rezultat samih zatvorskih uvjeta. Zbog toga se u Guantanamu neki zatvorenici prisilno hrane.
Američki prosvjedi zbog kršenja ljudskih prava u Guantanamu (foto: popularresistance.org)
Nedavno ste napisali kako su predsudska saslušanja petero osumnjičenika za planiranje 11. rujna - održana sredinom lipnja - otkrila da se američka vlada vodi presumpcijom krivnje u ovom slučaju.
Visoki vladini dužnosnici, uključujući i predsjednike Busha te nakon toga Obamu, davali su izjave sugerirajući krivnju nekih od optuženika, što je dovelo do nepropisnog utjecaja na vojnu komisiju tijekom izrade optužnice. Isto tako, odvjetnici obrane i stručnjaci za mitigaciju bili su lišeni mogućnosti susreta sa svojim klijentima prije nego što je vojna komisija donijela odluku o sadržaju optužnice protiv optužnika.
Koje su, prema vašem mišljenju, pravne i ljudskopravaške implikacije vojnih suđenja protiv zatvorenika u Guantanamu?
Vojne komisije vode se uz smanjenu razinu propisanog pravnog postupka zbog čega optuženicima nisu osigurana sva prava koja optuženici na američkim saveznim sudovima inače imaju. Američke vojne vlasti nadalje krše institut povjerljivosti odnosa odvjetnik-klijent, dok optuženicima nije dopušteno prisustvovanje svim ročištima prije samog sudskog procesa. Mučenje nekih optuženika i izjave do kojih su vojne vlasti došle putem tih mučenja također su doprinos nepoštenom utjecajuna tijek sudskih postupaka
Kakva bi kazna, prema vašoj procjeni, mogla snaći Edwarda Snowdena u slučaju da ga se izruči SAD-u?
Moj je stav od početka da bi Snowdenu trebalo odobriti azil jer on ima osnovani strah od proganjanja - mučenja, a možda i smrtne kazne - u slučaju da ga se izruči SAD-u.
Podržavatelji masivnog sustava nadzora kojeg je Snowden razotkrio tvrde kako je isti legalan.
Na to mogu kratko kazati kako je masivnim nadzorom bez individualizirane sumnje izravno prekršen Četvrti amandman Ustava SAD-a, koji zabranjuje bezrazložna, odnosno nerazumna pretraživanja i privođenja.
Neki američki visokorangirani političari otišli su korak dalje pa zazivaju procese protiv novinara koji su objavili informacije koje su dobili od Snowdena, novinare poput Guardianovog Glenna Greenwalda.
Sudsko gonjenje novinara čiji je posao izvještavanje o događajima izravno narušava Prvi amandman američkog Ustava, koji jamči slobodu medija. Optužbe protiv novinara bi obeshrabrilo druge novinare da predano i u potpunosti obavljaju svoj posao.
Dio američkih mainstream medija kritizira Snowdena jer je tražio, među ostalim, i azil u Ekvadoru, Kubi i Venezueli.
"Moj je stav od početka da bi Snowdenu trebalo odobriti azil, jer on ima osnovani strah od proganjanja - mučenja, a možda i smrtne kazne - u slučaju da ga se izruči SAD-u." (foto: ibtimes.com)
Snowden ima pravo zatražiti azil u bilo kojoj zemlji koja bi ga mogla odobriti. U svakom je slučaju pohvalno da je Venezuela ponudila azil Snowdenu.
Čini se također, kako je Snowden u američkoj javnosti gotovo isključivo predstavljen kroz dva oprečna narativa; kao izdajica ili heroj.
Brojni političari, uključujući i neke Demokrate, priželjkuju sudsko gonjenje Snowdena, a neki ga uz to nazivaju i izdajicom. Ljudi s ljevice ga, s druge strane, vide kao heroja zbog razotkrivanja masivnog programa nadzora koji prijeti i narušava privatnost građana. Većina Amerikanaca, međutim, koji su sudjelovali u anketama u tom kontekstu vide Snowdena kao zviždača, ne kao izdajicu.
U nedavnom dokumentarcu povodom obljetnice slučaja Watergate, jedan od intervjuiranih novinskih urednika kazao je kako Woodwardova i Bernsteinova priča, u slučaju da se dogodila u vremenu sadašnjem, ne bi imala takav razoran i dugoročan utjecaj na američku historiju, jednostavno iz razloga što danas država ima mehanizme moći koji su u to vrijeme bili nezakoniti i nedopustivi.
Brojne se paralele mogu povući između nadzora tijekom afere Watergate i nadzora koji država provodi danas, premda je zbog uznapredovanja tehnologije i postojanja Interneta današnji nadzor građana znatno veći. Međutim, zaključci trenutne priče i dalje nisu napisani, tako da je nemoguće reći kakve će biti posljedice i što će se dogoditi.
Iako je zviždač Bradley Manning priznao krivnju za deset točaka optužnice, temeljem kojih bi mogao dobiti dvadeset godina zatvora, vojni tužitelji inzistiraju na ostatku optužnice - kršenje Espionage Acta i pomaganje neprijatelju - koja ima težinu doživotnog zatvora i, u najgorem slučaju, smrtne kazne. Koje su vaše impresije?
Suđenje je gotovo pri kraju, ali i dalje nije jasno kakav bi epilog mogao biti. Osobno mislim kako će tužiteljima biti teško dokazati kako je Manning imao namjeru pomoći "neprijatelju" samo zato što su dokumenti i dosjei koje je dao u javnost našli put do interneta te je al Qaeda na taj način došla do dijelova ove dokumentacije.
"Prvih devet zatvorskih mjeseci Manninga su držali u samici. To se može smatrati mučenjem budući da može dovesti do halucinacija, katatoničnog stanja i, konačno, samoubojstva." (foto: ibtimes.co.uk))
Vi ste pak u više navrata napomenuli kako je "Manning ispunio svoju pravnu dužnost i prijavio ratne zločine", odnosno da je odbio poslušati nezakonite naredbe nadređenih, koje je prije kopiranja spornih dokumenata upozorio da bi trebali reagirati na snimke potencijalnih ratnih zločina iz Bagdada. Hoće li, po vašem mišljenju, Manningova obrana koristiti ovakve zaključke?
Dio dokumentacije koju je Manning procurio u javnost doista sadrži dokaze ratnih zločina. Primjer je video poznat kao "Kolateralno ubojstvo". Član vojske ima dužnost da razotkrije i ukaže na ratne zločine. Naredba koja bi sugerirala supotno, odnosno prikrivanje ratnog zločina, bila bi nezakonita. Zbog toga bi se moglo argumentirati kako je Manning djelovao zakonito kad je javnim učinio dokaze o ratnim zločinima. Manningova obrana, međutim, neće koristiti ove argumente budući da je mala vjerojatnost kako bi ih vojni sud prihvatio kao takve.
Kako su tretirali Manninga u zatvoru i što su kazali medicinski eksperti koji su ga pregledali?
Prvih devet zatvorskih mjeseci Manninga su držali u samici. To se može smatrati mučenjem budući da može dovesti do halucinacija, katatoničnog stanja i, konačno, samoubojstva. Manning je također bio potvrgnut ponižavajućem tretmanu, pa su ga, primjerice, prisiljavali na potpuno skidanje odjeće za potrebe zatvorske inspekcije. Prominentni psihijatri već su kritizirali ovakvo ponašanje nadležnih tijela. Ukoliko pak Edward Snowden bude izručen SAD-u, moguće je da će dijeliti Bradleyevu sudbinu. Ako ga američka vlada još optuži i za "pomaganje neprijatelju", Snowden bi mogao dobiti i smrtnu kaznu.
Prije dvije godine uredili ste knjigu "SAD i mučenje: Ispitivanje, pritvaranje i zlostavljanje" u kojoj su brojni autori secirali "dugu američku vezu sa spornim metodama ispitivanja i mučenja, čiji korijeni sežu u pedesete godine prošloga stoljeća". To je ponašanje, sugerira zbir eseja, korišteno, uglavnom tajno i van fokusa javnosti na "neprijateljima", od tada pa do danas. Koliko su bili intenzivni ovi elementi američke politike tijekom navedenog razdoblja i što nam takvo ponašanje može kazati o Guantanamu, američkoj politici prema latinoameričkim državama i drugim sličnim slučajevima?
Brojni diktatori i vojni vođe latinoameričkih država naučeni su metodama mučenja u školi SAD-a. CIA je razvila priručnik za mučenje kojeg su koristile ove zemlje. Neke od tih tehnika su korištene u američkim pritvorima u Iraku, Afganistanu, Guantanamu i tajnim zatvorima. CIA je sudjelovala u mučenju za vrijeme Busheve administracije. Čini se da je praksa okončana dolaskom Obamine vlade.
U knjizi se također bavite psihičkim oblicima mučenja. Koja je bila uloga psihologa i odvjetnika u normalizaciji mučenja kao sastavnog dijela represivnog mehanizama Bushevog režima?
Psiholozi su u Guantanamu pomagali u nasilnim i mučnim ispitivanjima i kršenju etičkih pravila. Bushevi odvjetnici, s druge strane, potpisivali su i odobravalidokumente koji su naknadno opravdali mučenje. Na taj su način kršili američke i međunarodne zakone.
Otvoreno se već godinama zalažete za da se George Bush i njegov intimus Dick Cheney procesuiraju za ratne zločine. Zašto?
Navedeni dvojac je predvodio zavjeru čiji je cilj bio kršenje američkih i međunarodnih zakona koji zabranjuju mučenje. Oni su također svjesno započeli nezakoniti i nepotrebni rat u Iraku, što je dovelo do nebrojenih smrtnih slučajeva i ozljeda.
Ipak, do dana današnjeg nitko od visokih američkih dužnosnika nije sjedio na optuženičkoj klupi zbog navedenih krimena - kažnjivih, po vašem mišljenju, zbog kršenja Ženevske konvencije - čak ni nakon dolaska Obame na vlast.
U ovom kontekstu nitko nije kazneno odgovarao bez obzira na razinu zapovjedne odgovornosti. Obama očito ne želi postaviti presedane u procesuiranju visokih državnih dužnosnika, koji bi se mogli naknadno koristiti protiv njega i njegovih dužnosnika. S druge strane, aktualni predsjednik ne želi razljutiti Republikance, koji ionako preziru gotovo sve što radi.
Može li se u tom kontekstu spominjati i Obamina aktualna politika korištenja bespilotnih letjelica u brojnim zemljama diljem svijeta?
Obamino korištenje bespilotnih letjelica i ubijanje putem istih je protuzakonito, da ne govorimo da takva politika stvara još više neprijatelja SAD-u. Pravni postupak zasnovan na poštivanju zakona osigurava pravo svakog osumnjičenika na pošteno suđenje, a ne naprosto njihovo pogubljenje, što je slučaj s aktualnom politikom ubijanja putem bespilotnih letjelica. Ženevska konvencija, naime, zabranjuju svjesno i namjerno ubijanje.
Povjesničar Michael Ignatieff napisao je kako "od Nürnberga nadalje, nijedna zemlja nije uložila više u razvoju međunarodnog procesuiranja ratnih zločina od SAD-a, nastojeći istodobno milom ili silom izuzeti američke građane, osobito vojnike, iz njihove praktične primjene." Kakav je vaš komentar na "američki ekscepcionalizam" koji proizlazi iz takove teze?
Slažem se s ovim komentarom. Sjedinjene Države odbijaju ratificirati Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, premda je ova zemlja vršila pritisak za izručenje Gadafijeve administracije Međunarodnom sudu za ratne zločine. Busheva administracija je ucjenjivala stotinu zemalja uskraćivanjem međunarodne pomoći ukoliko ne pristanu na neizručivanje građana SAD-a sudu za ratne zločine. Položaj Sjedinjenih Američkih Aržava u tom je, dakle, kontekstu licemjeran.
Izvor: H-alter
