Franjo Tuđman bio je političar nasilništva i mržnje. Napad na invalida Domovinskog rata Zorana Ercega tijekom otkrivanja Tuđmanova spomenika u Zagrebu u ponedjeljak, na tipičan je, nasilnički način, podsjetilo na tu ključnu činjenicu Tuđmanove ostavštine, koja trajno onemogućuje ovu zemlju da preraste u društvo bez nasilja.
Splićanin Zoran Erceg, 59-godišnjak, dragovoljac i invalid Domovinskog rata koji ne može hodati bez štake, došao je na otvorenje spomenika s nakanom da kaže što misli o svojemu ratnom zapovjedniku: da je ratni zločinac. Pa je to sasuo u brk premijeru, usred okupljenih obožavatelja Franje Tuđmana. Nikoga nije napao, nikome nije prijetio, nikoga nije tukao – ali je rekao što misli. I dobio za to teške batine, a tko zna što bi još doživio da ga osiguranje nije spasilo raspomamljene gomile. Završio je u bolnici, gdje su ga imobilizirali medicinskim ovratnikom, potom ga je u stanicu odvela policija, a nakon toga otpremila ga na Prekršajni sud, gdje je ostao do večeri, a potom mu je još i pozlilo.
Tipično tuđmanovski: čovjek je dobio batina jer je govorio ono što se ne sviđa zaštitnicima dopuštene »istine«. Sjetimo se Vlade Gotovca: nositelj vojnog čina gotovo ga je ubio jer je govorio ono što se Tuđmanu nije sviđalo.
A potom se dogodio možda još i gori apsurd, koji kazuje da se ova zemlja, tipično tuđmanovski, mimoilazi s demokratskim principima: dok je napadač na Ercega simbolički prekršajno kažnjen pa pušten, Erceg je cijeli jučerašnji dan, onako ozlijeđen, proveo na policiji i na sudu. I tog smo se nagledali: sustav će mučiti žrtvu, neće počinitelja. Sjetimo se samo kako je Tuđmanov sustav, uz osobno odobrenje prvog predsjednika države, vojno, politički i osobno promovirao ljude koji će kasnije biti osuđeni za teške ratne zločine; i sjetimo se kako su, istodobno, višestruko zlostavljani i zastrašivani ljudi koji su na te zločine upozoravali, i s koliko je prezira o njima govorio i sam Franjo Tuđman.
Formalno, napadač i žrtva zakonski su podjednako procesuirani: obojica su, navodno, prekršili javni red i mir. Cinično je to već samo po sebi: pa kako je to, ako živimo u demokraciji, moguće podjednako odgovarati za nenasilno izgovaranje vlastitog mišljenja, kao i za nasilje prema onome tko to mišljenje izgovara?
Ne bi li trebalo biti upravo obrnuto: da onaj tko govori ne bude kažnjen – ma kako provokativno govorio, pod uvjetom da ne širi mržnju– a da onaj koji mlati bude kazneno gonjen, ma kako navodno sakrosanktne istine tvrdio da brani? Ali ne – u Hrvatskoj, nasilnici i demokrati pod jednakim su udarom zakona.
Jednakim? Nipošto. Kako se može smatrati jednakim tretmanom nasilnika odmah pustiti, a ozlijeđenu žrtvu cijeli dan povlačiti po policiji i sudu? To nije jednak, nego očito nepravedan odnos, kojim se pogoduje nasilniku, a dodatno zlostavlja žrtva. A političari? »Demokrat« Plenković? Zazivateljica »zajedništva« Grabar-Kitarović? »Odmjereni« predsjednik Sabora? Šute kao zaliveni, cereći se poput zle dječice iz kakvog horrora, skutreni u lažnoj sigurnosti koju misle da im pruža šinjel zagrebačkog brončanog generalissimusa. Nesposobni, u svom vlastohleplju, da shvate kako to nije monument političaru, nego spomenik nasilništvu.
novilist
Splićanin Zoran Erceg, 59-godišnjak, dragovoljac i invalid Domovinskog rata koji ne može hodati bez štake, došao je na otvorenje spomenika s nakanom da kaže što misli o svojemu ratnom zapovjedniku: da je ratni zločinac. Pa je to sasuo u brk premijeru, usred okupljenih obožavatelja Franje Tuđmana. Nikoga nije napao, nikome nije prijetio, nikoga nije tukao – ali je rekao što misli. I dobio za to teške batine, a tko zna što bi još doživio da ga osiguranje nije spasilo raspomamljene gomile. Završio je u bolnici, gdje su ga imobilizirali medicinskim ovratnikom, potom ga je u stanicu odvela policija, a nakon toga otpremila ga na Prekršajni sud, gdje je ostao do večeri, a potom mu je još i pozlilo.
Tipično tuđmanovski: čovjek je dobio batina jer je govorio ono što se ne sviđa zaštitnicima dopuštene »istine«. Sjetimo se Vlade Gotovca: nositelj vojnog čina gotovo ga je ubio jer je govorio ono što se Tuđmanu nije sviđalo.
A potom se dogodio možda još i gori apsurd, koji kazuje da se ova zemlja, tipično tuđmanovski, mimoilazi s demokratskim principima: dok je napadač na Ercega simbolički prekršajno kažnjen pa pušten, Erceg je cijeli jučerašnji dan, onako ozlijeđen, proveo na policiji i na sudu. I tog smo se nagledali: sustav će mučiti žrtvu, neće počinitelja. Sjetimo se samo kako je Tuđmanov sustav, uz osobno odobrenje prvog predsjednika države, vojno, politički i osobno promovirao ljude koji će kasnije biti osuđeni za teške ratne zločine; i sjetimo se kako su, istodobno, višestruko zlostavljani i zastrašivani ljudi koji su na te zločine upozoravali, i s koliko je prezira o njima govorio i sam Franjo Tuđman.
Formalno, napadač i žrtva zakonski su podjednako procesuirani: obojica su, navodno, prekršili javni red i mir. Cinično je to već samo po sebi: pa kako je to, ako živimo u demokraciji, moguće podjednako odgovarati za nenasilno izgovaranje vlastitog mišljenja, kao i za nasilje prema onome tko to mišljenje izgovara?
Ne bi li trebalo biti upravo obrnuto: da onaj tko govori ne bude kažnjen – ma kako provokativno govorio, pod uvjetom da ne širi mržnju– a da onaj koji mlati bude kazneno gonjen, ma kako navodno sakrosanktne istine tvrdio da brani? Ali ne – u Hrvatskoj, nasilnici i demokrati pod jednakim su udarom zakona.
Jednakim? Nipošto. Kako se može smatrati jednakim tretmanom nasilnika odmah pustiti, a ozlijeđenu žrtvu cijeli dan povlačiti po policiji i sudu? To nije jednak, nego očito nepravedan odnos, kojim se pogoduje nasilniku, a dodatno zlostavlja žrtva. A političari? »Demokrat« Plenković? Zazivateljica »zajedništva« Grabar-Kitarović? »Odmjereni« predsjednik Sabora? Šute kao zaliveni, cereći se poput zle dječice iz kakvog horrora, skutreni u lažnoj sigurnosti koju misle da im pruža šinjel zagrebačkog brončanog generalissimusa. Nesposobni, u svom vlastohleplju, da shvate kako to nije monument političaru, nego spomenik nasilništvu.
novilist
