Sedamdeset i dva dana Danila Šerbedžije (2010) je prvi poslijeratni hrvatski film koji se izrijekom događa među likovima hrvatskih Srba. To je gledljiva, dopadljiva komedija kojoj bi pomoglo malo više ritma i vizualnog vica (Pavičić, Jutarnji). Kroz priču o ličkoj sergioleoneovskoj obitelji koja nakon smrti babe pokušava nastaviti ubirati njezinu američku mirovinu tako što su našli zamjensku babu, Šerbedžija je išao za sofisticiranom tragikomičnom, crnohumornom pričom koja bi u najboljem slučaju funkcionirala kao lička gangsterska petorka ili neki naši Maratonci (Oremović, Večernji).

U politički korektnom filmu Duh babe Ilonke Tomislava Žaje (2011) junakinja je mala Romkinja koja se pokušava riješiti kletve bačene na njezinu obitelj - nije to bila nikakva teška drama nego dječja priča koja je u podtekstu žigosala prezir prema manjinama (Polimac, Jutarnji).

Prva hrvatsko-srpska koprodukcija Nije kraj Vinka Brešana (2008) vrlo je hrabar spoj ljubića, trilera i burleske koja ima u središtu radnje romancu bivšeg hrvatskog branitelja i srpske prostitutke, koja je - bar za muškog protagonista - počela za Domovinskog rata, preko nišana snajpera (Polimac, Jutarnji). I ovdje je naknadno pozicionirana uloga naratora - Predrag Vušović kao romski glazbenik i porno glumac koji prvi spaja kasniji ljubavni par - postala važan dramski činitelj.

Most na kraju svijeta, red. Branko Ištvančić

U Mostu na kraju svijeta (2014) Branka Ištvančića radnja se zbiva u kasnim devedesetima na prostoru nekadašnje Krajine. Junaci Ištvančićevog filma izbjegli su Hrvati iz BiH koje je tadašnja vlast smjestila u srpske kuće, u ekonomski i infrastrukturno devastirane prostore koje dijele zajedno s ostacima starosjedilaca. Kad nestane starac, po okolini se počnu širiti glasine da su ga ubili Srbi. Pavičić priznaje Mlakiću i Ištvančiću da su politički osjetljivu temu tretirali vrlo obazrivo, nježne ruke, s razumijevanjem za svačiju nesreću i s puno više naglaska na dobroti likova nego na netrpeljivosti i zloći.

U najbolje ocijenjenom i najnagrađivanijem filmu s tematikom nacionalnih manjina, Zvizdanu (2015) Dalibora Matanića, pratimo tri priče o (ne)mogućoj ljubavi između hrvatskog mladića i srpske djevojke u različitim vremenskim periodima (1991, 2001. i 2011. godine) s istim glavnim glumcima i na sličnim lokalitetima Dalmatinske zagore.

Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko GrlićU Ustavu Republike Hrvatske (2017) Rajka Grlića glavni lik je gorljivi desničar proustaških tendencija naslijeđenih od nepokretna oca i obogaljen mržnjom  prema Srbima, a takvom liku suprotstavljen je policajaca Srbin. Pretučenog junaka njeguje policajčeva supruga medicinska sestra i podučava ovoga Ustav RH, premda bi najradije da se stvori novi ustav u kojem „neće biti ni Srba ni Muslimana ni Židova...“ (Njegić, Slobodna). Policajac srpskog porijekla silno se trudi biti integriran, bio je u hrvatskoj vojsci i ime promijenio u Ante, ali u kulturi roda i krvnih zrnaca on će, nakon svega, biti i ostati - Srbin (Pavičić, Jutarnji).

U filmu Svjedoci Vinka Brešana (2003) predstavljena je priča o trojici hrvatskih vojnika koji ubijaju srpskog civila, a zatim mu otimaju kći koja je bila svjedokom ubojstva. Ova ratna drama snimljena prema motivima romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića, nelinearno opisuje splet događaja povezanih ubojstvom u Karlovcu tijekom Domovinskog rata (Heidl, Večernji).

Srpskom manjinom bavi se i Dnevnik Diane Budisavljević (2019) Dane Budisavljević o aktivistici koja je tijekom Drugog svjetskog rata i vladavine NDH spasila više od deset tisuća srpske djece niz koncentracijskih logora pod ustaškom vlasti, potom uz pomoć crkve udomljene i posvojene od hrvatskih obitelji po gradovima i selima.



Konačno, srpskom manjinom bavi se i futuristička komedija Posljednji Srbin u Hrvatskoj (2019)  Predraga Ličine o zombi-epidemiji koja pokosi Hrvatsku bliske budućnosti sedam godina nakon bankrota kao zemlju s vrijednim izvorom čiste vode i Hrvate pretvori u povampirene monstrume, krvožedne žive mrtvace, ali ne i imune hrvatske Srbe, a formula za serum (Serum Serbum) dobiva se miješanjem srpske krvi i rakije. Ličina (ne)svjesno izaziva samim time što ustaše i četnike dovodi u vezu sa živim mrtvacima i to je njegov otpor protiv začaranog kruga trulih međunacionalnih odnosa u regiji (Njegić, Slobodna).

Zaključno, nakon analiziranja hrvatskih filmova o nacionalnim manjinama u 21. stoljeću, nema sumnje da je srpska manjina u Hrvatskoj nepresušna filmska inspiracija, bilo da se radi o ozbiljnim ratnim dramama iz perioda Drugog svjetskog ili Domovinskog rata, ili komedijama, pa čak i futurističkim zombi-filmovima. Pritom se mora priznati da su hrvatski redatelji u 21. stoljeću bili uglavnom iznimno politički korektni prema toj manjini (što u ratnim i poslijeratnim devedesetima u hrvatskom filmu nije uvijek bio slučaj).

Romska manjina (čiju je filmičnost života i kulture u širem kontekstu najbolje iskoristio Emir Kusturica) za sada je imala samo jedan slabo uspjeli dječji film, no roman Ciganin, ali najljepši Kristijana Novaka koji je već doživio transformaciju u sjajnu kazališnu predstavu mogao bi biti dobar predložak za veliku hrvatsku filmsku romsku priču. U međuvremenu se priprema ekranizacija drugog Novakovog romana Črna mati zemla, u kojoj će biti zastupljeni međimurski romski likovi.

filmovi