Nastavimo li ignorirati činjenicu da je Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u suprotnosti sa Ustavom, neće biti iznenađenje da naši prvašići na Spomendan NDH recitiraju
„Poglavniče!
Tvoja mala vjerna bojna / voli tebe jako jako
Cielim srcem, cielom dušom / Ni velika ne zna tako!“
Popodnevni su sati 15.5.1945. godine. Na Bleiburško polje pristižu poražene fašističke vojske koje su 4 godine podržavale Hitlerov zločinački poredak. Tu su skupa, kao što su se proteklih godina zajedno i borili protiv partizanskih patriotskih snaga, Domobrani i Ustaše Pavelićeve NDH, crnogorski četnici Pavla Đurišića, nedićevci i ljotićevci iz Srbije, četnici Draže Mihailovića, profašističke snage Leona Rupnika iz Slovenije, Kozaci i Čerkezi, sav europski ološ se okupio na polju podno Bleiburga. Tu u slikovitom dvorcu nedaleko Plibeka, Bleiburg, održava se sastanak kod komandanta V. Engleskog ekspedicijskog korpusa generala Charlesa Keightleya kojem prisustvuju sa strane JA general Milan Basta i Ivan Kovačić, a sa strane NDH general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen.
„U ime komande 51. divizije III. JA tražim vašu bezuslovnu kapitulaciju. Rok za predaju je 1 sat po vašem povratku u jedinice, najdalje do 16.00 sati. Znak za predaju je dizanje bijele zastave“, obratiti će se Milan Basta ultimativno predstavnicima NDH Ivi Herenčiću i Danijelu Crljenu. Nije se tu imalo šta pregovarati, budući je Njemačka kapitulirala 9.5., a njen saveznik i marioneta NDH je ne poštujući predaju nastavila borbu, tako da je u tim bitkama na putu kroz Sloveniju a nakon završetka rata poginulo preko tisuću partizanskih patriota i 4-5 tisuća ustaša, domobrana i civila. Ustaše su u nakani da motiviraju civile na zbjeg u Austriju širili propagandu kako će se predati Englezima i Amerikancima koji će ih opremiti, te će zajedno krenuti u borbu protiv komunizma. Uz to, Ante Pavelić će po uzoru na Hitlera mobilizirati dječake od 16, a negdje i od 14 godina. No tog 15.5. u dvorcu nedaleko Bleiburga dočekale su ih hladne riječi engleskog generala:
„Engleska vojska vas ne može primiti. S vama bi trebalo postupati kao s ilegalnim bandama jer ste po ugovoru o primirju prije 8 dana trebali položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a vi ste nastavili s borbom.“
Kada je ustaški general Ivo Herenčić zatražio da engleska komisija prisustvuje predaji vojske NDH dobio je decidiran odgovor tog istog engleskog generala:
„Vi nemate šta tražiti, to je stvar naših partizanskih saveznika.“
Već između 16.00 i 16.30 sati prestao je svaki organizirani otpor, a „bijele zastave prekrile su polje i ostale brežuljke“ oko Bleiburga.
Taj datum 15.5.1945. godine značajan je jedino upravo po toj činjenici da se objedinjena ustaška i domobranska vojska NDH predala partizanskim snagama 7 dana nakon završetka 2. svjetskog rata. Tog je dana prestala postojati vojska NDH.
Odluka o povlačenju donijeta je na sjednici 5.5., a Vlada NDH je napustila Zagreb 6.5. krećući se na zadanoj ruti Zagreb – Celje – Dravograd – Bleiburg. Svaki je ministar dobio odlukom Poglavnika 1000 zlatnika, a zlato iz trezora Narodne banke i Ante Pavelić su otišli u nepoznatom pravcu. Kolonu koja napušta Zagreb predvodi zapovjednik svih ustaških logora Maks Luburić. Tako će se na Bleiburškom polju ili u blizini zateći – Slavko Kvaternik vojskovođa i doglavnik, ministar domobranstva i čovjek koji je u ime Ante Pavelića proglasio NDH; Džafer beg Kulenović, potpredsjednik Vlade NDH; Mile Budak, ministar prosvjete; Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova; Rafael Boban, zapovjednik Crne legije; Eugen Dido Kvaternik, ravnatelj ustaške nadzorne službe; Julije Mekanec, ministar; Nikola Mandić, predsjednik Vlade, Ljubo Miloš, Vinko Nikolić, Ante Moškov, Ivan pl. Perčević, Ivan Oršanić, Stijepo Perić, Dinko Šakić, zapovjednik Jasenovca, Miroslav Filipović-Majstorović, Ivica Frković, te mnogi drugi. Neki od njih će pronaći put spasa „štakorskom rutom“ preko Vatikana, a neke će saveznici isporučiti Jugoslaviji i bit će im suđeno. Mnoge ustaše, četnici i drugi izdajnici ali i nevini vojnici i civili će biti likvidirani bez suđenja na Teznom, Kočevskom rogu, Hudoj jami i drugim stratištima što će biti „mrlja“ na partizanskoj borbi. To prokletstvo osvete karakteristika je svih oslobodilaca u tadašnjoj Europi od Francuske do Rusije, uključujući SAD i Englesku. Treba reći i to da mnogi od onih koji su se našli na Bleiburškom polju nisu prihvatili amnestiju Josipa Broza. Prva amnestija je bila 30.8.44., druga 21.11.44. a treća 3.8.45. kada su oslobođeni oni iz preostalih kolona sa Bleiburga. Amnestija se nije odnosila na ustaše i ljotićevce.
Brojni civili i članovi njihovih obitelji, oni koji su nasjeli na ustašku propagandu ili bili prisilno mobilizirani, služili su ustašama samo kao živi štit u proboju prema Austriji. O tome je svjedočanstvo ostavio ustaški stožernik Dubrovnika Ivo Rojnica u svojim sjećanjima, a koji se također 15.5. našao na Bleiburgu. On piše kako se na putu kroz Austriju kolona koju je vodio general Ante Moškov, stala kada je javljeno da su partizani u Klagenfurtu i nastavlja:
„General Ante Moškov se presvukao u civilno odijelo, sjeo u svoju „Tatru“, upalio motor i bez riječi ne predavši formalno nikome zapovjedništvo kolone odjurio prema Wolfsbergu. Moškov je ostavio svoje elitne jedinice i hrabre borce te jednostavno pobjegao. Takav je bio osjećaj odgovornosti kod naših „rasova“ za koje je Hrvatska bila njihova prćija“.
To je 15.5.1945. godine, dan kada je prestala postojati vojska NDH.
Kada sve to znamo moramo se upitati – što je to RH pronašla časno, vrijedno divljenja i poštovanja pa je Zakonom propisala da se 15.5. obilježava kao spomendan na žrtve pale za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda? Ne kao spomendan za žrtve Bleiburga, već spomendan na žrtve pale za slobodu i nezavisnost. Ne sugerira li takovo imenovanje spomendana da su i ustaše i domobrani pali za slobodu hrvatskog naroda? Može li se znati koje su to žrtve pale za slobodu i nezavisnost Hrvatske 15.5.1945.? Imaju li te žrtve svoja imena? Možemo li čuti neka od tih imena, bar jedno ili dva imena? Sve ono što se događalo 15.5. vezano je uz NDH, a jako dobro je znano da se RH ne temelji na povijesnim tekovinama NDH, već „nasuprot proglašenju NDH na odlukama ZAVNOH-a“, kako je to u Ustavu zapisano.
Očito je da, na žalost, RH ima problem, a što je vidljivo i u tretiranju pozdrava ZDS, u definiranju odnosa prema NDH. Zapitajmo se kakav identitet gradimo ako partizanske spomenike rušimo, a 15.5. doživljavamo i slavimo kao dan onih koji su pali za slobodu i nezavisnost. Slavljenje tog datuma pod ovakovim titularom relativizacija je ustaških zločina prema Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima antifašistima. Način na koji se obilježava iskaz je nesnošljivosti prema ljudima druge vjere i nacije, a što je svojevremeno osudila i Katolička crkva u Austriji. Neshvatljivo je da zemlja članica EU i NATO-a nema jasan odnos prema NDH koja je počivala na zločinu i rasnim zakonima, te objavila rat današnjim saveznicima RH – SAD-u i Engleskoj.
Nastavi li Hrvatska svoje lutanje u stavu prema NDH, neće biti iznenađenje za koju godinu čuti kako naši prvašići u školi recitiraju:
„Poglavniče!
Tvoja mala vjerna bojna
Voli tebe jako, jako.
Cielim srcem, cielom dušom
Ni velika ne zna tako.“
tacno
„Poglavniče!
Tvoja mala vjerna bojna / voli tebe jako jako
Cielim srcem, cielom dušom / Ni velika ne zna tako!“
Popodnevni su sati 15.5.1945. godine. Na Bleiburško polje pristižu poražene fašističke vojske koje su 4 godine podržavale Hitlerov zločinački poredak. Tu su skupa, kao što su se proteklih godina zajedno i borili protiv partizanskih patriotskih snaga, Domobrani i Ustaše Pavelićeve NDH, crnogorski četnici Pavla Đurišića, nedićevci i ljotićevci iz Srbije, četnici Draže Mihailovića, profašističke snage Leona Rupnika iz Slovenije, Kozaci i Čerkezi, sav europski ološ se okupio na polju podno Bleiburga. Tu u slikovitom dvorcu nedaleko Plibeka, Bleiburg, održava se sastanak kod komandanta V. Engleskog ekspedicijskog korpusa generala Charlesa Keightleya kojem prisustvuju sa strane JA general Milan Basta i Ivan Kovačić, a sa strane NDH general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen.
„U ime komande 51. divizije III. JA tražim vašu bezuslovnu kapitulaciju. Rok za predaju je 1 sat po vašem povratku u jedinice, najdalje do 16.00 sati. Znak za predaju je dizanje bijele zastave“, obratiti će se Milan Basta ultimativno predstavnicima NDH Ivi Herenčiću i Danijelu Crljenu. Nije se tu imalo šta pregovarati, budući je Njemačka kapitulirala 9.5., a njen saveznik i marioneta NDH je ne poštujući predaju nastavila borbu, tako da je u tim bitkama na putu kroz Sloveniju a nakon završetka rata poginulo preko tisuću partizanskih patriota i 4-5 tisuća ustaša, domobrana i civila. Ustaše su u nakani da motiviraju civile na zbjeg u Austriju širili propagandu kako će se predati Englezima i Amerikancima koji će ih opremiti, te će zajedno krenuti u borbu protiv komunizma. Uz to, Ante Pavelić će po uzoru na Hitlera mobilizirati dječake od 16, a negdje i od 14 godina. No tog 15.5. u dvorcu nedaleko Bleiburga dočekale su ih hladne riječi engleskog generala:
„Engleska vojska vas ne može primiti. S vama bi trebalo postupati kao s ilegalnim bandama jer ste po ugovoru o primirju prije 8 dana trebali položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a vi ste nastavili s borbom.“
Kada je ustaški general Ivo Herenčić zatražio da engleska komisija prisustvuje predaji vojske NDH dobio je decidiran odgovor tog istog engleskog generala:
„Vi nemate šta tražiti, to je stvar naših partizanskih saveznika.“
Već između 16.00 i 16.30 sati prestao je svaki organizirani otpor, a „bijele zastave prekrile su polje i ostale brežuljke“ oko Bleiburga.
Taj datum 15.5.1945. godine značajan je jedino upravo po toj činjenici da se objedinjena ustaška i domobranska vojska NDH predala partizanskim snagama 7 dana nakon završetka 2. svjetskog rata. Tog je dana prestala postojati vojska NDH.
Odluka o povlačenju donijeta je na sjednici 5.5., a Vlada NDH je napustila Zagreb 6.5. krećući se na zadanoj ruti Zagreb – Celje – Dravograd – Bleiburg. Svaki je ministar dobio odlukom Poglavnika 1000 zlatnika, a zlato iz trezora Narodne banke i Ante Pavelić su otišli u nepoznatom pravcu. Kolonu koja napušta Zagreb predvodi zapovjednik svih ustaških logora Maks Luburić. Tako će se na Bleiburškom polju ili u blizini zateći – Slavko Kvaternik vojskovođa i doglavnik, ministar domobranstva i čovjek koji je u ime Ante Pavelića proglasio NDH; Džafer beg Kulenović, potpredsjednik Vlade NDH; Mile Budak, ministar prosvjete; Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova; Rafael Boban, zapovjednik Crne legije; Eugen Dido Kvaternik, ravnatelj ustaške nadzorne službe; Julije Mekanec, ministar; Nikola Mandić, predsjednik Vlade, Ljubo Miloš, Vinko Nikolić, Ante Moškov, Ivan pl. Perčević, Ivan Oršanić, Stijepo Perić, Dinko Šakić, zapovjednik Jasenovca, Miroslav Filipović-Majstorović, Ivica Frković, te mnogi drugi. Neki od njih će pronaći put spasa „štakorskom rutom“ preko Vatikana, a neke će saveznici isporučiti Jugoslaviji i bit će im suđeno. Mnoge ustaše, četnici i drugi izdajnici ali i nevini vojnici i civili će biti likvidirani bez suđenja na Teznom, Kočevskom rogu, Hudoj jami i drugim stratištima što će biti „mrlja“ na partizanskoj borbi. To prokletstvo osvete karakteristika je svih oslobodilaca u tadašnjoj Europi od Francuske do Rusije, uključujući SAD i Englesku. Treba reći i to da mnogi od onih koji su se našli na Bleiburškom polju nisu prihvatili amnestiju Josipa Broza. Prva amnestija je bila 30.8.44., druga 21.11.44. a treća 3.8.45. kada su oslobođeni oni iz preostalih kolona sa Bleiburga. Amnestija se nije odnosila na ustaše i ljotićevce.
Brojni civili i članovi njihovih obitelji, oni koji su nasjeli na ustašku propagandu ili bili prisilno mobilizirani, služili su ustašama samo kao živi štit u proboju prema Austriji. O tome je svjedočanstvo ostavio ustaški stožernik Dubrovnika Ivo Rojnica u svojim sjećanjima, a koji se također 15.5. našao na Bleiburgu. On piše kako se na putu kroz Austriju kolona koju je vodio general Ante Moškov, stala kada je javljeno da su partizani u Klagenfurtu i nastavlja:
„General Ante Moškov se presvukao u civilno odijelo, sjeo u svoju „Tatru“, upalio motor i bez riječi ne predavši formalno nikome zapovjedništvo kolone odjurio prema Wolfsbergu. Moškov je ostavio svoje elitne jedinice i hrabre borce te jednostavno pobjegao. Takav je bio osjećaj odgovornosti kod naših „rasova“ za koje je Hrvatska bila njihova prćija“.
To je 15.5.1945. godine, dan kada je prestala postojati vojska NDH.
Kada sve to znamo moramo se upitati – što je to RH pronašla časno, vrijedno divljenja i poštovanja pa je Zakonom propisala da se 15.5. obilježava kao spomendan na žrtve pale za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda? Ne kao spomendan za žrtve Bleiburga, već spomendan na žrtve pale za slobodu i nezavisnost. Ne sugerira li takovo imenovanje spomendana da su i ustaše i domobrani pali za slobodu hrvatskog naroda? Može li se znati koje su to žrtve pale za slobodu i nezavisnost Hrvatske 15.5.1945.? Imaju li te žrtve svoja imena? Možemo li čuti neka od tih imena, bar jedno ili dva imena? Sve ono što se događalo 15.5. vezano je uz NDH, a jako dobro je znano da se RH ne temelji na povijesnim tekovinama NDH, već „nasuprot proglašenju NDH na odlukama ZAVNOH-a“, kako je to u Ustavu zapisano.
Očito je da, na žalost, RH ima problem, a što je vidljivo i u tretiranju pozdrava ZDS, u definiranju odnosa prema NDH. Zapitajmo se kakav identitet gradimo ako partizanske spomenike rušimo, a 15.5. doživljavamo i slavimo kao dan onih koji su pali za slobodu i nezavisnost. Slavljenje tog datuma pod ovakovim titularom relativizacija je ustaških zločina prema Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima antifašistima. Način na koji se obilježava iskaz je nesnošljivosti prema ljudima druge vjere i nacije, a što je svojevremeno osudila i Katolička crkva u Austriji. Neshvatljivo je da zemlja članica EU i NATO-a nema jasan odnos prema NDH koja je počivala na zločinu i rasnim zakonima, te objavila rat današnjim saveznicima RH – SAD-u i Engleskoj.
Nastavi li Hrvatska svoje lutanje u stavu prema NDH, neće biti iznenađenje za koju godinu čuti kako naši prvašići u školi recitiraju:
„Poglavniče!
Tvoja mala vjerna bojna
Voli tebe jako, jako.
Cielim srcem, cielom dušom
Ni velika ne zna tako.“
tacno
