Šokantno 'ur-pijanstvo' na kninskoj tvrđavi

Pijanstvo je, žalibože, još i najmanji problem. Kada su predsjednici Republike, očito pod utjecajem pića, proteklog ponedjeljka na kninskoj tvrđavi popustile kočnice, svjedočili smo nečem mnogo ozbiljnijem nego što je »nedopustiv« i »neukusan« nastup, »govorenje besmislica« i »još jedan pokazatelj društvene regresije«, kako je predsjedničin govor okarakterizirao bivši predsjednik Republike Ivo Josipović.

Svjedočili smo, ni manje ni više, nego nekoj vrsti udžbeničke lekcije o psihološkim predispozicijama fašizma, onako kako su o njima pisali intelektualni autoriteti prošlog stoljeća poput Susan Sontag ili Umberta Eca – u njegovu znamenitom eseju o »ur-fašizmu« - ili suvremenika Roba Riemena.

U dvadesetak minuta govora onečišćenog zaplitanjem predsjedničinog jezika, svjedočili smo, u obliku pročišćenom od svakog pokušaja prikrivanja, nepodnošljivome retoričkom kiču - »sloboda govora znači oslobođenje od retorike«, uči nas Eco - kolektivizmu bez granica, nacionalističkoj sladunjavosti, tepanju oružju, političkom ulizištvu nižerangiranim vojnim činovnicima moćne strane države, puzavoj snishodljivosti demokratski izabrane predsjednice države prema vojnicima, kulturološkome supremacizmu, bezosjećajnosti prema slabijima, cinizmu i sklonosti neistinama.

Ne tvrdimo ovdje da je Kolinda Grabar-Kitarović osviještena fašistkinja – nema današnjeg fašista koji bi takvo što priznao – ali da je njezina politička osoba prožeta mentalnim osobinama onoga što zabrinuti europski humanistički intelektualci opisuju »vječnim fašizmom«, »pra fašizmom« ili »ur-fašizmom« - osobinama koje, u pogodnome političkom trenutku, mogu pervertirati u nasilničku diktaturu – to tvrdimo bez krzmanja.

Dakle, govor Kolinde Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 2019, u povodu 24. obljetnice Oluje, ne bi trebao biti zapamćen tek po tome što je predsjednica očito govorila pijana, nego prije svega po tome što, na šokantno zoran način, ilustrira današnjicu koju spisateljica Dubravka Ugrešić, nastojeći definirati tu atmosferu zlogukog palanačkog sivila, zove »vladavinom neadekvatnih ljudi«.

Postoji međutim alternativa, i to na mjestu na kojem biste joj se ponajmanje nadali. Čudni su u tom kontekstu hrvatski mediji – ili se tek drže oprobane kolektivističke trase? - jer ove godine u hrvatskome medijskom prostoru jedva da je zabilježena najvažnija politička izjava ovogodišnje obljetnice Oluje, i to s obje strane granice na Dunavu: izjava gradonačelnika Knina Marka Jelića da »moli za sve Srbe stradale u Oluji«.

»Praksa gradske uprave kojoj sam na čelu, ali i većine sugrađana, jest da se žrtvama daje pijetet. To činim redovito i činit ću to i kad ne budem na poziciji - ja osobno u svojim molitvama«, izjavio je Jelić za srpski dnevnik Telegraf.

Nije to prva takva izjava svojedobno najmlađeg predsjednika HDZ-a mladeži grada Knina, koji je 1995. izašao iz stranke, potom u Njemačkoj doktorirao molekularnu biologiju, da se s 29 godina vrati u Hrvatsku te postane suosnivač i prvi dekan kninskog Veleučilišta.

Prije dvije godine, 2017., na izborima je kao nezavisni pobijedio kompromitiranu HDZ-ovku Josipu Rimac, i od tada, u sjeni nacionalističke koprene pod kojom Knin tavori već desetljećima, pokušava grad iščupati iz palanačkih kliješta koje mu ne dopuštaju da postane mjesto oslobođeno mržnje i vječitog uzajamnog sumnjičenja.

»Ja ovdje živim s korektnim i dobrim ljudima koji su moji sugrađani, često i prijatelji. Oni su zajedno, a to znači svi, dakle i domicilni Hrvati i Srbi, i Hrvati koji su došli iz BiH, ali i iz Srbije i Vojvodine, bili pod tim djelovanjem nekih loših ljudi i loše politike. Svi mi u Kninu želimo normalno živjeti i ne želim se baviti ni demagogijom ni politikantstvom«, izjavio je prošle godine.

Početak Jelićeva mandata, 2017., kada je imao 41, obilježio je poziv Srbima da se vrate u svoj grad. Hrvatska ekstremna desnica zbog toga ga je, dakako, napala. Bijedno i jadno: Marko Jelić imao je dvanaest godina kada je njegova obitelj bila prisiljena bježati iz Knina, kamionom preko Bosne, nakon što su petnaestogodišnjaku nož stavljali pod grlo i pištolj prislanjali o čelo.

»Pri odlasku iz Knina spasilo nas je to što je vozač kamiona bio Srbin, jer smo mogli proći punktove i kontrole«, reći će Jelić u jednom intervjuu. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, taj čovjek na vlastitoj je koži osjetio svu okrutnost velikosrpske ideologije.

Za razliku od Grabar-Kitarović, on zna da ljudi nisu ideologija; štoviše, on zna da su političari ti koji određuju hoće li ljudi postati njezinom žrtvom, ili će ideologija uzmaknuti da im omogući život oslobođen nasilja i mržnje.

Alternativa, dakle, ne može biti jasnija: nisu u današnjoj Hrvatskoj sukobljeni Hrvati i Srbi, nego predsjedničko svjetonazorsko pijanstvo nasuprot ozdravljujućeg pragmatizma ljudi željnih normalnosti, koji ostaju bez riječi zureći u »Cabaret« pijane avgustovske noći 2019.

novilist