Jučer je na HRT-ovom glavnom dnevniku, onom u pola osam, prikazan prilog u kojemu su izneseni podaci o sve većem broju mladih koji odlaze van države u potragu za boljim životom. U tim trenucima nisam bio pred televizorom, ali me je majka zvala da pogledam taj prilog, budući da sam i ja, da su se neke stvari poklopile, mogao postati dijelom te statistike. U prilogu je bilo govora o više razloga zbog kojih, i modela po kojim mladi odlaze van. No, učinilo mi se da je na kraju sve svedeno na to da se van ide, kao i ranijih godina, samo iz puke nužde, trbuhom za kruhom. Ispalo je da van idu oni koji ovdje ne mogu naći posao, pa će vani raditi bilo što, pri tom ubirući «predsjedničku» plaću, ili pak oni za koje posla ima svugdje, kao što su liječnici ili informatičari, ali im inozemstvo pruža nemjerljivo bolje uvjete rada, među tim i plaću.
No, u mom slučaju, okidač koji me potakao da poželim pobjeći odavde, barem na neki kraći rok, nije bila teška materijalna, nego duševna situacija. Daleko od toga da ovdje živim dobro, ali se nemam prava žaliti. I još dalje od toga da bih odlaskom na volontiranje u Litvu (što mi je bilo u planu) u materijalnom smislu živio bolje nego ovdje, ali bih stekao iskustva, prijatelje i, najvažnije od svega, drugi pogled na svijet, onaj pogled koji omogućava da pružen mi stan, hranu i mjesečni džeparac dovoljan za svakodnevnu kavu i pokoje pivo vikendom gledam s ogromnim zadovoljstvom i zahvalnošću. Naime, ovo nabrojano bi bilo sve što bih imao-uz osiguran stan dobivao bih 95 eura za hranu i 80 eura džeparca od Europske unije, glavnog organizatora EVS-a. (European Voulontary Service). Ostatak novca, koji bi, teoretski, mogao dobiti od poslodavca radeći neki «normalan» posao s osmosatnim radnim vremenom, bio bi nadoknađen osjećajem da sam nekome pomogao, nekom penzioneru ili samohranoj majci donio osmjeh na lice.
Osim satisfakcije koju takav, netko bi rekao slabo plaćeni rad, daje, on može biti jako dobar zalog za budućnost, pogotovo ako istu planirate u nekoj stranoj zemlji. Naime, volonterski rad se u zemljama EU, a i u ostatku svijeta, veoma cijeni i priznaje se kao jednako vrijedan plaćenom radu. Zapravo, neki ga poslodavci mogu i više cijeniti, naročito ukoliko su i sami proveli jedan dio svog života volontirajući, pa dobro znaju kakav mentalni sklop prevladava kod volontera. Međutim, u Hrvatskoj volonterski rad još uvijek nije na cijeni. On se smatra nečim manje vrijednim, nečim na što će samo budale i neradnici (!) pristati. Onda nas ne treba ni čuditi što u Hrvatskoj postoji samo 28 organizacija uključenih u EVS program, dok , primjerice, susjedna Slovenija broji 49 organizacija, a Latvija, sa svojih 2 milijuna stanovnika, čak 83 organizacije.
No, pomalo nepovoljna klima u Hrvatskoj ne treba spriječiti sve one koji žele dio svog slobodnog vremena posvetiti volonterskom radu da to i učine. Možete se prijaviti u neku od volonterskih udruga, od kojih bih preporučio Volonterski centar Zagreb, koji svoje akcije provodi nerijetko i u drugim gradovima. Nakon što steknete neko iskustvo u domaćem volontiranju i shvatite koje područje rada vam najbolje odgovara, možete se okušati u kakvom ljetnom volonterskom kampu u trajanju od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a onda-ukoliko imate od 18-30 godina-se uputiti u neku od europskih zemalja na višemjesečni projekt u kojem ćete, osim iskustva i nešto novca za osnovne potrebe, najčešće dobiti i besplatan tečaj jezika u trajanju od nekoliko desetaka školskih sati. Sretno vam svima bilo!
http://www.vcz.hr/ (početna stranica Volonterskog centra Zagreb)
http://www.roditelji.hr/obitelj/509-projekt-moj-prvi-dom.html (ustanova za pomoć samohranim majkama u Slavonskom Brodu)
http://ec.europa.eu/youth/evs/aod/hei_en.cfm (ovdje možete pretraživati EVS projekte u cijeloj Europi, na način da odaberete parametre po kojima će se projekti filtrirati)
