Milanović je svojom radikalnom, protusrpskom retorikom, uspio postati glavni lola u selu, ali i pokazati da SDP s njim na čelu doista predstavlja nepremostivu branu razvoju ljevice i društva uopće. Još gore, uklonio je svaku razliku između svoje stranke i šovinističkog, zlogukog HDZ-a. I nikoga, baš nikoga, da mu kaže: Idi, bre, pa se leči!
Šta još treba vođi takozvane ljevice Zoranu Milanoviću da postane veliki nacionalistički vođa? Da se do kraja reinkarnira u šovinističkog diktatora, prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana? Eh, treba mi, treba mi… jedan mali rat, kupi mi mama jedan mali rat… uzdiše ovih dana, pred nove izbore, kandidat za budućeg premijera, dok kaubojski ispaljuje salve neukusnih rečenica prema Srbiji, Bosni, obitelji protivnika… U svojoj odluci da najgorim desničarenjem poživinči vlastitu stranku, vrijeđanjem čitavih naroda, bivši je premijer uzdrmao regiju, povrijedio ionako slabe odnose sa Srbijom, spustio se mnogo, mnogo niže od najradikalnije desnice u Hrvatskoj. Srbijansko vodstvo za njega je „beogradska čaršija“, a srpski narod „šaka jada“ koja već 150 godina ne zna što bi, kojih „nema deset milijuna, a oni bi željeli biti gospodari cijelog Balkana“.
I dok se desnica jedva čuje od nacionalističke rike šefa socijaldemokratske partije, uz vojničku podršku svih članova stranke, on poručuje kako će Srbiji blokirati pregovore za ulazak u EU i formirati specijalni sud „kojim ćemo proganjati počinitelje zločina na Kosovu, iz čiste objesti…“
Doista, od kakvog to mentalnog poremećaja ozbiljno pati političar koji kaže da će sudove staviti pod čizmu svoje vlasti? Iz čiste obijesti! E sad, je li Milanovićeva histerija izraz političke pragme u glupom i nemogućem pokušaju preuzimanja glasova desnice, ili autentično nacionalističko nagnuće i malograđanski prezir prema susjedima, kao da mu je Zagreb centar svijeta, zapravo je sasvim svejedno. Šteta koju nanosi prema unutra i prema vani nemjerljiva je, a njegovo nedavno javno otkriće kako mu je jedan djed bio ustaša, pa tome ubrzo pridružio još dva djedova brata, teško da će mu priskrbiti ijedan glas desnog biračkog tijela. Premda je jadan, eto, u familiji formirao čitavu ustašku bojnu i makar mu, kaže, ne smeta ustaški pozdrav „Za dom spremni“.
Za toga malograđanina, bez političkog zamaha i vizije, Bosna je nadalje „govno od države“, a u nekom eventualnom njenom prekrajanju, on „tamošnje Hrvate ne namjerava ostaviti s Bošnjacima“. Nego? Što bi u tom slučaju napravio? Započeo jedan novi rat? Onako kako je to bio napravio njegov idol Franjo Tuđman? A gdje bi u tom slučaju bio Zoran Milanović? E, o tome ne treba puno dvojiti, budući da takvi zbrišu čim zagrmi i krene neki opasni fajt. U krčmi ili u državi, svejedno. Učinio je to Milanović uostalom ratnih godina kada je napustio Hrvatsku i otišao u diplomaciju, milošću Tuđmanovom, pa u zavjetrini neke kafane, sigurno grmio protiv Srba i njihove okupacije Hrvatske. Tako to radi politička sitnež koja onda naknadno prepozna ogromni potencijal svoga domoljublja, te na štetu zajednice liječi vlastite frustracije jer, eto, nisu nosili pušku kad je trebalo. Ipak, Milanović se ne libi svom političkom protivniku, šefu Hrvatske demokratske zajednice, poručiti kako je on, Plenković, „pola života proveo u Brislu, čak i godine rata“!
Pa jesi li ti, majstore, stvarno kreten? Prozivati drugoga za nešto što si i sam učinio. Ili će biti da je upravo za taj svoj „grijeh“, kojega mu danas nabija upravo desnica, olakotnu okolnost pronašao u djedu ustaši i djedova dva brata. Nije, nije lako Milanoviću sa samim sobom, kvragu i izbori, na njima će ionako teško pobjediti, unatoč osam mjeseci nacionalističkog pakla bivše vlade, a što je omogućavalo da mu vlast sama padne u krilo, nego je čovjek u opasnom stanju nacionalističkog transa, skoro na rubu živčanog sloma. Pa budući da ga se nitko od kompanjona iz stranke ne usuđuje zauzdati, on prirodno pada sve dublje, sve do izjave kako njegova majka, za razliku od majke njegova protivnika, Andreja Plenkovića, „nije bila vojni lekar“. Time je osim političkog sunovrata napravio i onaj moralni, pa se nakon posprdnog nazivanja susjeda „Orijentom“ i „Balkanom“, dok smo mi „Zapad“, dohvatio i jedne žene, inače doktorice u nekadašnjoj vojnoj bolnici u Zagrebu. I što je tom odvratnom izjavom uopće htio postići? Da se nacionalistička desnica možda zgrozi činjenicom da je majka njihova vođe bila ugledna kardiologinja i sveučilišna profesorica? Ili bi njegovo birtijsko lupetanje trebalo sugerirati da je bila u službi JNA?
Naravno, kada svijet vidiš tek kao odraz vlastitog uličarskog karaktera dogodi se da se takav niski pokušaj dezavuiranja protivnika pretvori u suštu suprotnost. U prezir i potpunu konsternaciju svakog pristojnog građanina i potencijalnog birača ljevice. Tim više što malignost te izjave podsjeća na Milanovićeva uzora, Franju Tuđmana, koji se hvalio kako mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“, nazivao urednike opozicijskog tjednika Feral Tribunea „djecom oficira JNA“, te brojao krvna zrnca javnim osobama. Uglavnom, Milanović je svojom radikalnom, protusrpskom retorikom, uspio postati glavni lola u selu, ali i pokazati da SDP s njim na čelu doista predstavlja nepremostivu branu razvoju ljevice i društva uopće. Još gore, uklonio je svaku razliku između svoje stranke i šovinističkog, zlogukog HDZ-a. I nikoga, baš nikoga, da mu kaže: Idi, bre, pa se leči!
tacno
Šta još treba vođi takozvane ljevice Zoranu Milanoviću da postane veliki nacionalistički vođa? Da se do kraja reinkarnira u šovinističkog diktatora, prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana? Eh, treba mi, treba mi… jedan mali rat, kupi mi mama jedan mali rat… uzdiše ovih dana, pred nove izbore, kandidat za budućeg premijera, dok kaubojski ispaljuje salve neukusnih rečenica prema Srbiji, Bosni, obitelji protivnika… U svojoj odluci da najgorim desničarenjem poživinči vlastitu stranku, vrijeđanjem čitavih naroda, bivši je premijer uzdrmao regiju, povrijedio ionako slabe odnose sa Srbijom, spustio se mnogo, mnogo niže od najradikalnije desnice u Hrvatskoj. Srbijansko vodstvo za njega je „beogradska čaršija“, a srpski narod „šaka jada“ koja već 150 godina ne zna što bi, kojih „nema deset milijuna, a oni bi željeli biti gospodari cijelog Balkana“.
I dok se desnica jedva čuje od nacionalističke rike šefa socijaldemokratske partije, uz vojničku podršku svih članova stranke, on poručuje kako će Srbiji blokirati pregovore za ulazak u EU i formirati specijalni sud „kojim ćemo proganjati počinitelje zločina na Kosovu, iz čiste objesti…“
Doista, od kakvog to mentalnog poremećaja ozbiljno pati političar koji kaže da će sudove staviti pod čizmu svoje vlasti? Iz čiste obijesti! E sad, je li Milanovićeva histerija izraz političke pragme u glupom i nemogućem pokušaju preuzimanja glasova desnice, ili autentično nacionalističko nagnuće i malograđanski prezir prema susjedima, kao da mu je Zagreb centar svijeta, zapravo je sasvim svejedno. Šteta koju nanosi prema unutra i prema vani nemjerljiva je, a njegovo nedavno javno otkriće kako mu je jedan djed bio ustaša, pa tome ubrzo pridružio još dva djedova brata, teško da će mu priskrbiti ijedan glas desnog biračkog tijela. Premda je jadan, eto, u familiji formirao čitavu ustašku bojnu i makar mu, kaže, ne smeta ustaški pozdrav „Za dom spremni“.
Za toga malograđanina, bez političkog zamaha i vizije, Bosna je nadalje „govno od države“, a u nekom eventualnom njenom prekrajanju, on „tamošnje Hrvate ne namjerava ostaviti s Bošnjacima“. Nego? Što bi u tom slučaju napravio? Započeo jedan novi rat? Onako kako je to bio napravio njegov idol Franjo Tuđman? A gdje bi u tom slučaju bio Zoran Milanović? E, o tome ne treba puno dvojiti, budući da takvi zbrišu čim zagrmi i krene neki opasni fajt. U krčmi ili u državi, svejedno. Učinio je to Milanović uostalom ratnih godina kada je napustio Hrvatsku i otišao u diplomaciju, milošću Tuđmanovom, pa u zavjetrini neke kafane, sigurno grmio protiv Srba i njihove okupacije Hrvatske. Tako to radi politička sitnež koja onda naknadno prepozna ogromni potencijal svoga domoljublja, te na štetu zajednice liječi vlastite frustracije jer, eto, nisu nosili pušku kad je trebalo. Ipak, Milanović se ne libi svom političkom protivniku, šefu Hrvatske demokratske zajednice, poručiti kako je on, Plenković, „pola života proveo u Brislu, čak i godine rata“!
Pa jesi li ti, majstore, stvarno kreten? Prozivati drugoga za nešto što si i sam učinio. Ili će biti da je upravo za taj svoj „grijeh“, kojega mu danas nabija upravo desnica, olakotnu okolnost pronašao u djedu ustaši i djedova dva brata. Nije, nije lako Milanoviću sa samim sobom, kvragu i izbori, na njima će ionako teško pobjediti, unatoč osam mjeseci nacionalističkog pakla bivše vlade, a što je omogućavalo da mu vlast sama padne u krilo, nego je čovjek u opasnom stanju nacionalističkog transa, skoro na rubu živčanog sloma. Pa budući da ga se nitko od kompanjona iz stranke ne usuđuje zauzdati, on prirodno pada sve dublje, sve do izjave kako njegova majka, za razliku od majke njegova protivnika, Andreja Plenkovića, „nije bila vojni lekar“. Time je osim političkog sunovrata napravio i onaj moralni, pa se nakon posprdnog nazivanja susjeda „Orijentom“ i „Balkanom“, dok smo mi „Zapad“, dohvatio i jedne žene, inače doktorice u nekadašnjoj vojnoj bolnici u Zagrebu. I što je tom odvratnom izjavom uopće htio postići? Da se nacionalistička desnica možda zgrozi činjenicom da je majka njihova vođe bila ugledna kardiologinja i sveučilišna profesorica? Ili bi njegovo birtijsko lupetanje trebalo sugerirati da je bila u službi JNA?
Naravno, kada svijet vidiš tek kao odraz vlastitog uličarskog karaktera dogodi se da se takav niski pokušaj dezavuiranja protivnika pretvori u suštu suprotnost. U prezir i potpunu konsternaciju svakog pristojnog građanina i potencijalnog birača ljevice. Tim više što malignost te izjave podsjeća na Milanovićeva uzora, Franju Tuđmana, koji se hvalio kako mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“, nazivao urednike opozicijskog tjednika Feral Tribunea „djecom oficira JNA“, te brojao krvna zrnca javnim osobama. Uglavnom, Milanović je svojom radikalnom, protusrpskom retorikom, uspio postati glavni lola u selu, ali i pokazati da SDP s njim na čelu doista predstavlja nepremostivu branu razvoju ljevice i društva uopće. Još gore, uklonio je svaku razliku između svoje stranke i šovinističkog, zlogukog HDZ-a. I nikoga, baš nikoga, da mu kaže: Idi, bre, pa se leči!
tacno
