Treći program
Treći program u posljednje vrijeme ustrajava na teško shvatljivoj uređivačkoj politici: umjesto raskošne reklame i traženja najboljih pozicija za atraktivne sadržaje, uredništvo skriva jake adute, a dobre uratke gura u negledljive ili nelogične termine. Noir filmovi, apsolutna poslastica, trademark Trećeg, često idu iza ponoći. Filmski evergrini, koji mogu tući svaku konkurenciju, idu u vrijeme kad je najveći dio njihove potencijalne publike na poslu. Francuski klasik “Crveni krug” (“Le Cercle rouge”) emitiran je, na užas filmofilske publike, u porno terminu.
Četvrt stoljeća bunkerirani “Bombaški proces” emitiran je praktički bez reklame, u očajnom terminu, kao da stavljanje tog filma na program, i to Treći, predstavlja bog te pita kakav rizik. I da je išao na Prvom, u udarnom terminu, ne bi proizveo značajnu političku reakciju, a – još važnije – bio bi silno gledan, premda je riječ o osrednjem djelu. U pola serije vojska statista šeće Zagrebom i urla, a u drugoj polovici drug Tito miri frakcije i ne priznaje buržoaski sud povećavajući ličnom inicijativnom vlastitu juridičku odgovornost, kako bi rekao drug Krleža. No nema bolje reklame od zabrane: kao da je jedan loš uradak stekao mitski status samo zato što su ga drugovi zabranili… Ciklus ekranizacija Shakespearea nije prošao ništa bolje. Izvrstan ruski film “Otelo” emitiran je u 18 sati, kad ga može vidjeti tisuću ljudi u Hrvatskoj.
Ukratko, uredništvo nema primetime, ne razlikuje sadržaje, ne osvrće se na programske sheme Prvog i Drugog programa HTV-a, kako bi našli optimalne termine emitiranja. Zbog toga je gledanost ovog, zasad još uvijek pretežno kinotečnog programa, nepotrebno mala – s malo više smisla za programsku shemu, dobili bi nove gledatelje. Treba razmišljati o idućoj sezoni, u kojoj bi Treći program morao izgraditi jasnu fizionomiju, kako u pogledu sheme tako i u pogledu novih, živih sadržaja, koji tek stječu neke prepoznatljive konture.
Dnevnik tri
Milan F. Živković prvi je u državi izveo bolne rezove – promijenio je frizuru! To je glavna spoznaja gledanja priloga o kataklizmi hrvatske medijske scene koju će trudbenici iz Ministarstva kulture pokušati spasiti nekom strategijom, koju upravo kuhaju u svojim retortama. Najbrendiranija zurkica Hrvatske nakon Lokina nabujala je kao na trovremenskom Taftu; na mjesto ranije, ekspresivne sređenosti, nastupila je anarhoidna razbarušenost. Milan F. Živković izgledao je kao Damir Matković, samo bez frfljanja.
Treba vidjeti što će to min-kulturni radnici učiniti na spašavanju propadajuće industrije informacija. Jedini veliki pogon, pod čijim bi se okriljem mogli proizvoditi javni medijski sadržaji, Hrvatska je televizija. Početna ideja Gorana Radmana o “novim medijima” imala je potencijala, ali se raspala i prije početka. HTV je jedina medijska kuća koja ima dovoljno sredstava da pokrene cijelu, zamrlu audiovizualnu industriju u Hrvatskoj, ali i nove sadržaje, no za to je potrebno ostvariti dva preduvjeta. Dati šansu onima kojima se radi, da rade, i dati šansu onima kojima se ne radi, da ne rade. Osam stotina novinara je na burzi; HTV-u fali mlade krvi, dobro bi im došli deseci novih ljudi, ali to nije moguće sve dok su budućnost blokirali stari uhljebi. I drugo, pod krovom HTV-a mogao bi se pokrenuti veliki portal, generator vijesti, intervjua, analiza, kolumni i drugih vrsta članaka, koje bi mogli popunjavati novinari koje više nema tko plaćati. Navodno se razmatraju i neki skandinavski modeli – no koliko smo mi Skandinavci, toliko će i model biti prihvatljiv.
Dnevnik, RTS
Novinarima RTS-a nije bilo lako izabrati najzanimljivije naglaske iz kastrovskog, trosatnog govora Aleksandra Vučića, jer ih je bilo mnoštvo. Neki predstavljaju revoluciju u srpskom javnom diskursu. Evo nekoliko izjava koje bi bilo ljekovito čuti i s Markova trga: “Mi smo izgleda najljeniji narod u Evropi iako smo nekad neumjesno pravili viceve na račun Crnogoraca”; “Nažalost, kod nas se u javnom sektoru efektivno radi tek dva do dva i pol sata, a u privatnom oko pet i pol sati. S takvom radnom disciplinom ne možemo mnogo da postignemo”; “Tokom mnogo godina vladama u Srbiji bilo je najlakše da zapošljavaju ljude u javnom sektoru, umjesto da im pomognu da sami stvore nešto. Mi te zaposlimo, a ti i tvoja porodica glasate za nas. Nije to bilo samo s jednom partijom. Bio je to slučaj sa svim partijama. Umjesto da podstiče na snalažljivost i kreativnost, sistem je motivirao ljude da ne rade ništa osim da traže veze. Ovakav sistem ubija pokretačku snagu ljudi i pretvara naše mlade u cinike. Uči ih da se znanje, zalaganje i talent ne nagrađuju, već samo veza. Poštovani građani, ta era je završena.” I na kraju: “Značajno ćemo smanjiti materijalne troškove povezane s korištenjem službenih vozila, u čemu smo evropski rekorderi. Minimalan broj ljudi ispod nivoa ministara imat će pravo na službeno vozilo. Mnogi će i odavde i na drugim mjestima, koliko u narednim danima, da se pozdrave sa svojim službenim vozilima. Imate platu, kupite automobil, pa vozite automobil, a ne vozite se za državne pare i ne trošite državne pare.”
Osmi kat
Petnaestak minuta teškog “artističkog” prenemaganja priuštio nam je Ripper, srednjodobni roker koji već nekoliko desetljeća živi na slavi starog refrena i sve je super, sve je za pet kad si muško i voliš nogomet. Pričati deset minuta bez glave i repa, bez sadržaja i smisla, to je luksuz koji si na televiziji mogu priuštiti samo članovi kabineta – od rokera se očekuje nešto više, ali ovaj nije znao reći ni od čega živi, ni što radi, ni tko mu glavu nosi. Uz glavnu zvijezdu emisije, suprugu Jadranku, Ripper je producirao familijarne štoseve iz kućne radionice i umilno gledao suprugu (“Njemu je teško priznati da ima nešto dobro u sebi jer sebe impostira kao negativca”, kaže Jaja. “Dvadeset godina radim na tome i da se to sad sruši, u jednoj emisiji”, uzvraća Ripper). Eto, dogodilo se – srušilo se sve / ljuljaju se ulice / možda je raj / prevara za kraj – Ripper nije negativac, on je samo smušenjak naspram kojega se i Bare doimlje kao šampion britanskog debatnog kluba. Ćorak!
Izvor: novosti
Treći program u posljednje vrijeme ustrajava na teško shvatljivoj uređivačkoj politici: umjesto raskošne reklame i traženja najboljih pozicija za atraktivne sadržaje, uredništvo skriva jake adute, a dobre uratke gura u negledljive ili nelogične termine. Noir filmovi, apsolutna poslastica, trademark Trećeg, često idu iza ponoći. Filmski evergrini, koji mogu tući svaku konkurenciju, idu u vrijeme kad je najveći dio njihove potencijalne publike na poslu. Francuski klasik “Crveni krug” (“Le Cercle rouge”) emitiran je, na užas filmofilske publike, u porno terminu.
Četvrt stoljeća bunkerirani “Bombaški proces” emitiran je praktički bez reklame, u očajnom terminu, kao da stavljanje tog filma na program, i to Treći, predstavlja bog te pita kakav rizik. I da je išao na Prvom, u udarnom terminu, ne bi proizveo značajnu političku reakciju, a – još važnije – bio bi silno gledan, premda je riječ o osrednjem djelu. U pola serije vojska statista šeće Zagrebom i urla, a u drugoj polovici drug Tito miri frakcije i ne priznaje buržoaski sud povećavajući ličnom inicijativnom vlastitu juridičku odgovornost, kako bi rekao drug Krleža. No nema bolje reklame od zabrane: kao da je jedan loš uradak stekao mitski status samo zato što su ga drugovi zabranili… Ciklus ekranizacija Shakespearea nije prošao ništa bolje. Izvrstan ruski film “Otelo” emitiran je u 18 sati, kad ga može vidjeti tisuću ljudi u Hrvatskoj.
Ukratko, uredništvo nema primetime, ne razlikuje sadržaje, ne osvrće se na programske sheme Prvog i Drugog programa HTV-a, kako bi našli optimalne termine emitiranja. Zbog toga je gledanost ovog, zasad još uvijek pretežno kinotečnog programa, nepotrebno mala – s malo više smisla za programsku shemu, dobili bi nove gledatelje. Treba razmišljati o idućoj sezoni, u kojoj bi Treći program morao izgraditi jasnu fizionomiju, kako u pogledu sheme tako i u pogledu novih, živih sadržaja, koji tek stječu neke prepoznatljive konture.
Dnevnik tri
Milan F. Živković prvi je u državi izveo bolne rezove – promijenio je frizuru! To je glavna spoznaja gledanja priloga o kataklizmi hrvatske medijske scene koju će trudbenici iz Ministarstva kulture pokušati spasiti nekom strategijom, koju upravo kuhaju u svojim retortama. Najbrendiranija zurkica Hrvatske nakon Lokina nabujala je kao na trovremenskom Taftu; na mjesto ranije, ekspresivne sređenosti, nastupila je anarhoidna razbarušenost. Milan F. Živković izgledao je kao Damir Matković, samo bez frfljanja.
Treba vidjeti što će to min-kulturni radnici učiniti na spašavanju propadajuće industrije informacija. Jedini veliki pogon, pod čijim bi se okriljem mogli proizvoditi javni medijski sadržaji, Hrvatska je televizija. Početna ideja Gorana Radmana o “novim medijima” imala je potencijala, ali se raspala i prije početka. HTV je jedina medijska kuća koja ima dovoljno sredstava da pokrene cijelu, zamrlu audiovizualnu industriju u Hrvatskoj, ali i nove sadržaje, no za to je potrebno ostvariti dva preduvjeta. Dati šansu onima kojima se radi, da rade, i dati šansu onima kojima se ne radi, da ne rade. Osam stotina novinara je na burzi; HTV-u fali mlade krvi, dobro bi im došli deseci novih ljudi, ali to nije moguće sve dok su budućnost blokirali stari uhljebi. I drugo, pod krovom HTV-a mogao bi se pokrenuti veliki portal, generator vijesti, intervjua, analiza, kolumni i drugih vrsta članaka, koje bi mogli popunjavati novinari koje više nema tko plaćati. Navodno se razmatraju i neki skandinavski modeli – no koliko smo mi Skandinavci, toliko će i model biti prihvatljiv.
Dnevnik, RTS
Novinarima RTS-a nije bilo lako izabrati najzanimljivije naglaske iz kastrovskog, trosatnog govora Aleksandra Vučića, jer ih je bilo mnoštvo. Neki predstavljaju revoluciju u srpskom javnom diskursu. Evo nekoliko izjava koje bi bilo ljekovito čuti i s Markova trga: “Mi smo izgleda najljeniji narod u Evropi iako smo nekad neumjesno pravili viceve na račun Crnogoraca”; “Nažalost, kod nas se u javnom sektoru efektivno radi tek dva do dva i pol sata, a u privatnom oko pet i pol sati. S takvom radnom disciplinom ne možemo mnogo da postignemo”; “Tokom mnogo godina vladama u Srbiji bilo je najlakše da zapošljavaju ljude u javnom sektoru, umjesto da im pomognu da sami stvore nešto. Mi te zaposlimo, a ti i tvoja porodica glasate za nas. Nije to bilo samo s jednom partijom. Bio je to slučaj sa svim partijama. Umjesto da podstiče na snalažljivost i kreativnost, sistem je motivirao ljude da ne rade ništa osim da traže veze. Ovakav sistem ubija pokretačku snagu ljudi i pretvara naše mlade u cinike. Uči ih da se znanje, zalaganje i talent ne nagrađuju, već samo veza. Poštovani građani, ta era je završena.” I na kraju: “Značajno ćemo smanjiti materijalne troškove povezane s korištenjem službenih vozila, u čemu smo evropski rekorderi. Minimalan broj ljudi ispod nivoa ministara imat će pravo na službeno vozilo. Mnogi će i odavde i na drugim mjestima, koliko u narednim danima, da se pozdrave sa svojim službenim vozilima. Imate platu, kupite automobil, pa vozite automobil, a ne vozite se za državne pare i ne trošite državne pare.”
Osmi kat
Petnaestak minuta teškog “artističkog” prenemaganja priuštio nam je Ripper, srednjodobni roker koji već nekoliko desetljeća živi na slavi starog refrena i sve je super, sve je za pet kad si muško i voliš nogomet. Pričati deset minuta bez glave i repa, bez sadržaja i smisla, to je luksuz koji si na televiziji mogu priuštiti samo članovi kabineta – od rokera se očekuje nešto više, ali ovaj nije znao reći ni od čega živi, ni što radi, ni tko mu glavu nosi. Uz glavnu zvijezdu emisije, suprugu Jadranku, Ripper je producirao familijarne štoseve iz kućne radionice i umilno gledao suprugu (“Njemu je teško priznati da ima nešto dobro u sebi jer sebe impostira kao negativca”, kaže Jaja. “Dvadeset godina radim na tome i da se to sad sruši, u jednoj emisiji”, uzvraća Ripper). Eto, dogodilo se – srušilo se sve / ljuljaju se ulice / možda je raj / prevara za kraj – Ripper nije negativac, on je samo smušenjak naspram kojega se i Bare doimlje kao šampion britanskog debatnog kluba. Ćorak!
Izvor: novosti
