Izbori u Mađarskoj pokazali su jednu stvar – tko uistinu želi pobijediti na izborima, pobijedit će. Svaka promjena, pa čak i ona koja se vrlo brzo, kao što je to bilo u slučaju Draška Stanivukovića u Banja Luci, pokaže kao obmana, nemjerljivo je bolja od toga da do promjene nije došlo. U Mađarskoj je, po svemu sudeći, isti pobijedio istoga. Tko želi pobijediti korumpirani politički sustav, ne obraća se tome sustavu, nego građanima, dolazeći u realni prostor njihovog realnog života. Péter Magyar je, za razliku od hrvatskih manekena koji se lažno predstavljaju kao političari, dvije godine sustavno obilazio Mađarsku, okupljao je građane, držao im je govore, predvodio prosvjede, neumorno im je tumačio turobnu stvarnost Orbanovog režima zasnovanog na korupciji promovirajući time sebe kao njihovog političkog spasitelja. Péter Magyar je, nakon što je godinama bio blizak Viktoru Orbanu, svakodnevnim kontaktom s građanima stvorio dojam da im je blizak, da mu je stalo do njih zato što je jedan od njih.
Peter Magyar- populist među građanima
Postigao je, dakle, ono što je htio: Orbana je potpuno identificirao s figurom neprijatelja, sebi je, zahvaljujući tome što je politički stasao ispod Orbanovih skuta, namijenio ulogu pravednog sina koji se pobunio protiv destruktivnog oca. Magyar je kampanju vodio školski, ustrajno je slijedio preporuke koje su svima znane, pa i našoj opoziciji. U tome je tragedija Hrvatske – opozicija zna što treba učiniti, može slijediti put Pétera Magyara, ali to, očito, ne želi. Naša oporba se ne obraća građanima boraveći među njima, ona se obraća odsutnoj javnosti ili u institucijama koje je Plenković pokorio, kao što je to, primjerice, Hrvatski sabor ili se, naprotiv, obraća institucijama koje se nalaze pod Plenkovićevom kontrolom, kao što je riječ o Ustavnom sudu, nadajući se da će se te institucije obračunati s Plenkovićem. Naša opozicija je opozicija u institucijama, ona ne boravi s građanima, zato je beskorisna.
Ako takva opozicija misli da će podnošenjem zahtjeva o smjeni ministara ili povremenim interpelacijama o radu Vlade poraziti Plenkovića, varaju se. Neće, tako ga samo jačaju. Sve te bitke odigravaju se na području pod Plenkovićevom kontrolom. Hrvatski sabor je pod Plenkovićevom kontrolom i kada građani prate saborske rasprave, čuju različite glasove. Poruke se gube u brzoj smjeni govornika, a sam govor je udaljen od građana jer je vođen sukladno poslovničkim odredbama, a ne zahtjevima stvarnoga života. Zastupnici se, ponajprije, obraćaju predsjedavajućem, a ne građanima. Zato su sve saborske rasprave beživotne. Tko želi pobijediti, treba izaći među građane, postati im blizak i progovoriti umjesto njih. Opozicija sve ovo zna, ali uporno nastavlja po starom, zato je rezultat uvijek isti i bit će uvijek isti – na svim izborima Plenković pobjeđuje i nastavit će pobjeđivati sve dok se ne pojavi neki hrvatski Péter Magyar odnosno sve dok se ne pojavi populist s praksom boravka među građanima. Imajmo na umu da je Viktor Orban vladao 16 godina, Plenković trenutno vlada (samo) 10 godina.
Korupcija
Hrvatska boluje od istih bolesti od kojih je bolovala, i još uvijek boluje, Orbanova Mađarska – korupcija, pljačka, okupacija institucija, inflacija i osiromašenje građana stvarnost je koja se krije ispod vela obrane kršćanske civilizacije, brige za demografsku obnove, ljubavi prema narodu i domovini, kao i mnogim drugim patetičnim tričarijama koje nastaju iz nacionalističkih pličina. Građani Mađarske, a u tu sliku se uklapa i Péter Magyar, nagomilane frustraciju zbog toga što su političke kukavice koje se protiv nekoga (Orbana) bore birajući istog (Orbana) ili nekog vrlo sličnog (Magyara), kompenziraju mitovima o izlasku na tzv. povijesne granice. Velika Mađarska je mokri san Mađara i samo je pitanje trenutka kada će novoizabrani premijer posegnuti za tim snom. Za sada mu taj san ne smeta kada se nalazi na kartama ili šalovima. On nacionalistički mit ne vidi kao povijesni revizionizama, nego kao korisnu motivacijsku točku okupljanja građana.
U kampanji je dovoljno, na verbalnoj razini, ponuditi pravdu, iako je pravda nešto što ne žele ni mađarski, ali ni hrvatski građani. Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, stoga svaki narod ima pravdu kakvu želi i zaslužuje. Mađarski narod je birao Orbanov model političke korupcije, baš kao što hrvatski narod bira Plenkovićev model političke korupcije. To je pravda po mjeri mađarskog i hrvatskog naroda. U čemu se to bitno, osim što su građani na izborima, i to zakašnjelo, srušili Orbana, razlikuje korupcija u Mađarskoj od korupcije u Hrvatskoj? Ja, ma koliko se trudio, ne vidim razliku – sve korumpirane države su vrlo slične.
Demokracija život u korumpiranim državama ipak čini podnošljivijim jer otvara prostor nadi da će građani progledati ili da će neki političar uistinu htjeti poraziti trenutnu političku vrhušku. Ovime se stvara sretni privid da su građani ispod pustih slojeva političkog kukavičluka napokon pronašli dostojanstvo i suprotstavili se rastućoj korupciji. Taj sretni privid će jednom zahvatiti i Hrvatsku kada se pojavi političar koji, kako se to teološki kaže, miriše na stado odnosno kada se pojavi političar koji boravi s građanima, njima se obraća i njih predvodi. Kada ne postoji prava alternativa ponižavajućoj političkoj stvarnosti, a korupcija jest poniženje, dobro dođe i privid. U Mađarskoj je korupcija poražena prividom, građanima Mađarske treba na tome čestitati.
U Hrvatskoj se opozicija ne trudi oko stvarnosti, baš kao što se ne trudi ni oko privida, Hrvatska je izručena političkoj korupciji i plemenitoj laži da korupcija nekome smeta. Ako ti nešto smeta, protiv toga se boriš. Hrvatska nema ni prave političare. Političari su oni koji žele osvojiti političku vlast, politička vlast se osvaja tako da se motivira građane, a kako se to čini, znaju svi.
