Da se Hrvatska ne vraća u devedesete, nego u četrdesete godine 20. stoljeća, dokazuje i primjer s Hrvatske radiotelevizije. Spiker HRT-a, imenom Željko Tomac, odbio je pročitati tekst na Hrvatskom radiju koji je napisao profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Borislav Mikulić.

Ovaj čovjek, Tomac, kojeg znamo isključivo po glasu, zbog čega je - da ne bude zabune - putem javnog servisa i plaćen novcem svih nas koji imamo televizore i radio-prijemnike - odlučio je da mu nešto u Mikulićevu tekstu "Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i 'jarčji pjev' desnice" ne odgovara. Pa je onda, jer mu to ne odgovara, odlučio da ga neće pročitati.

Kaže priča da su ga zasmetali Mikulićevi stavovi o prosvjedu branitelja u zagrebačkoj Savskoj ulici, a nije mu bilo milo ni spominjanje predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović u negativnom kontekstu.

Što Tomcu zapravo nije bilo milo, pa je odlučio ne raditi svoj posao, a to je da čita ono što je netko drugi napisao, u petak nismo uspjeli doznati, premda smo ga pokušali dobiti i na mobitel, pa se odmah odričemo i svake odgovornosti za njegov čin.

Tek smo s HRT-a dobili potvrdu onoga što smo znali, a koja kaže ovako: "Točno je da je kolega Tomac odbio pročitati navedeni tekst budući se pozvao na prigovor savjesti. Uredništvo HRA 3 predložilo da sam autor pročita navedeni tekst. Srdačan pozdrav. HRT komunikacije". Prenosimo u cijelosti, zajedno s prisavskom sintaksom i pravopisom.

Hoće li Tomac zato što ne želi govoriti biti sankcioniran, s obzirom na Elizabetu Gojan pa i Hloverku Novak-Srzić, koje su previše govorile, također ne znamo, jer su nam odgovor na to pitanje iz HRT-ovih komunikacija uskratili.

A što je to Mikulić sporno napisao, pročitajte ovdje u cijelosti “Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i 'jarčji pjev' desnice” ili se spojite na "Slušaj Forum", gdje možete poslušati ono što na Hrvatskom radiju nisu željeli pročitati.

A ako vam se ništa ne da, pročitajte jedan od spornih odlomaka u kojem Mikulić misli svojom, a ne Tomčevom glavom, a koji je prirodan nastavak teksta Nogostupi, grincajg i juhice ili kad i tko smije da bije šatoraše, što ga je Borislav Mikulić objavio 16. ožujka ove godine.

"To da braniteljske organizacije, 'proizašle iz domovinskog rata' mjesecima neprijavljeno i nelegalno zaposjedaju dio grada i po nahođenju blokiraju jedan od glavnih prometnih pravaca u glavnom gradu države — navodno, za ugrožena prava stopostotnih invalida domovinskog rata i pod geslom borbe 'protiv Jugoslavena 2014' — i to sve sa šatorom, strujom i vodom na teret grada, s dernecima gotovo na dnevnoj bazi, kao da su 'Čavoglave' svaki dan, s ritualnim i medijski praćenim posjetama svakog viđenijeg i manje viđenog 'stopostotnog Hrvata', od sportaša preko tamburaša, od haških osuđenika do kardinala, od kandidatkinje HDZ-a na predsjedničkim izborima, Kolinde Grabar Kitarović, do novoizabrane predsjednice države, Kolinde Grabar Kitarović, i sve s pripadnim 'facilities' u obličju kemijskih nužnika — toga možda ima samo u 'Boratu' Sache Barona Cohena. To je nahereni poredak stvari u kojem policija održava građanski red tako da osigurava nelegalno logorovanje pred zgradom Ministarstva branitelja, prema načelu 'ustavnog prava na prosvjed', i ujedno ometa sve pokušaje protesta protiv takvog nelegalnog stanja u gradu, prema načelu profesionalnosti. Jer, 'tako se najbolje sprječava fizički susret' drugih braniteljskih skupina i pojedinaca koji prosvjeduju protiv 'šatoraša'. Ta briga za građanski red i mir otišla je, konačno, tako apsurdno daleko da je u subotu 14. 3. 2015. policija blokirala antišatorski prosvjed u kretanju, dok je prosvjednicima iz šatora dopustila, nakon kratkih konzultacija s njihovim vođama pred tv kamerama, da protegnu noge do privatnog stana premijera države na drugom kraju grada, da se usput gromko ispsuju, da usput iskažu podršku ekstremnoj desnoj stranci, podijele prijetnje kritičarima i da opet svoj prosvjed pred tv kamerama nazovu mirnim, spontanim i nadasve domoljubnim.

Ono stvarno novo na ponovnom uprezanju branitelja u kola HDZ-a, s istim tamburama, rekvizitima i retorikom, već viđenima 2000. na splitskoj rivi ili ništa manje poznatiim 'beračima kestena s Tuškanca' iz 2002., malobrojni su pokušaji pojedinaca i grupa, poput Occupy Hrvatska, da pojedinačnim ili skupnim, javnim ili polujavnim, gestama, performansima i izjavama kroz informativne medije, društvene mreže ili kontraprosvjede na ulici potaknu nadležna državna tijela na obuzdavanje novog neometanog pučističkog djelovanja desnice protiv građanskog reda i zakonito izabrane vlasti. No, ti su pokušaji samo rasplamsali bujajući plamen širokog društvenog sukoba i čudnovato djelovanje organa reda: od hapšenja mirno prosvjedujućih pojedinaca do blokiranja kontraprosvjednih mimohoda. Vatra je eskalirala još jačom ofanzivom šatoraša i njihovih podržavatelja kroz difamiranje kritičara i prijetnje smrću istaknutim kontraprosvjednicima ili samom resornom ministru. Još gore, ravnatelj policije potvrdio je javno kako policija 'pušta' prosvjednike iz šatora, a sam ministar unutrašnjih poslova svojim je javnim očitovanjima obezvrijedio legitimna očekivanja i glasne zahtjeve građana od državnih organa da postupe legalno prema nelegalnim prosvjednicima nazvavši ih 'željom za krvi, sukobima i uhićenjima'."

forum.tm