Soundtrack političkog poraza

Čedo Prodanović pušta sofisticirani jazz, Emil Tedeschi vrti electro-pop, dok vas Boris Jokić zabavlja indie uspješnicama. Zvuči kao “Hrvatska koja mora bolje”? Nažalost, ne. Morat ćemo pripustiti koji disonantni ton.

Malen je to korak za obrazovnu reformu, ali velik za radijsku produkciju: točno na treći rođendan stanice Yammat FM Boris Jokić imenovan je službenim “voditeljem glazbenog kurikuluma” popularnog zagrebačkog radija. Imenovanje, doduše, znači samo da će Jokić dva puta tjedno puštati muziku po svome izboru, ali zato ćemo tada, obećao je, slušati “samo najbolju glazbu”: pjesme koje su “vezivno tkivo moderne Hrvatske otvorene svijetu, društva koje gleda naprijed i vodi računa o vlastitoj budućnosti i budućnosti svoje djece”.

Jokićev izbor glazbe, ukratko, logičan je kao i Yammatov izbor Jokića: ondje su se, uostalom, još od početka emitiranja opredijelili za angažman uglednih faca iz tzv. javnog života, pa odvjetnik Čedo Prodanović u svojoj “Glazbenoj kancelariji” već neko vrijeme vrti sofisticirani jazz, dok poduzetnik Emil Tedeschi a.k.a. DJ SMS Deutsch lista fonoteku ambicioznijeg elektro-popa. U takvu će se programsku shemu buduće plejliste bivšeg voditelja kurikularne reforme uklopiti podjednako elegantno kao što se promocija poduzetničkih vrijednosti svojedobno uklopila u njegov nacrt reformiranog kurikuluma: kako god obrnemo, stvar odlično funkcionira, jer Yammat dobiva još jednog poznatog DJ-amatera, Jokić poligon za ležernu promociju liberalnih ideja, a urbana publika iz zagrebačkog centra – koja sluša “samo najbolju glazbu” dok samouvjereno “gleda naprijed” – modernu muziku po vlastitom ukusu.

Iz perfektne jednadžbe strši samo jedna nepoznanica: ona nesretna kurikularna reforma, politički silovana toliko dugo da više nitko ne zna što će s njom na kraju biti, a sada je, evo, svedena na zgodnu reklamnu dosjetku, šaljivo ime za muzičku emisiju, novi trend za radijski brend. Zato bi, možda, vrijedilo poći baš od nje: barem ako želimo vidjeti kako jedna naizgled idealna promotivna jednadžba naposljetku daje porazne rezultate.

Silovana reforma

Zamisao sustavne reforme nacionalnog kurikuluma pod vodstvom Jokića i njegovog tima napuštena je, sjećamo se, pod izravnim pritiscima “domoljubne” vlade Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i njihovih konzervativnih koalicijskih privjesaka prije nešto manje od dvije godine. Jokić pritiscima nije želio popustiti, dosljedno je podnio ostavku, a prosvjedi za nastavak reforme izveli su zatim na ulice desetke hiljada demonstranata: masu kakvu nisu okupile ni ploče s ustaškim pozdravom, niti one s ćirilicom, ni mnogobrojni otkazi, niti haški dokazi, ni prijetnje avetima komunizma, niti kriza kapitalizma.

Taj golemi mobilizacijski potencijal, međutim, brzo se raspršio: preostalo je tek pregršt sitnih političkih žetona za usputno mešetarenje. Pa će, recimo, Nenad Bakić – filantrop, poduzetnik i medijski miljenik – svoj streloviti uspon do pozicije posebnog savjetnika Predsjednice Republike za obrazovne politike započeti nahrupivši u osnovne škole okružen armijom micro:bit robotića baš kroz institucionalnu rupu otvorenu propašću kurikularne reforme. Ili će – evo nešto dalekosežnijeg primjera – liberalni HNS svoj “neprincipijelni”, interesni koalicijski aranžman s HDZ-om u aktualnoj desničarskoj vladi nemušto pravdati navodnom brigom za provođenje reforme obrazovanja.

Pokraj tako krupnih igrača, marketinško angažiranje dopadljivog Jokića na treću obljetnicu pokretanja jednog “naprednog” radija moglo bi se činiti kao zanemariva sitnica: moglo bi, kada treća obljetnica ujedno ne bi bila i dobra prilika da rekapituliramo javnu ulogu Yammata u domaćem medijskom prostoru.

Neobične predodžbe javnog interesa

Najurbanija zagrebačka stanica radijsku je koncesiju – koja nije ništa drugo nego naše zajedničko, javno dobro – dobila na natječaju nadležnog Vijeća za elektroničke medije u jesen 2014. godine, potpomognuta otvorenom podrškom utjecajnih poduzetnika. Glavni rival tada joj je bio neprofitni Radio 808, oboružan višegodišnjim iskustvom internetskog emitiranja i razrađenim programom community radija: frekvenciju je želio otvoriti manjinskim skupinama, civilnodruštvenim organizacijama i građanskim inicijativama. “Ideja Radija 808 bila je da njegov program zaživi kao zagrebačka agora”, tumačila je promotorica projekta Jelena Berković, “koja slušateljima i slušateljicama, posebno mladima i zainteresiranim zajednicama, nudi iskustvo kolektiva i solidarnosti”.

Ali nije bilo dovoljno: između neprofitne 808-ice vođene aktivističkim idealom i komercijalnog Yammata guranog poduzetničkim kapitalom Vijeće za elektroničke medije odabralo je predvidljiviju opciju, pa je Berkovićki preostalo tek da rezignirano zaključi kako “Vijeće podsjeća na Državno izborno povjerenstvo: Sabor njegove članove imenuje uglavnom na temelju međustranačkih dogovora i kvota, rade izvan fokusa javnosti i postaju vidljivi tek povremeno, kad eksplodira kakva afera s kojom se nisu sposobni nositi na primjeren način”. Ništa što već nismo znali, uostalom.

Jer da je Vijeće barem malo bliže fokusu javnosti, ta bi javnost, recimo, odavno bila svjesna kako već godinama kroz tzv. Fond za pluralizam medija Vijeće uzima 3 posto sredstava HRT-ove pristojbe – nekih 30-ak milijuna kuna godišnje – pa ih upumpava u proračune lokalnih komercijalnih medija, uz mrvice koje usput dobacuje onima neprofitnima. Drugim riječima: javna sredstva prebacuju se na račune radija i televizija u vlasništvu lokalnih moćnika, koji programe uglavnom kroje kombinirajući jeftinu zabavu i politički trash – red tamburice, red “Bujice” – što je jedinstven primjer u Evropi: svi usporedivi fondovi u ostalim zemljama Unije namijenjeni su isključivo neprofitnim medijima, onima koji se ne vode komercijalnim interesima, nego svu svoju zaradu ulažu natrag u medijsku proizvodnju, stvarajući program po mjeri cjelokupne zajednice, a ne profita ekskluzivnog vlasnika.

Odraz iz retrovizora

Ukoliko Vijeće svoju političku ulogu doživljava tako da mimo kompletne evropske praske spokojno transferira javna sredstva na privatne račune, onda naravno nema ničeg čudnog u tome što koncesiju na javno dobro prepušta jednom komercijalnom radiju; ukoliko se komercijalni medijski interesi štite na ključnoj institucionalnoj adresi, onda su emisije rezervirane za Čedu Prodanovića i Emila Tedeschija sasvim logična posljedica takvih politika. Umjesto “zagrebačke agore” i prostora rasprave zato smo dobili privatne muzičke zabave, umjesto “iskustva kolektiva i solidarnosti” uvid u glazbene preferencije lokalnih pobjednika tranzicije.

U takvu programsku shemu nova emisija Borisa Jokića uklapa se, rekli smo, elegantno: ali ne samo zato što je u svome prijedlogu kurikularne reforme i sam rado promovirao poduzetničke vrline, nego stoga što je njegova reforma imala neke osobine posve atipične za ovdašnje javne politike. Ona je, naime, nastajala “odozdo”, kroz suradnju s učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima, profesoricama i profesorima iz guste mreže hrvatskih škola, čiji su prijedlozi ozbiljno saslušani, uvažavani i ugrađivani u nacrt finalnog prijedloga. A kada se od reforme pod političkim pritiscima odustalo, od čitavog tog dugotrajnog, mukotrpnog terenskog rada malo što je preostalo.

I zato je, u ironičnom obratu, abortirana kurikularna reforma svoje pravo mjesto pronašla baš na Yammatu: pronašla ga je, svedena na usputnu reklamnu dosjetku, upravo na radiju izraslom iz političke eliminacije 808-ice, stanice koja je htjela otvoriti frekvenciju građanskim inicijativama, društvenom angažmanu i glasovima “odozdo”. I zato ona naizgled besprijekorna jednadžba s početka teksta na kraju, evo, daje porazan rezultat: dok slušamo DJ-e Prodanovića, Tedeschija i Jokića, dok slušamo sav taj nordijski jazz, Kraftwerk i R.E.M. – redom sjajnu muziku probranu prema ukusu “društva koje gleda naprijed” – teško je, ipak, zanemariti odraz iz retrovizora. Teško je, između skladnih tonova, ne čuti disonantni soundtrack neopozivog poraza naših obrazovnih i medijskih politika.

 

bilten