U predahu između očajničkih i nepotrebnih pokušaja da oživi franšizu Alien (Prometheus, 2012; Alien: savez, 2017) te nastojanja da se pokaže kao relevantan redatelj filmskih spektakala (Exodus: Gods and Kings, 2014; The Martian, 2015), a sve kako bi odagnao neminovnu mirovinu jer publici nema odavno više ništa novoga i relevantnoga za reći, Ridley Scott se povremeno dohvati i nekog ozbiljnijeg projekta. Nažalost, Sav novac svijeta više će ostati upamćen po zavrzlamama koje su po film proizvele optužbe za seksualno zlostavljanje iznesene na račun Kevina Spaceyja, koji je pod debelim slojevima šminke glumio ostarjeloga tajkuna na zalazu života Johna Paula Gettyja.
Redatelj je film zgotovio, no onda je kalkulantski procijenio da bi glumčevi seksualni skandali mogli prouzročiti kataklizmičan odljev publike, a time i komercijalni fijasko cijeloga projekta, pa je brže-bolje odlučio izrezati Spaceyja a na njegovo mjesto angažirati Christophera Plummera (koji je navodno bio i redateljev prvotni odabir za ulogu, ali je popustio producentskim pritiscima da se uposli mlađi i poznatiji glumac). Scott se tako sabrao i na brzinu dosnimio materijal s novim glumcem kako bi film bio spreman za premijeru koja je bila zakazana nekoliko mjeseci unaprijed. Na kraju je cijeli slučaj izazvao veliku medijsku pozornost, no Scottova odluka nije spasila film od komercijalnoga potopa jer jednostavno možda uopće nije bio atraktivan široj publici.
Naspram ofucanih povijesnih spektakla i iznemoglih čudovišta iz svemira, redatelj se ovoga puta odlučio pozabaviti stvarnim životom. Povod mu je bio medijski dobro popraćen slučaj iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Rimu otet buntovni šesnaestogodišnji unuk naftnog tajkuna Johna Paula Gettyja. Kad nas na početku filma mladić (Charlie Plummer) u voice overu upozorava da on i njegova obitelj nisu bili poput ostatka populacije na ovom napaćenom planetu, a s obzirom na popudbinu cijeloga stvarnoga slučaja, odmah počnete strahovati da Scott neće priču pretvoriti u neki prime time televizijski film tijekom čijega će trajanja gledatelji suosjećati s napaćenim bogatašima, koji eto ipak imaju teške životne trenutke i krize. Međutim, to ipak nije slučaj, iako redatelj niti sam ne zna kojim bi putem točno krenuo. Nakon ogledavanja Svog novca svijeta imate osjećaj kao da ste bili na projekciji dvaju filmova koji nisu najspretnije povezani u cjelinu.
Jedan od njih progovara o starom Gettyju. Pritom redatelja pretjerano ne zanima njegova biografija pa gledatelj dobiva osnovne konture njegova života kako bi mogao kontekstualizirati lik. Scotta više zanima seciranje škrtosti i uskogrudnosti, karakterističnih za naftnoga tajkuna, koji je život posvetio gomilanju bogatstva a pritom je otmičarima odbijao platiti otkupninu za unuka, pravdajući se da nema novaca za trošenje. Segmenti ostvarenja vezani uz Gettyja ujedno su i najbolji te najupečatljiviji dijelovi filma u kojima autor britko razmatra patologiju škrtosti, koja je prožeta strašću za posjedovanjem te muškim porivom za pokoravanjem. Prva se očituje u pasioniranom sakupljanju skupih umjetnina, a drugi u borbi protiv sinovljeve bivše supruge Abigail (Michelle Williams) nad skrbništvom nad unucima jer se ranije drznula osujetiti mu planove. Scott je naprosto fasciniran karakterom svoga protagonista te njegovim ponašanjem, napose neshvatljivom željom za akumuliranjem novca te pokoravanjem protivnika i poslovnih partnera. Christopher Plummer živopisno dočarava Gettyjevu tvrdoću i nepokolebljivost, katkad grotesknu a katkad zastrašujuću, te svojom glumačkom kreacijom nosi djelo.
Sada dolazimo do problematičnoga dijela. On se odnosi na samu otmicu te nastojanje Abigail da uz pomoć Gettyjeva šefa osiguranja i bivšega špijuna Fletchera Chasea (Mark Wahlberg) spasi sina, ali i omekša staroga škrtca. Obiteljska drama prožeta je elementima trilera, no različiti motivi - od špijuna do policijske istrage, medijske hajke te obiteljske problematike nabacani su i nepovezani, pa ovaj segment djeluje nekoherentno i odveć digresivno. Likovi otmičara kao da su po inerciji trebali biti uneseni u priču, pa se njima i njihovom karakterizacijom nitko nije pretjerano bavio. Francuski glumac Romain Duris karikirano glumi jedinog nešto individualiziranijeg iako stereotipiziranog negativca, a gori od njega jedino je nesretno i nespretno odabrani Mark Wahlberg, koji djeluje kao da je zalutao na set pogrešnoga filma pa ne zna što bi sam sa sobom, a još manje sa svojim neuvjerljivim likom. Tim više što je u scenama najčešće uparen s Michelle Williams koja se s ulogom poprilično dobro nosi, dočaravši Gail kao osobu koja se mora nositi s otmicom sina ali i getijevskom popudbinom te beskrupuloznim muškim poslovnim svijetom. Ovaj je segment također poprilično antiklimaktičan te predugačak, pa bi za cjelinu bolje bilo da ga je redatelj malo skratio.
Kako bi priča bila što prijemčivija publici, nije mogla proći bez bljutavog i nepotrebnog eksplicitnog moraliziranja, za koje je zadužen Wahlbergov lik, koji doživljava moralno prosvjetljenje te pokušava starom Gettyju ukazati na njegovo neprimjereno ponašanje, no gledatelja ostavlja ravnodušnim. Gettyjev karakter dovoljno je fascinantan da se gledatelja nije trebalo upućivati u njegove moralno dvojbene aspekte, jer su oni evidentni.
Scott je mnogo bolji u postavljanju vizualnoga segmenta priče nego u njezinom strukturiranju i vođenju. Cjelina je vizualno dopadljiva, redatelj pedantno pazi na konstrukciju kadrova, koloristički diferencira hladne i zatvorene britanske segmente radnje vezane uz Gettyja i njegovo nepristupačno kraljevstvo od talijanskih dijelova koji su svjetliji i otvoreniji, kao što su i protagonisti izloženiji.
Sav novac svijeta imao je puno potencijala, koji je nažalost tek sporadično iskorišten.
filmovi
Redatelj je film zgotovio, no onda je kalkulantski procijenio da bi glumčevi seksualni skandali mogli prouzročiti kataklizmičan odljev publike, a time i komercijalni fijasko cijeloga projekta, pa je brže-bolje odlučio izrezati Spaceyja a na njegovo mjesto angažirati Christophera Plummera (koji je navodno bio i redateljev prvotni odabir za ulogu, ali je popustio producentskim pritiscima da se uposli mlađi i poznatiji glumac). Scott se tako sabrao i na brzinu dosnimio materijal s novim glumcem kako bi film bio spreman za premijeru koja je bila zakazana nekoliko mjeseci unaprijed. Na kraju je cijeli slučaj izazvao veliku medijsku pozornost, no Scottova odluka nije spasila film od komercijalnoga potopa jer jednostavno možda uopće nije bio atraktivan široj publici.
Naspram ofucanih povijesnih spektakla i iznemoglih čudovišta iz svemira, redatelj se ovoga puta odlučio pozabaviti stvarnim životom. Povod mu je bio medijski dobro popraćen slučaj iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Rimu otet buntovni šesnaestogodišnji unuk naftnog tajkuna Johna Paula Gettyja. Kad nas na početku filma mladić (Charlie Plummer) u voice overu upozorava da on i njegova obitelj nisu bili poput ostatka populacije na ovom napaćenom planetu, a s obzirom na popudbinu cijeloga stvarnoga slučaja, odmah počnete strahovati da Scott neće priču pretvoriti u neki prime time televizijski film tijekom čijega će trajanja gledatelji suosjećati s napaćenim bogatašima, koji eto ipak imaju teške životne trenutke i krize. Međutim, to ipak nije slučaj, iako redatelj niti sam ne zna kojim bi putem točno krenuo. Nakon ogledavanja Svog novca svijeta imate osjećaj kao da ste bili na projekciji dvaju filmova koji nisu najspretnije povezani u cjelinu.
Jedan od njih progovara o starom Gettyju. Pritom redatelja pretjerano ne zanima njegova biografija pa gledatelj dobiva osnovne konture njegova života kako bi mogao kontekstualizirati lik. Scotta više zanima seciranje škrtosti i uskogrudnosti, karakterističnih za naftnoga tajkuna, koji je život posvetio gomilanju bogatstva a pritom je otmičarima odbijao platiti otkupninu za unuka, pravdajući se da nema novaca za trošenje. Segmenti ostvarenja vezani uz Gettyja ujedno su i najbolji te najupečatljiviji dijelovi filma u kojima autor britko razmatra patologiju škrtosti, koja je prožeta strašću za posjedovanjem te muškim porivom za pokoravanjem. Prva se očituje u pasioniranom sakupljanju skupih umjetnina, a drugi u borbi protiv sinovljeve bivše supruge Abigail (Michelle Williams) nad skrbništvom nad unucima jer se ranije drznula osujetiti mu planove. Scott je naprosto fasciniran karakterom svoga protagonista te njegovim ponašanjem, napose neshvatljivom željom za akumuliranjem novca te pokoravanjem protivnika i poslovnih partnera. Christopher Plummer živopisno dočarava Gettyjevu tvrdoću i nepokolebljivost, katkad grotesknu a katkad zastrašujuću, te svojom glumačkom kreacijom nosi djelo.
Sada dolazimo do problematičnoga dijela. On se odnosi na samu otmicu te nastojanje Abigail da uz pomoć Gettyjeva šefa osiguranja i bivšega špijuna Fletchera Chasea (Mark Wahlberg) spasi sina, ali i omekša staroga škrtca. Obiteljska drama prožeta je elementima trilera, no različiti motivi - od špijuna do policijske istrage, medijske hajke te obiteljske problematike nabacani su i nepovezani, pa ovaj segment djeluje nekoherentno i odveć digresivno. Likovi otmičara kao da su po inerciji trebali biti uneseni u priču, pa se njima i njihovom karakterizacijom nitko nije pretjerano bavio. Francuski glumac Romain Duris karikirano glumi jedinog nešto individualiziranijeg iako stereotipiziranog negativca, a gori od njega jedino je nesretno i nespretno odabrani Mark Wahlberg, koji djeluje kao da je zalutao na set pogrešnoga filma pa ne zna što bi sam sa sobom, a još manje sa svojim neuvjerljivim likom. Tim više što je u scenama najčešće uparen s Michelle Williams koja se s ulogom poprilično dobro nosi, dočaravši Gail kao osobu koja se mora nositi s otmicom sina ali i getijevskom popudbinom te beskrupuloznim muškim poslovnim svijetom. Ovaj je segment također poprilično antiklimaktičan te predugačak, pa bi za cjelinu bolje bilo da ga je redatelj malo skratio.
Kako bi priča bila što prijemčivija publici, nije mogla proći bez bljutavog i nepotrebnog eksplicitnog moraliziranja, za koje je zadužen Wahlbergov lik, koji doživljava moralno prosvjetljenje te pokušava starom Gettyju ukazati na njegovo neprimjereno ponašanje, no gledatelja ostavlja ravnodušnim. Gettyjev karakter dovoljno je fascinantan da se gledatelja nije trebalo upućivati u njegove moralno dvojbene aspekte, jer su oni evidentni.
Scott je mnogo bolji u postavljanju vizualnoga segmenta priče nego u njezinom strukturiranju i vođenju. Cjelina je vizualno dopadljiva, redatelj pedantno pazi na konstrukciju kadrova, koloristički diferencira hladne i zatvorene britanske segmente radnje vezane uz Gettyja i njegovo nepristupačno kraljevstvo od talijanskih dijelova koji su svjetliji i otvoreniji, kao što su i protagonisti izloženiji.
Sav novac svijeta imao je puno potencijala, koji je nažalost tek sporadično iskorišten.
filmovi
