Split: navodni sociološki misterij

Prve sate nakon trostrukog ubojstva prošle subote u Splitu obilježila je opća kakofonija. Društvenim mrežama su se širile svakojake informacije, mediji su u svom praćenju vjerovali bilo kojem izvoru koji nudi nešto “novo”, a policija je komunikaciju s građanima odradila na krajnje nezavidnom nivou. Razloge tom kaosu možemo pronaći u šokantnosti događaja i suvremenoj medijskoj neposrednosti, ali ništa manje sumanutiji i društveno znakovitiji nije bio analitički kaos koji je uslijedio.

Naime, Split živi taj paradoksalni “sociološki status”: navodno je misteriozan i izmiče sociološkom znanju, a istovremeno se gotovo svatko bez oklijevanja može uživjeti u ulogu sociologa kad je Split u pitanju. Ne postoji nijedan grad na ovim prostorima toliko izložen predrasudama i stereotipima kao što je to slučaj sa Splitom. Bilo da se radi o negativnim bilo o pozitivnim. Povijest nastanka i oblikovanja tih predrasuda i stereotipa tek treba istražiti i napisati, ali njihov utjecaj je, čini se, presudan.

I pritom je svejedno radi li se o slučajnom prolazniku koji će u televizijskoj anketi reći “Ovo je lud grad!” ili o uvaženom kolumnistu koji će mrtav-hladan dijagnosticirati problem u tome što mladi “negdje drugdje” rade aplikacije za mobitele, a u Splitu se organiziraju u zločinačke bande. Jer je to, eto, Split, a omladinskog nasilja i kriminala nema nigdje drugdje na svijetu. Kao što niti u Splitu nema mladih ljudi koji izrađuju aplikacije, taj gotovo pa sinonim napredne i suvremene kapitalističke ekonomije. I kao da iza tih aplikacija inače ne postoji, u Splitu i svugdje na svijetu, skriveni i frustrirajući rad čišćenja, kuhanja, vožnje i raznih drugih fizičkih poslova. A jedan drugi splitski kolumnist će lamentirati o tome kako se ubijeni narodni heroj isto prezivao kao jedan od ubijenih dilera. Prije materijal za opskurno pitanje na pub kvizu nego dokaz propasti grada. Kao da se između nije dogodila kompleksna povijest u kojoj je propast države sagrađene na herojstvu tih narodnih heroja odigrala itekako važno ulogu u formiranju današnje socijalne slike Splita.

“Ludi grad”

Nijedan drugi grad neće biti izložen takvim širokim potezima sociološkog kista ili povijesnim argumentacijskim vratolomijama kao Split. Mladić iz siromašne, disfunkcionalne i narkomaniji sklone obitelji ubije iz osvete troje ljudi: aha, evo odmah poveznice s time što je gradonačelnik Andro Opara u kombinatorici slaganja proračuna za ovu godinu pristao na prijedlog podizanja spomenika ustaši na Marjanu. Jer valjda su im se isti toksični misaoni procesi odvijali u glavi. U gradu osvane hrpa ustaških grafita: odmah slijede apokaliptični naslovi u novinama. Iako obrasci glasanja na izborima u Splitu ne sugeriraju ništa slično. Zapravo ne odudaraju od ostalih većih hrvatskih gradova: širi centar grada glasa za SDP, a periferija za HDZ.

Torcida napravi neku glupost, odmah se grad proglašava njenim taocem i pišu se “dubinske analize” o specifičnosti njenog funkcioniranja, kao da nisu napisane čitave biblioteke o ultras grupama koje se ne razlikuju previše u Stockholmu, Rabatu ili Splitu. Naravno da postoje specifičnosti i da Torcida igra posebnu ulogu u civilnom društvu, nešto drukčiju nego, recimo, Bad Blue Boysi u Zagrebu, ali ne radi se o nekoj autentičnoj “splitskoj pojavi”. Ne postoji još tu neka grandiozna skrivena tajna koja proistječe iz splitskog tla kao takvog i koja je nedokučiva i educiranom promatraču.

A osnovna sociološka pretpostavka od koje se uvijek kreće, bez obzira na to o čemu se priča jest ta da je u Splitu sve ekstremnije nego drugdje. Pa su tako i ulično nasilje i kriminal. Prvi dani nakon ubojstva odmah su bili u medijima popraćeni etiketama poput “divljeg zapada” iako se prema statističkim podacima o kriminalu Split nalazi otprilike na razini državnog prosjeka. Ali tko zna, možda je statistika nedorasla za Split. Ili se pak razlozi kriju negdje drugdje, u nataloženim predrasudama i funkcioniranju medija. Damir Petranović je lijepo na T-portalu izložio tu medijsku specifičnost. Naime, svaki mulac koji u Splitu padne s džointom će završiti u Slobodnoj Dalmaciji i na lokalnim portalima. Takva “urednička politika” nije baš prisutna u Jutarnjem listu, Večernjem listu ili Novom listu.

Osim kad je Split kao takav u pitanju. Premda ga oblikuju isti oni društveni, politički i ekonomski procesi koji oblikuju i druge deindustrijalizirane gradove na Mediteranu koji su prošli ili prolaze turističku transformaciju, Split je navodno eksces, posebnost, ekstrem. Grad po mjeri klikbejt novinarstva, petparačke sociologije i malograđanskog zgražanja. Na primjer, poraste (dojmovno) broj prometnih nesreća u gradu: ljudi ludo voze, ne obaziru se na pravila. Ne, liberaliziralo se tržište taksi usluga. Da ne bi bilo zabune, takvoj slici doprinose i oblikuju je u velikoj mjeri i sami Splićani, a pogotovo udarna kolumnistička ekipa. Sve ovo nabrojano ne znači da Split nema problema, ima ih, itekako, ali ti se problemi suštinski ne razlikuju od problema u drugim gradovima.

I za kraj, valja zamisliti samo da se ovaj nesretni događaj zbio u Rijeci ili Osijeku. Kakve bi bile medijske reakcije? Bi li se uopće zvalo sociologe da komentiraju?

bilten