Srećko Horvat o ljubavi, Hasanbegoviću i radu s Varufakisom

U velikom intervjuu za tportal.hr hrvatski filozof i publicist Srećko Horvat analizira situaciju u svijetu nakon ulaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, objašnjava zašto bi bilo loše da Europska unija kazni Veliku Britaniju u procesu Brexita te otkriva zbog čega se angažirao u političkom pokretu DiEM25 s Janisom Varufakisom. Povrh toga, Horvat se bez suzdržavanja očitovao o čelnim ljudima hrvatskog Ministarstva kulture u prošlom i aktualnom mandatu, ali i predstavio svoju novu knjigu 'Radikalnost ljubavi’

Srećko Horvat rođen je 1983. u Osijeku i dosad je objavio desetak knjiga prevedenih na više od petnaest jezika. Među njegovim se posljednjim knjigama izdvaja ‘What Does Europe Want?' (Columbia University Press, 2014.), u koautorstvu sa Slavojem Žižekom. Među njegovim ranijim djelima ističu se ‘Diskurs terorizma’, ‘Protiv političke korektnosti’ i ‘Totalitarizam danas’. Jedan je od osnivača pokreta DiEM25 s bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom, a prethodno je kao programski direktor obilježio Subversive Festival u Zagrebu.

Redovito objavljuje u vodećim svjetskim medijima kao što su The Guardian, Al Jazeera i New York Times. Fraktura je dosad objavila još dva njegova naslova, napisana u koautorstvu s Igorom Štiksom, ‘Pravo na pobunu’ (2010.) i ‘Dobrodošli u pustinju postsocijalizma’ (2015.), a ‘Radikalnost ljubavi’ mu je najnovija knjiga, prethodno objavljena na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji.

Horvat je proteklih nekoliko godina proveo putujući Europom te je autentičan svjedok vremena s perspektivom mnogo širom od one uobičajene u Hrvatskoj.

Kako doživljavate ulazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, ali i velike prosvjede koji su uslijedili nakon inauguracije?

Donald Trump je još više ubrzao povijest i sve vjerojatniji put u globalnu katastrofu. Međutim, Trump nije pao s neba. Da se zaista nalazimo pred svojevrsnim fin de siècle, jedino slijepac nije vidio prošle godine. Autokratski režimi od Turske, preko Mađarske i Poljske, do Rusije. Rat u Libiji. Rat u Siriji. Izbjeglička kriza. Terorizam u tjednom ritmu od Pariza, Bruxellesa, Münchena, Berlina, Nice do Istanbula. I onda Brexit, pa Trump. Problem s Trumpom je to što svi navedeni fenomeni sada tvore eksplozivno klupko globalne nesigurnosti - tu su tenzije s Kinom i nove tenzije s Iranom zbog ukidanja viza imigrantima iz muslimanskih država. Da ne govorimo o mogućoj ekološkoj katastrofi pred kojom bi čak i sve ovo navedeno izgledalo kao mala fusnota pravoj tragediji. Važno je da se demokratska Amerika mobilizirala, ali bojim se da je gotova era prosvjeda. Oni imaju simboličnu funkciju i pitanje je mogu li zaustaviti ovu lavinu. Sjetite se da su 2003. održani globalni prosvjedi protiv rata u Iraku, u preko 600 gradova svijeta, s desetinama milijuna ljudi. Rat, međutim, nije zaustavljen. To ne znači da prosvjedi više nisu potrebni - kada zatvore imigrante na aerodromima, prosvjedovati protiv toga je jedini dokaz da razum još postoji. No umjesto pukih prosvjeda valja stvoriti snažan internacionalni pokret koji bi imao snagu ne samo suprotstaviti se Trumpu, nego stvoriti temelje drugačijeg globalnog poretka.

Trump je prva zvijezda reality showa koja je postala važan političar, dapače odmah predsjednik SAD-a. Je li to logičan slijed u društvu spektakla? Jesu li onda i 'alternativne činjenice' nešto što zapravo ne bi trebalo biti iznenađujuće, jer reality show s realnošću ima veze kao Trump s činjenicama…

Trump nije prvi koji se zahvaljujući društvu spektakla uspeo na vlast. Da nije bilo radija, pitanje je bi li Hitler došao na vlast. Danas, naravno, Hitlera poznajemo po njegovim brkovima, međutim u to doba Nijemci su ga prvenstveno znali kroz njegov glas. Isto vrijedi za Mussolinija. Trump sigurno nije prvi predsjednik kojemu je upravo showbizz pomogao da se domogne predsjedničke pozicije - prije njega imali smo Ronalda Reagana, koji je upravo zahvaljujući činjenici da je bio glumac pobijedio na izborima premda su ga, baš kao i Trumpa, prije toga svi ismijavali kao glumca B-kategorije. Sjetite se i Berlusconija, opasnog talijanskog klauna čije je medijsko carstvo poslužilo kao kičma za uspinjanje na vlast. I prije Trumpa, Berlusconi nas je svakodnevno bombardirao vulgarnostima i skandalima. Naravno, ono što razlikuje Trumpa jest to da je on predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta. Što se tiče vašeg pitanja o 'alternativnim činjenicama', svima su sada puna usta te priče, a mene to beskrajno nervira jer sadrži ideološko iskrivljenje po kojem ispada da su mediji prije Trumpa bili oličenje objektivnosti, kao da su prije Trumpa izvještavali istinu i samo istinu, a sada se sve pretvorilo u laž. Pa i Obamina vlast temeljila se na falsifikaciji i manipulaciji činjenicama. Premda je Obama dobio čak Nobelovu nagradu za mir, upravo je on vodio sedam ratova. Premda Trump uistinu ide u smjeru svojih najava izgradnjom zida i deportacijama, Obama je taj koji je deportirao više imigranata nego bilo koji predsjednik u američkoj povijesti, od 2009. do 2015. čak 2,5 milijuna ljudi. Toliko o alternativnim činjenicama. Trumpov uspon popločan je Obaminom impotencijom.

 

Naravno, ne treba zaboraviti to da je Trump na predsjedničkim izborima pobijedio neomiljenu i nevjerodostojnu Hillary Clinton, čiji su vanjskopolitički stavovi zapravo mnogo agresivniji od onoga što je zasad Trump izjavljivao. Očekujete li i neke pozitivne rezultate Trumpove vladavine, primjerice konačno uspostavljanje mira u Siriji kroz blisku suradnju s Rusijom?

Točno. Trump nije pobijedio samo zbog svog populizma, nego upravo zato što je Hillary Clinton bila figura koja je reprezentirala tzv. establišment, a podaci koje je razotkrio WikiLeaks tijekom predsjedničke kampanje pokazali su svu bijedu Demokratske stranke, i to ne samo duboku korumpiranost koja seže do Obame, već i potpuno promašenu taktiku demokrata koji su i prije nego je Trump postao predsjednički kandidat mislili da će upravo time što će oni na početku medijski 'pumpati' Trumpa od njega stvoriti nekredibilnog kandidata i tako pobijediti. Dogodilo se upravo suprotno. Trumpova vladavina imat će svakakve rezultate jer se radi o prilično nepredvidivom predsjedniku. Moguće je čak i da iz krivih motiva uradi pozitivnu stvar, kao što je recimo ukidanje TPP-a. Istovremeno, da je Hillary došla na vlast, nastavio bi se status quo koji ne bi nužno bio bolji od ovoga čemu sada svjedočimo. U svakom slučaju, ova godina - uz Trumpa i preslagivanje odnosa s Kinom, Rusijom, Velikom Britanijom - već sada predstavlja najdalekosežniju rekonfiguraciju svjetske geopolitike od pada Berlinskog zida.

Druga aktualna tema je kontinuirana kriza Europske unije, a koja se manifestira na više načina. Brexit je jedan od njih. Očekujete li miran razvod Velike Britanije od ostatka EU-a? Treba li EU, kako neki predlažu, ‘kazniti’ Veliku Britaniju i tako drugim članicama dati primjer što ih očekuje ako se odluče na odlazak?

Kad bi EU 'kaznio' Veliku Britaniju, mislite li da bi to spriječilo neke od drugih članica da odustanu od izlaska? Upravo suprotno. Samo ove godine pred sobom imamo francuske, njemačke i nizozemske izbore, a u svim tim zemljama možemo očekivati još veći rast desnice, od Le Pen do Wildersa. Sve to upravo je posljedica krize Europske unije, impotentne ekonomske politike koja je desetljećem neoliberalne politike mjera štednje proizvela masovnu nezaposlenost i nezadovoljstvo radničke klase, ekonomske politike koja ne potiče ni zapošljavanje ni investicije. I sada desničari i populisti uspijevaju prodati iluziju da će upravo oni biti ti koji će donijeti nove poslove i prosperitet. Što, naravno, neće.

Čini se da su Brexit i Trump konačni dokazi krize liberalne demokracije naslonjene na neoliberalni kapitalizam, što je zapravo proces koji je eksplodirao na javnu scenu sa svjetskom financijskom krizom 2008. Možemo reći da se urušava ancien régime, ali da je ono što se trenutno nudi kao njegova zamjena (tj. Trump, Marine Le Pen, AfD itd.) mnogo gore. Koja je zadaća ljevice u ovom povijesnom trenutku?

Kad ste već spomenuli ancien régime, mislim da se danas nalazimo upravo u situaciji u kakvoj se svijet nalazio pri tzv. fin de siècle, kada se stari režim urušavao a novi se još nije rodio. Posljedice znate, upravo iz tog urušavanja proizašao je Prvi svjetski rat. Međutim, bilo bi pogrešno na Trumpa gledati kao na suprotnost neoliberalnom establišmentu - trenutni nedemokratski režimi diljem svijeta, od Turske do Mađarske, od SAD-a do Rusije, samo su druga strana iste kovanice. I upravo u tom smislu zadaća ljevice jest boriti se protiv obje te strane kovanice, i protiv Hillary i protiv Trumpa, i protiv Therese May i protiv Nigela Faragea…

S ekonomistom i bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom osnovali ste pokret DiEM25. Kako zasad funkcionira DiEM25 i što vas je potaknulo na taj korak? Definirate li se sada kao aktivist, političar…?

Upravo sve što smo dosad opisali. Ukoliko se svi koji se smatraju progresivnim demokratima, a pritom ne mislim samo na ljevicu, nego i na socijaldemokrate, i na liberale, pa čak i na iskrene konzervativce, ukoliko se svi ne ujedine u široku frontu koja bi se suprotstavila trenutnom srljanju u katastrofu svjetskih razmjera, prvi put u životu vjerujem da je pred nama čak i mogućnost rata. Kada kažem rat, mislim na rat. Mislim da je u takvoj situaciji apsolutno nebitno kako tko sebe definira - ili ste na strani demokracije ili ste na strani fašizma. Drugog izbora više nema. Ideja iza osnivanja pokreta DiEM25 je jednostavna: nije više dovoljno djelovati na nacionalnoj razini, više nego ikad nužna je internacionalna razina jer ni izbjeglička kriza, ni ekonomska kriza, ni ekološka kriza - sve to nije moguće riješiti čak ni ako preuzmete vlast u Grčkoj ili Španjolskoj. Problemi su mnogo dublji. Zato će već za koji mjesec DiEM25 predstaviti sveobuhvatan ekonomski plan za europski new deal, na kojem su radili Varufakis, Stiglitz, Galbraith i mnogi drugi vodeći svjetski ekonomisti, a istovremeno radimo na organizaciji i mobilizaciji ćelija po čitavoj Europi.

U međuvremenu ipak uspijevate i pisati i objavljivati. Knjiga ‘Radikalnost ljubavi’ je prvotno objavljena kod britanskog nakladnika Polity na engleskom jeziku pod naslovom ‘The Radicality of Love’, a za Frakturino izdanje na hrvatski je tekst prevela Dragana Budanko. Kako je bilo pisati na engleskom i koliko se taj proces razlikuje od pisanja na materinjem jeziku?

Unazad nekoliko godina isključivo pišem na engleskom. Naravno da se proces pisanja razlikuje od pisanja na materinjem jeziku, prije svega stoga što ste prisiljeni kondenzirati misli i konciznije se izražavati, ali na neki način to i pridonosi mišljenju, ali i pisanju. A da ne govorim o tome da su mogućnosti da doprete do čitatelja mnogo veće nego kad isključivo pišete na hrvatskom jeziku.

Može li se na ljubav gledati u kontekstu maksime ‘svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama’? Kako bi ljubav izgledala odnosno funkcionirala u komunističkoj utopiji?

Nažalost, kao što pokazujem u knjizi, upravo je u nečemu što je trebala biti komunistička utopija, a to je bio Sovjetski Savez, ljubav završila u najgoroj mogućoj distopiji. Uostalom, kao i taj komunizam. I dok je početak Oktobarske revolucije, prije svega s Aleksandrom Kolontaj, donio neke od najprogresivnijih zakona u vezi seksualnosti, braka, ljubavi, već 20-ih godina dolazi do regresije i Sovjetski Savez vrlo brzo završava u inačici Iranske revolucije, uz prohibiciju želje, pa čak i emocija. Za staljiniste, što možete vidjeti i kod Orwella, koji je izmislio Ministarstvo ljubavi, ali i kod Zamjatina u njegovom romanu 'Mi', ljubav je subverzivna, ona je prijetnja režimu. Zato je glavna teza 'Radikalnosti ljubavi' to da nema nijedne velike revolucije ukoliko ne dođe i do promjene na polju najintimnije sfere, drugačije rečeno - nema revolucije bez ljubavi.

Šezdesetih i sedamdesetih se mnogo govorilo o free love, tj. ‘slobodnoj ljubavi’. Zanimljivo je da ta sintagma više nije u masovnoj upotrebi, da uopće nema društveno-političkih pokreta koji bi se zalagali za slobodnu ljubav. Istovremeno se dogodilo globalno ‘oslobađanje’ tržišta koje je proizvelo i nacionalističko-tradicionalističku reakciju. Čini mi se kao da se sada na Zapadu ljudima nude dva smjera, jedan je konzumeristički uvjetovan koncept ljubavi koja se manje-više svodi na koitus, a drugi je stari patrijarhalni koncept. Postoji li treća opcija, možda i četvrta? Kako opet izmisliti ljubav?

Problem pokreta iz ’68. jest baš u tome što je konzumerizam vrlo brzo kooptirao i ono najsubverzivnije kao što je bio pokušaj da se redefiniraju ljubav i seksualnost. Uzmite to ovako - šezdesetosmaši su se borili za tzv. slobodnu ljubav, mogućnost da svatko bude sa svakim, homoseksualne odnose, poliamoriju, transseksualnost i slično. I što se dogodilo? Kapitalizam je rekao - OK, evo vam sve to. I danas, govorim naravno o Zapadu, sve to imamo, a ljudi su i dalje nesretni, štoviše putem društvenih mreža i aplikacija ljubav i seks pretvorili su se u robe na 'slobodnom tržištu'. Naravno da je i romantizam bio izmišljotina na tragu starog mita o 'srodnim dušama', ali danas si subverzivan čak i ako si romantičan. Rješenje nije ni 'slobodna ljubav' ni 'srodne duše', već ono što zagovara Badiou, a to je ljubav utemeljena na Razlici, na otvaranju prostora, nešto što je sv. Augustin lijepo sažeo kazavši: 'Voli, i sve ti je dopušteno.'

Zanimljivo je to da hrvatsko izdanje ‘Radikalnosti ljubavi’ nije dobilo potporu Hasanbegovićeva Ministarstva kulture. Imate li neki komentar na to, ujedno na taj cijeli mandat?

Što više dodati na čitavu tu epizodu u novijoj ustaškoj povijesti? Jedino mi je žao mog izdavača Seida Serdarevića i Frakture, a ako tadašnji ministar nije vidio interes u tome da se prevede knjiga koja je do tog trena već bila objavljena na engleskom i prevedena na desetak svjetskih jezika, među njima i korejski i kineski, onda jedino mogu reći da vjerojatno ne udovoljavam kriterijima 'dobrog Hrvata'. Veći problem od nedavanja potpore toj knjizi vidim u tome da Hasanbegovićevo, pa ni sadašnje ministarstvo ne vidi razloga da podupre Filozofski teatar u HNK-u, koji je u dvije godine uspio dovesti Vanessu Redgrave, Thomasa Pikettyja, Margarethu von Trottu, Juliju Kristevu i mnoge druge intelektualce, glumce, filmaše koji su HNK ucrtali na mapu Europe. Ni lipu Filozofski teatar nije dobio jer očito ni to nije u interesu 'hrvatske kulture'.

Ništa bolje nije prošao ni FALIŠ na početku mandata Hasanbegovićeve nasljednice Nine Obuljen Koržinek, o čemu ste s ostalim organizatorima objavili i oštro otvoreno pismo. Je li razlika između to dvoje HDZ-ovih ministara kulture tek pitanje stila?

Tu je razliku lijepo sažeo Marko Pogačar u jednom svom stihu, kazavši da je jedina gora stvar od fašizma - umjereni fašizam. Nažalost, trenutna ministrica provodi istu politiku kao Hasanbegović, braneći se pritom legalizmom. Osim FALIŠ-a, ni Le Monde diplomatique nije dobio sredstva, a potpore nisu dobile ni knjige Varufakisa itd. Uz ovakve ministre uskoro neće ostati ništa od hrvatske kulture. No gdje raste represija, jača i otpor. Šibenski FALIŠ je odbio pišljive novce koje je ponudilo ministarstvo gospođe Obuljen Koržinek i jamčimo ministrici da će se festival održati te je pozivamo da nas posjeti i vidi kako to izgleda kada svaki dan na javnom trgu u Šibeniku imamo od 300 do 500 ljudi koji još uvijek vjeruju da je hrvatska kultura izgrađena upravo na antifašizmu. Kad nam uskoro na vlast dođe hrvatska verzija Trumpa, krivce treba tražiti ne toliko kod Hasanbegovića, koliko kod trenutne ministrice, kao i tzv. socijaldemokrata koji su širom otvorili vrata za fašizam.

 

tportal