Imam bolju ideju.
I ovaj je, baš kao i Nikola Tesla, bio hrvatski pravoslavac rođen u Austrougarskoj; i ovoga je, baš kao i Teslu, život doveo u Pariz, i ovaj je, baš kao i Tesla, iz Pariza završio u Sjedinjenim Državama i tamo, baš kao i Tesla, skončao u dubokoj starosti. I ovaj je rođen u siromašnoj srpskoj porodici na rubu Vojne krajine – jedva osamdesetak kilometara istočno od Teslinog Smiljana, u selu Kovačić kraj Knina – i on je u strogoj austrijskoj školi bio mali wunderkind i najbolji učenik.
Nakon školovanja u Šibeniku i Sremskim Karlovcima ovaj, međutim, nije pobjegao poput Tesle: završivši bogosloviju, ovaj se srpski sin hrvatske grude vratio na svoju rodnu grudu, da joj u njenim najtežim danima stane na branik i suprotstavi se Staljinovim komunistima i Titovim partizanima.
Dok se Tesla tako zajebavao u hotelu New Yorker i hranio golubove u parku, savršeno ravnodušan što mu „hrvatskom domovinom“ haraju Titini hrvosrbožderi, ovaj je junak uzeo oružje: nije se kao Srbin i pravoslavni sveštenik razbacivao parolama i doskočicama o „srpskom porijeklu i hrvatskoj domovini“, već je 1941. organizirao svoje sunarodnjake i uključio se u obranu od Titovih partizana, regrutirajući zemljake u talijanski MVAC, Milizia volontaria anticommunista, i tijesno surađujući s ustaškim vlastima u Zagrebu, od kojih je za borbu protiv Titovih boljševika dobijao i pare i oružje i hranu: samo u svibnju 1942., recimo, Pavelićeva mu je vlada odobrila, a kninski župan David Sinčić poslao deset strojnica, dvije stotine pušaka i milijun kuna u gotovini.
Protiv aveti boljševizma i komunizma borio se do posljednjeg dana – u partizanskoj ofanzivi kraljevski je grad Knin branio rame uz rame s Nijemcima i ustašama – pa uz nesebičnu pomoć poglavnika Ante Pavelića prebjegao u Italiju i Francusku. Podijelivši sudbinu svoje ustaške braće, od svirepog Titova režima osuđen na smrt, iz Pariza će konačno otići u Sjedinjene Države, gdje će istinu o Drugom svjetskom ratu i poratnoj Titovoj diktaturi vatreno propovijedati sve do kraja života. Kad će se, nota bene, dirljivim nekrologom od heroja otpora komunističkom teroru oprostiti i ugledni New York Times.
Na koncu – ako baš hoćete – i ovaj je bio genijalni inovator blistava uma: najpoznatiji njegov izum bilo je čuveno „popovo bure“, kasnije izloženo u Vojnom muzeju u Beogradu. U osnovi, bila je to poveća bačva okovana željeznim obručima, izvana probijena velikim, dugačkim čavlima, čiji su šiljci izlazili duboko u unutrašnje stijenke bačve. U tako pripremljeno bure naš bi junak dao zatvarati Titove partizane, komuniste i njihove pomagače, pa ih kotrljao niz padinu brda kraj crkve Lazarice.
Molim, to je samo ideja, ne žurite, dobro razmislite. Pa ako već tražite austrougarskog kakvog Amerikanca srpske krvi i hrvatskoga zavičaja, da ga kao zajednički simbol – čije vrijednosti jednako dijele i Hrvati i Srbi – stavite na hrvatsku kovanicu eura, ja od Momčila Đujića ne znam boljeg.
Da, gospodo, pop Đujić.
Inovator i izumitelj, ali i hrabri ratnik na braniku svoga zavičaja i roda, ustaški saveznik i komandant Dinarske četničke divizije, vojvoda je Đujić, kako vidite, upravo idealan kandidat za hrvatsku kovanicu evra. Da, izvinjavam se, eura: hrvatsko-srpski čovek-simbol kao i Tesla, samo bolji. Ili barem – kao „korisna budala“ nacističke NDH – mnogo bliži ovom vremenu i suvremenoj hrvatsko-srpskoj ideji.
Konačno, i pop Đujić bio je mnogo više od pukog hrvatsko-srpskog simbola – osim što je i sam rođen u Austrougarskoj i umro u Sjedinjenim Državama, i ovaj je austrijski Amerikanac srpskog porijekla i hrvatske domovine bio svjetski čovjek, baštinik najviših europskih vrijednosti svoga vremena: saveznik Talijana i Nijemaca, te zakleti neprijatelj Jevreja i komunista. I da je u Hrvata pameti koliko i dobre volje, umjesto apolitičnog, ahrvatskog i asrpskog Nikole Tesle na hrvatskim bi se kovanicama eura kočila mudra glava Momčila Đujića, četničkog vojvode i europske gerilske zvijezde četrdesetih, odozdo obrasla u bradu, odozgo u šubaru s kokardom.
Stavite, uostalom s jedne strane naslijeđe smiljanskoga geeka, njegove nerazumljive formule i općenita preseravanja o miru među ljudima i narodima, a s druge strane naslijeđe i bezvremenu mudrost kninskog vojvode, pa dajte Hrvatima da biraju. Na primjer: „Svi smo mi jedno, svi su ljudi međusobno povezani nevidljivim silama“, kaže ćudljivi štreber Nikola Tesla, pa se obraća nekadašnjim zemljacima: „Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati cijele gradove!“ „Mi treba da se izlečimo od dve teške bolesti, a to su jugoslovenstvo i komunizam“, na to će slavni vojvoda Momčilo Đujić: „Dok se od te dve bolesti ne izlečimo, nikad slobodu videti nećemo!“
Koja je od te dvije mudrosti suvremenim Hrvatima milija, koja im je danas razumljivija, čije su im vrijednosti bliže? Koja je od te dvije mudrosti, uostalom, milija i njihovim sunarodnjacima, koja je njima danas razumljivija, čije su vrijednosti bliže suvremenim Srbima? Najzad, koja je od te dvije mudrosti milija suvremenoj Europi, koja joj je danas razumljivija Europskoj uniji, čije su vrijednosti bliže današnjim onim, kako se zovu, „europskim vrijednostima“?
Ili, uprošteno: koji bi od ta dva slogana – borba protiv „energije mržnje“ ili borba protiv „bolesti komunizma“ – danas u Hrvatskoj dobio više glasova na izborima za europski parlament ili, štajaznam, za motiv na hrvatskom euru?
I na kraju, možda i ključni argument za moj prijedlog: dok su protiv Nikole Tesle na hrvatskom euru pored pravovjernih hrvatskih domoljuba ustali i njegovi rođeni Srbi, od predsjednika Aleksandra Vučića do srpskih tabloida – zbog „prisvajanja kulturnog i naučnog nasleđa srpskog naroda“ Narodna banka Srbije najavila je čak i „preduzimanje odgovarajućih aktivnosti prema nadležnim institucijama Evropske unije“ – četničkog vojvodu Momčila Đujića, Pavelićeva i Hitlerova vojvodu, te zakletog borca protiv jugoslavenskog komunizma, na hrvatskoj bi kovanici eura pored pravovjernih hrvatskih domoljuba sasvim sugurno s oduševljenjem dočekala i cjelokupna srpska javnost.
Pa ako je to, rekoh, bila – a bila je – poanta cijele operacije, pronaći dakle nekog „svetskog, a našeg“ austrougarskog Amerikanca srpske krvi i hrvatskoga zavičaja kao zajednički simbol čije vrijednosti jednako dijele i Hrvati i Srbi i cijela napredna Europa, onda je Momčilo Đujić, jebiga, neusporedivo bolji izbor od Nikole Tesle.
Kad, naime, hrvatska vlada i kninski župan čuvarima europskih vrijednosti na planini Dinari opet budu slali dvjesto pušaka i paletu vreća s milijun novaca, bit će zaista glupo da na kovanicama bude lik hipijevskog nerda koji je govorio kako su svi ljudi jednaki.
A već i Srbi, kako vidimo, nisu.
