Ovaj fenomen ideološki aparati hrvatske države neprestano hrane, povremeno reproduciraju ili mu otvoreno pomažu. Umjesto da se takva zbivanja jasno prepoznaju kao manifestacije organiziranog ekstremno desnog djelovanja i potpuno razobliče, politički vrh na njih reagira mješavinom relativizacije i prebacivanja krivnje
Na splitskoj Rivi se 8. studenoga održao prosvjed u organizaciji dijela navijačke skupine Torcida, uz podršku ratno-veteranskih udruga Splitsko-dalmatinske županije. Okupljeni su prosvjedovali zbog pritvaranja devetorice muškaraca koje policija sumnjiči da su u ponedjeljak navečer nasilno pokušali spriječiti održavanje Dana srpske kulture u Gradskom kotaru Blatine-Škrape. Osim toga, 7. studenoga u Zagrebu je pred Srpskim kulturnim centrom u Preradovićevoj ulici zabilježeno okupljanje skupine maskiranih muškaraca uoči istog kulturnog programa. Već sutradan je pak stigla agencijska vijest da je u Rijeci spriječen napad mladih crnokošuljaša na karatiste iz Srbije. Dan kasnije, 9. studenoga, u Splitu je održan protest s rasističkim pobudama protiv stranih radnika. Sve ovo pokazuje da u pitanju nisu izolirani incidenti, već ozbiljan sistemski problem ekstremno desnog, slobodno se može reći, fašistoidnog nasilja koje se ukorijenilo u hrvatskom društvu i koje eruptira svaki put kada se njegovi eksponenti osjete dovoljno osokoljenim da ga čine.
Veliki španjolski pisac i novinar Manuel Vázquez Montalbán, jedan od najlucidnijih kroničara postfrankističke Španjolske, popularizirao je (u krugovima španjolske sociologije uspostavljeni) pojam „sociološki frankizam“ kako bi opisao kontinuitet predodžbi i simbola u demokratiziranom društvu koji potječu iz ideološkog nasljeđa fašizirane diktature. Taj pojam podrazumijeva duboko ukorijenjene stavove, norme i obrasce ponašanja i djelovanja (one autoritarne, nacionalističke, klerikalne i antipluralističke) koji su nadživjeli smrt generala Franca i nastavili utjecati na javni život, kulturu i politiku. Franco je umro, ali frankizam nije, kako je Vázquez Montalbán uočavao. Na sličan način, duh ustaške ideologije nastavlja živjeti u Hrvatskoj. Dakle, ono što su Tezanos i Vázquez Montalbán nazivali „sociološkim frankizmom“ u Španjolskoj, u hrvatskom kontekstu poprima oblik „sociološkog ustaštva“: ne pravno proklamirane želje za obnovom ustaške države, nego stalne prisutnosti njezinih mitova, simbola i refleksa u svakodnevici. Sociološko ustaštvo ne manifestira se isključivo u povremenim incidentima, već i u normalizaciji historijskog revizionizma, javnoj toleranciji fašističkih simbola, relativizaciji ekstremno desnog nasilja i političkoj šutnji koja ih manje-više legitimira. Ovaj pojam bi mogao biti relevantan i zbog Tuđmanove fascinacije Francom. Prisjetimo se, Tuđman je jednom prilikom kazao da će njega „povijest smjestiti bok uz bok sa Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije“, a baš kao i Francu, palo mu je na pamet da pomiješa kosti fašista i antifašista u znak „nacionalnog pomirenja“.
Primjere onoga što bismo mogli nazvati sociološkim ustaštvom prepoznajemo u svakoj relativizaciji i prihvatljivosti pozdrava „Za dom spremni“, javnom isticanju ustaških simbola bez pravnih posljedica, negiranju ili umanjivanju ustaških zločina, ksenofobnim napadima na pripadnike drugih nacionalnosti i njihovu imovinu (najčešće na Srbe), kao i u drugim slučajevima ekstremno desnog nasilja. Par exellence izrazi ovog fenomena bili bi ljetošnji Thompsonov koncert u Zagrebu, ovotjedni napadi na Srbe i protest ekstremnih desničara na splitskoj Rivi.
Ovaj fenomen ideološki aparati hrvatske države neprestano hrane, povremeno reproduciraju ili mu otvoreno pomažu. Umjesto da se takva zbivanja jasno prepoznaju kao manifestacije organiziranog ekstremno desnog djelovanja i potpuno razobliče, politički vrh na njih reagira mješavinom relativizacije, prebacivanja krivnja na one koji se usuđuju problem imenovati, uz njihovo ideološko diskvalificiranje i optuživanje za nedostatak domoljublja.
Pogledajmo, stoga, kako to hranjenje ustašoidne ideologije, njenih simbola i mitova izgleda na primjeru vlasti. Pođimo od Plenkovićevih komentara na ovotjedno divljanje ustašoida u Splitu i Zagrebu. On je kazao da smo u posljednja „tri mjeseca svjedočili sveopćoj histeriji ljevice koja je nakon koncerata u Zagrebu i Sinju vidjela historijski revizionizam i ustaštvo i kreirala atmosferu tenzija, polarizacije i podjela“ te da se u tom kontekstu „dogodio ovaj nemili incident protiv srpske nacionalne manjine koji je nedopustiv po svim kriterijima.“ Dodao je da je na sceni „klasična situacija u kojoj se nalazimo zadnjih 10 godina, a to je nezadovoljstvo opozicije.“ Ovo bi značilo da za nasilje nisu krivi ustašofili već oni koji ih prokazuju. Drugim riječima, napad jugend-ustaša na Srbe, prema logici premijera, nije simptom šireg društvenog problema, nego medijski konstrukt, egzageracija i politička manipulacija opozicije. Čini se da u Plenkovićevoj interpretaciji fašizacija javnog prostora nije problem, već oni koji ukazuju na njega. Umjesto da prepozna uzroke ovih izljeva nasilja – višegodišnju toleranciju prema ustaškoj simbolici, državno hranjenje nacionalističkih refleksa kroz ideološke aparate: školstvo, medije, kulturu, crkvu – državni premijer krivnju svaljuje na i onako nesposobnu opoziciju.
Nadalje, Plenković se čudi tome što je netko vidio revizionizam i ustaštvo na Thompsonovom koncertu, na kojem, prema riječima ministra Ivana Anušića, „500 000 domoljuba“ uzvikuje „Za dom spremni“. Da, zamislite taj nesporazum: koncert drži Pavelićev štovatelj, masa uglas kliče ustaški pozdrav, a netko se, eto, drznuo pomisliti da tu možda ima nešto ustaško! Teško je zamisliti jasniji primjer institucionalnog sudjelovanja u širenju ustaštva od činjenice da premijer i državni ministri prisustvuju takvim manifestacijama i čak urliču na njima, kako se hvalio spomenuti ministar Anušić. Ovdje se radi o veoma podlom ideološkom djelovanju, legitimaciji i reprodukciji onih simboličkih obrazaca koji ekstremno desničarsko nasilje podupiru. Nije riječ, dakle, samo o par budala koje su se zaletile na Srbe, već je u pitanju kontinuitet reprodukcije one društveno-političke logike koju je HDZ, na čelu sa Franjom Tuđmanom, sam utvrdio. Iz te logike, koja od nastanka nezavisne Hrvatske normalizira ustaštvo, neprijateljstvo prema Srbima i kako bi Tuđman rekao „žutim, zelenim i crvenim vragovima“ koji ometaju društveni domoljubni delirij i nastao je niz presuđenih i nepresuđenih ratnih zločina, te etničko čišćenje Srba.
Posebno je groteskna Plenkovićeva tvrdnja da bi i Franjo Tuđman, „da je danas živ“, jasno osudio napad na Srbe. To je otprilike kao tvrditi da bi Pablo Escobar, da je danas živ, bio glasnogovornik kampanje protiv lakih i teških droga. Zvuči to iznimno logički krhko kad se sjetimo da je taj „reanimirani humanist“ priželjkivao da „Srbi praktično nestanu“, smatrao sretnom okolnošću što mu supruga „nije ni Srpkinja ni Židovka“ i Srbima poručivao „neka im je sretan put“ i da u bijegu „nisu uspjeli ponijeti ni svoje prljave gaće“. Pored toga, tijekom njegove vladavine minirano je više od tri tisuće antifašističkih spomenika, ali eto, u današnjem političkom igrokazu baš bi on trebao imati ulogu razboritog državnika i nekoga tko bi štitio manjinska prava.
Znakovite su izjave i drugih članova HDZ-a koji su gromoglasno šutjeli kada su trebali politički okvalificirati napad i okupljanje crnokošuljaša na splitskoj Rivi. Gordan Jandroković je tako uspio zaključiti da je problem u agresivnom govoru ljevice, te da bi ona trebala malo smiriti tenzije. Još je indikativniji bio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, koji je nakon napada na Srbe smatrao primjerenim većinu izlaganja posvetiti turističkoj sezoni, ugostiteljskim objektima i Entry/Exit sustavu. Tek kad je odradio protokolarni itinerar – vremenske prilike, goste, zakon o ugostiteljima – stigao je, kao usputnu stavku, i do teme protesta. Sve skupa zvuči kao da je napad na manjinu tek fusnota u odnosu na glavno pitanje: hoće li se turisti i dalje ugodno osjećati u Splitu? I kada se konačno pozabavio protestima, sveo ih je na proceduralnu razinu ustavnog prava, bez ijedne političke rečenice o tome što se ondje zapravo događalo i zašto.
Liberalni tuđmanizam
Opozicija, loša, nikakva, kako je onomad pop Rafailo okvalificirao kvalitetu heroina. I to ne samo što se boji veteranskim udrugama i navijačkim skupinama u brk reći da ustašuju, već zato što se već odavno pokušava nadigravati se sa nogometnom reprezentacijom Bolivije na 3500 metara nadmorske visine. To će reći, opozicija se pokušava natjecati sa HDZ-om na njihovom terenu – nacionalističkoj ideologiji i u tome tko je bolji i ispravniji tuđmanist. Iako je sva nacional-liberalna (ne lijeva, kako ju Plenković krsti) politička garnitura osudila nasilje nad Srbima, političku i društvenu supstancu problema gotovo da i nije taknula. Nacional-liberalne političke formacije u Hrvatskoj (SDP i druge centrističke partije) nikada nisu pokušale graditi društvene i političke uvjete u kojima ovakve scene uopće ne bi bile moguće. Takva operacija nužno bi značila preispitivanje samih temelja režima koji je HDZ uspostavio u devedesetima. I to je razlog zašto nacional-liberalna opozicija ne može preispitivati tuđmanizam: zato jer se ne zna legitimirati ničim drugim osim nacionalizmom. Njen krajnji politički horizont ostaje nacionalna država, možda malo uključivija od HDZ-ove, i moguće bez onih koji u „domoljublju“ pretjeraju pa bi da biju druge. Ali, i dalje nacionalna država čije mitove nije poželjno dekonstruirati.
Sjetimo se izjave Dalije Orešković koja je pred Thompsonov koncert u Zagrebu optužila Plenkovića da je izrazito licemjeran, kao i kompletan HDZ, „jer ne zna je li na tragu Franje Tuđmana ili na tragu nekog neofašizma.“ Ako išta bolje sažima intelektualnu bijedu hrvatskog nacional-liberalizma, onda je to njegova sposobnost da Tuđmana – ekstremnog nacionalista, rasista, ksenofoba i huškača – stavi u istu rečenicu s antifašizmom. Zapravo, moguće je usporediti ovu izjavu kojom gospođa Orešković kori Plenkovića jer nije dovoljno dobar tuđmanist upravo sa prekjučerašnjom izjavom državnog premijera koji je crnokošuljašima poručio da to što oni rade Tuđman ne bi odobravao. Na kraju, ispada da Tuđman u hrvatskom političkom prostoru služi i desničarima i liberalima kao vaspitni prut kojim batinaju jedni druge kada misle da je to potrebno.
Čelnik glavne opozicijske stranke SDP-a i još jedan ljubitelj Franje Tuđmana, Siniša Hajdaš Dončić rekao je da „više nema popuštanja radikalnoj desnici“. Govori to bivši član HDZ-a i čovjek koji je prije mjesec dana rekao da „Za dom spremni“ može biti korišten u nekim slučajevima! Na koncu, u čemu će se ogledati to nepopuštanje ekstremnoj desnici? Hoće li SDP napraviti nekakav kontraprotest? Hoće li se jasno suprotstaviti ideološkoj infrastrukturi koja tu desnicu stalno proizvodi? Njihovo nepopuštanje iscrpljuje se u nekoliko fraza izgovorenih pred kamerama, nakon čega sve ostaje po starom: iste floskule i isti infantilni strah da se ne zamjere „domoljubnom puku“.
Napokon, nakon što su sijali deklaracije o domovinskom ratu, davali aerodromu ime po Franji Tuđmanu, nosili cvijeće na njegov grob, nacionalizirali antifašizam, najavljivali koalicije sa ekstremnom desnicom nakon izbora i kao temeljni element distinkcije u odnosu na HDZ postavili korupciju, ne bi se trebali čuditi onome što je na tim zasadama niklo i što tavore na bijednih dvadesetak posto na izborima.
1990. godine Ivica Račan je HDZ proglasio „strankom opasnih namjera“. Tada je vodstvo SDP-a bolje razumjelo s kim ima posla. Problem je, međutim, što je ova stranka prestala HDZ smatrati opasnim upravo onda kada su tuđmanisti svoje opasne namjere i ostvarili, pretvorivši nacionalizam u državnu doktrinu, a nacionalističke mitove u legitiman temelj političkog identiteta. Zato se ne treba čuditi manifestacijama sociološkog ustaštva, jer ono nije devijacija nego logičan ishod političkog sistema koji je tri desetljeća podučavao da je nacionalizam vrlina, a njegova kritika izdaja.
