Hrvatska nije pravna sljednica ustaške države, u njezinome Ustavu piše to, što piše, a ipak na Hrvatsku se u kontekstu povijesnog revizionizma sumnjičavo gleda. Baš kao i na Srbiju zbog rehabilitiranja četničkog vođe Draže Mihailovića i na BiH (barem jedan dio), gdje je postalo daleko probitačnije pohvaliti se pretkom koji je bio u Handžar diviziji (SS), nego onime tko je bio u nekoj proleterskoj brigadi. Od Hrvatske se očekuje da uvijek iznova potvrđuje svoju (deklariranu) privrženost antifašizmu. Dakle, Hrvatskoj se ne vjeruje. A kako bi se i vjerovalo, kada formira posebno povjerenstvo sa suočavanje s prošlošću koje iznjedri do neba vapijuću glupost o dvostrukoj konotaciji pozdrava “Za dom – spremni”. Kao, postoji onaj ustaški, ali postoji i onaj iz Domovinskog rata, mada je evidentno riječ o istome pozdravu, koji je bio ustaški i samo ustaški, a kojega su u Domovinski rat pokušali ugurati ili iskreni, ili zaluđeni ustašofili.
“Okrugle” obljetnice prilike su uvijek za obnavljanje sjećanja, ali i za pozicioniranje u odnosu na ta sjećanja, točnije rečeno: u odnosu na prošlost. Oni koji nemaju problema s time što je u njihovoj prošlosti bilo dobro, a što nije, lako se s time nose. Na primjer: Nijemci, odnosno najveći broj Nijemaca. Oni koji bi najradije da njihovi preci (neki, ne svi!) nisu bili ono što su bili, odnosno oni koji bi pretke nekih svojih suvremenika rado pretvorili također u nešto što ovi definitivno nisu bili, imaju tu golem problem. A taj se problem može svesti na jednostavnu konstataciju: nemaju ni snage, ni volje, ni sposobnosti, ali ni hrabrosti suočiti se s istinom! Tko? Na primjer: Hrvati, ili zabrinjavajuće velik broj Hrvata. Isto, samo usput rečeno, vrijedi i za Srbe i za Bošnjake.
Ovih dana navršava se osam desetljeća otkako je Hitlerova soldateska upala, bez najave rata, u Sovjetski Savez. Njemačka kancelarka zna, međutim, savršeno dobro tko je bio tko u Drugome svjetskom ratu, tko je za što zaslužan, a tko odgovoran, odnosno kriv. Pa nema ni dileme oko toga što treba reći. Stoga je u povodu obljetnice te, kako će budućnost pokazati, prekretničke točke u Drugom svjetskom ratu, objavila izjavu u kojoj doslovno kaže: “Ova obljetnice daje povoda za sram, sram zbog jednog bespoštednog agresivnog rata i zbog užasa što su ih Nijemci nanijeli ljudima u napadnutom području… U poniznosti saginjemo glavu pred rijetkima još živima koji su tada preživjeli taj agresivni rat. I duboko smo zahvalni zbog toga što nam je tako puno ljudi pružilo ruku pomirenja. Nakon svega što su im Nijemci napravili, njihova spremnost da to učine, graniči sa čudom.”
Nad tim se riječima kršćansko-demokratske političarke, dugogodišnje predsjednice vlade Savezne Republike Njemačke, treba zamisliti. To posebno vrijedi i za nas, kako u Hrvatskoj koju u prvome u redu imamo u vidu, tako i u nekim drugim državicama izraslima na ruševinama Jugoslavije. Angela Merkel bez ikakve zadrške priznaje činjenicu da je Hitlerov režim, ali uz podršku većine njemačkog naroda, vodio agresivne ratove. Ona zbog toga izražava sram i, suočena s grozotom zločina što su ih ne samo SS, nego i Wehrmacht počinili na istočnom bojištu, klanja se – i to ponizno – preživjelima iz napadnutoga (tada) Sovjetskog Saveza; a imajući u vidu strahote počinjene prema stanovnicima SSSR-a (danas: Rusija, Ukrajina i Bjelorusija), iskreno je začuđena (“graniči sa čudom”) time, što je tako puno ljudi odatle bilo spremno pružiti poslijeratnoj Njemačkoj ruku pomirenja.
U tih nekoliko rečenica, odnosno konstatacija sadržana je cijela tajna odgovora na pitanje: kako to da današnju Njemačku prihvaćaju (i) oni kojima je Hitlerova Njemačka nanijela neopisive i nezamislive užase, na primjer Rusi, Poljaci, pa i Židovi (Izrael). Stvar je krajnje jednostavna: mada su anglo-američki okupatori nakon poraza i bezuvjetne kapitulacije godine 1945. u mnogim strukturama zadržali, pa i godinama, ljude koji su u njima radili u vrijeme nacizma, mada su ti isti pobjednici u jeku hladnoga rata praktično odustali od progona nacističkih ratnih zločinaca, jer im se Zapadna Njemačka činila nezaobilaznim saveznikom u eventualnom sukobu s dojučerašnjim ratnim suborcem, Sovjetskim Savezom, službena politika ni Zapadne Njemačke, ni ujedinjene Njemačke ni u jednome trenutku nije “muljala” s time što se dogodilo u prošlosti.
Objavljen je zaista respektabilan broj knjiga o vremenu Trećega Reicha koje stvari postavljaju na svoje mjesto, koje za zločince kažu da su zločinci i u kojima se ni pod kojom izlikom ne traži opravdanje za počinjene zločine. Ima, doduše, i tzv. povijesnih knjiga dubioznog sadržaja što su ih pod pseudonimima objavljivali nekadašnji pripadnici SS-a, ali to je pojava na margini. Fundus televizijskih dokumentaraca koji ne ostavljaju, a na temelju činjenica, a ne rekla-kazala, ni najmanje sumnje o karakteru nacističke vrhuške i njezine politike, golem je (npr. serije Hitlerovi pomagači, ili Istina o Holokaustu). Ne bi bilo loše, kada bi nešto od toga prikazala i javna televizija u Hrvatskoj. Njemačkim autorima barem se ne bi moglo prigovoriti da su komunisti, udbaši ili kosovci.
Njemačku, ukratko, mada je pravna sljednica Trećega Reicha, nitko ne sumnjiči za koketiranje s nacizmom, odnosno fašizmom. Jer, njemački su političari jasni, konkretni i određeni, sve do toga da su prigodom obilježavanja bombardiranja Dresdena što ga je izvela na samome kraju rata britanska avijacija, zahvalili Britancima “na pomoći da zbace jaram nacističke strahovlade” (mada je upravo to bombardiranje bilo nepotrebno, a iz današnje perspektive vrlo blizu ratnom zločina).
Uzmimo sada Hrvatsku. I ovdje bit će obilježena osamdeseta godišnjica formiranja prvog partizanskog odreda, a Dan antifašističke borbe proglašen je državnim blagdanom. Doslovno je, međutim, nevjerojatan podatak da se tek ove godine, dakle tri desetljeća nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske, Vlada “sjetila” da se pojavi u ulozi organizatora okupljanja u šumi Brezovica, nedaleko Siska. Nevjerojatno, ali istinito. Do sada se nijedan hrvatski premijer nije udostojio svojom nazočnošću uveličati proslavu toga dana. Predsjednik Mesić – da. Njegov nasljednik Ivo Josipović – da. Ali, Predsjednike, koliko god oni u svojim potezima i izjavama bili ozbiljni (a vrijedilo bi, onako samo nasumce, preletiti što je Mesić govorio u Brezovici, ali i u Srbu), jedva da je tko uzimao ozbiljno. Povijesni revizionisti svakako nisu.
Police knjižara u Hrvatskoj pune su knjiga, a novinski kiosci publikacija u kojima se, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, relativiziraju i karakter i zločini naci-fašizma, odnosno njihove ovdašnje inačice: ustaštva. A ima i onih u kojima se izravno laže, dostupnim podacima i dokumentima usprkos. Mada u Ustavu Republike Hrvatske piše kako je ona zasnovana “i na tradicijama antifašizma, a nasuprot ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, punih trideset godina, koliko je star i taj Ustav, traje sistematsko zaglupljivanje i indoktriniranje ljudi, mladih u prvome redu (jer, i mnogi školski udžbenici na tome su tragu). Bilo je dovoljno čuti komentar čovjeka na ulici kada je Zagrebom prošla vrlo skromna povorka “Besmrtnog partizanskog odreda”, tragom ideje što ju je prije gotovo desetak godina lansirala skupina ruskih novinara: potomci antifašističkih boraca i žrtava fašizma nose fotografije svojih palih, odnosno pobijenih predaka. Gleda ih čovjek sa strane i procijedi: “Sramota, sramota, sve je to na hrvatskoj krvi. A gdje su djevojački uvojci iz Hude jame?”
Dakle, prihvatio je, a sasvim sigurno nije jedini, potpunu izmišljotinu kako je partizanski pokret bio protiv Hrvatske i Hrvata. Prihvatio je priču o jednom (!) djevojačkom uvojku navodno pronađenom u Sloveniji, u Hudoj jami, gdje su zatrpana tijela likvidiranih pripadnika poraženih neprijateljskih snaga koje su odbijale predaju punih tjedan dana nakon kapitulacije Berlina. Iz jednog uvojka napravio je odmah većinu, kako bi partizane mogao pretvoriti u masovne ubojice žena i djece (mada, do sada barem, ni jedan dječji kostur nije pronađen i mada postoje izjave brojnih preživjelih zarobljavanja kod Bleiburga koji svjedoče kako su partizani sve mlađe od 18 godina odmah puštali, odnosno upućivali u njihova boravišta; kao i žene.
Hrvatska nije pravna sljednica ustaške države, u njezinome Ustavu piše to, što piše, a ipak na Hrvatsku se u kontekstu povijesnog revizionizma sumnjičavo gleda. Baš kao i na Srbiju zbog rehabilitiranja četničkog vođe Draže Mihailovića i na BiH (barem jedan dio), gdje je postalo daleko probitačnije pohvaliti se pretkom koji je bio u Handžar diviziji (SS), nego onime tko je bio u nekoj proleterskoj brigadi. Od Hrvatske se očekuje da uvijek iznova potvrđuje svoju (deklariranu) privrženost antifašizmu. Dakle, Hrvatskoj se ne vjeruje. A kako bi se i vjerovalo, kada formira posebno povjerenstvo sa suočavanje s prošlošću koje iznjedri do neba vapijuću glupost o dvostrukoj konotaciji pozdrava “Za dom – spremni”. Kao, postoji onaj ustaški, ali postoji i onaj iz Domovinskog rata, mada je evidentno riječ o istome pozdravu, koji je bio ustaški i samo ustaški, a kojega su u Domovinski rat pokušali ugurati ili iskreni, ili zaluđeni ustašofili.
To je, otprilike, kao kada bi Nijemci rekli da postoji nacistički pozdrav Sieg Heil, ali i neki, doduše isti pozdrav koji – međutim – nije nacistički. Nijemcima tako nešto “mudroga” na pamet nije palo.
Pa da se vratimo na početak i na izjavu kancelarke Merkel. Ona izražava sram zbog agresivnog rata protiv SSSR-a što su ga prije osamdeset godini započeli Nijemci i zbog zločina što su ih u tome ratu počinili. Ona se ponizno klanja preživjelima i smatra ravnim čudu što su toliki od onih koji su teško patili, pružili Nijemcima ruku pomirenja. A kod nas? Mada službeno i formalno-pravno Republika Hrvatska nema veze s NDH, tko se, osim predsjednika Mesića koji je to prvi učinio, ispričao – najprije u Knessetu u Jeruzalemu, a potom u Jasenovcu – zbog ustaških zločina (nakon njega i predsjednik Josipović)? Tko je, osim kada bi ga na to prisilili strani emisari (iz Washingtona na primjer) javno i jasno osudio ustaški režim? Tko je izrazio sram ne samo zbog ustaških zločina, nego i zbog relativiziranja tih zločina koje je poprimilo takve razmjere da je teško ne zaključiti kako je ono dio hrvatske politike?
Tko je izrazio sram zbog sve prisutnijeg povijesnog revizionizma, zbog toga što mladi odrastaju u neznanju (a da bi se normalno živjelo, nije ipak dovoljno samo suvereno vladati modernom tehnologijom)? Tko je izrazio sram zbog toga što u nekim gradovima u Hrvatskoj, ali i u BiH ulice, pa i institucije nose imena notornih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata? Tko je izrazio sram zbog odnosa prema sve rjeđim još živim pripadnicima antifašističkog otpora, zbog toga što su zakinuti u nekim svojim pravima, a generalno posve marginalizirani?
U Hrvatskoj uobičajilo se uz vojne počasti pokapati posmrtne ostatke izvađenih iz masovnih grobnica. To, što su tada bili likvidirani (što se ničime ne može opravdati – kao metoda) i evidentni ratni zločinci, to očito nikoga ne smeta. Zastava na lijes, počasni plotun, jer sve su to “žrtve komunizma koji je zatirao hrvatski narod”. U BiH devastirano je monumentalno partizansko groblje u Mostaru, a oni koji prigodom određenih datuma odlaze tamo odati počast, doživljavaju redovno napade (uglavnom verbalne). Je li zbog toga itko izrazio sram?
I je li se ikada itko, i opet izuzimamo drugoga hrvatskog Predsjednika (kao i njegovog neposrednog nasljednika), mada su te geste danas već zaboravljene, ponizno poklonio uspomeni na žrtve fašizma i pale u borbi protiv naci-fašizma i ustaštva? Govorimo, naravno, o Državi. O Državi u kojoj je ne samo zbog svega rečenoga, nego i zbog niz drugih stvari opravdano upitati: srami li se ovdje itko zbog ičega (npr. zbog toga što se stvari u pravosuđu ne bi počele raščišćavati bez zbog kriminala osuđene i odbjegle jet-set zvijezde, ili zbog toga što je jedna od ključnih bolnica u Zagrebu postala, doslovno, talac liječnice za koju njezini dojučerašnji suradnici svašta ružnoga govore)?
Ili bi se građani, oni koji još razmišljaju svojom glavom, oni koji nisu podlegli višedesetljetnom sustavnom zaglupljivanju, trebali sramiti zbog takve Države? Tek pitamo, kao poticaj razmišljanju na temu, a aktualnim povodom.
