Starost, mladost i ljepota

Nedavna odluka uprave Hrvatske radiotelevizije da "ukloni" s TV ekrana urednicu i voditeljicu emisije Vijesti iz kulture Ljiljanu Saucha, zato što ona (u očima članova uprave: načeta zubom vremena) više ne izgleda dovoljno reprezentativno da bi mogla na doličan način javno reprezentirati tu uvaženu ustanovu, naišla je na primjerenu reakciju javnosti. Premda se nekim medijima omaklo da u svojoj opremi nasjednu na diskurs koji je ponudio HRT, pa nas je tako Jutarnji list izvijestio da "Saucha radi dobro i izgleda sjajno", a specijalizirani portal Mirovina.hr da su osobe u sedmom životnom desetljeću i dalje "televizične" - osnovna poruka je prenesena, a glasi da je riječ o nedopustivoj diskriminaciji na osnovu dobi i seksizmu vodstva nacionalne televizijske kuće. U tom je smislu bila odaslana i zajednička "prosvjedna nota" ogranaka Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske koju su potpisale predsjednica HND-ova ogranka Sanja Mikleušević Pavić i sindikalna povjerenica Maja Sever.

"Problem diskriminacije jest i problem kojim se bavi sindikat", komentira za H-Alter Maja Sever, ujedno predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. "Podsjetit ću na našu kampanju za Dan žena u kojoj smo ukazali na lošiji položaj žena u društvu i u novinarstvu. Osim zahtjeva da se izbriše razlika u korist muškaraca u primanjima, te micanje staklenog stropa, sindikat se zalaže i za promjenu zakonske regulative kako bi se te razlike i kočnice izbrisale. Tražimo ravnopravnu zastupljenost u svim programskim segmentima, ne samo kao novinarke nego i kao stručnjakinje sugovornice. Jedan od naših ciljeva jest ujednačena zaposlenost u različitim programskim redakcijama. Žene nisu rezervirane samo za kulturu i DJ program i naravno ravnopravnu zastupljenost na uređivačkim pozicijama. Tražimo stalnu osviještenost u programskim cjelinama i da se ne promiču rodni stereotipi. Iz slučaja Ljiljane Saucha vidimo da bi urednici i rukovoditelji u medijskim kućama trebali proći edukaciju o svim ovim temama."

Iz HRT-ova pozivanja na praksu komercijalnih televizija koje pred kamere najčešće guraju mlada i ljepuškasta lica moglo bi se zaključiti da je takva praksa opravdana. Naime, stav kako je "privatnom sektoru" dopušteno ono što "javnom sektoru" nije, odnosno da se Ustavom i zakonima zagarantirana radnička prava trebaju priznavati samo u "državnoj službi", kao i da komercijalni mediji nemaju istu obavezu spram javnosti kao i javni, ukorijenjen je poput ambrozije.

"Pozivanje na praksu komercijalnih televizija potpuno je pogrešno, da ne kažem neku neprimjerenu riječ za argumente iznesene u priopćenju HRT-a", potvrđuje Sever. "Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao i Zakon o radu, vrijedi za sve poslodavce i sve radnika. Na žalost, kod nas se slobodno tržište shvaća kao potpuna sloboda vlasnika i poslodavca da radi što hoće, pa i da krši radna prava koja je prema zakonu dužan poštivati. Upravo ovih dana objavljujemo priče novinarki i novinara o iskustvima rada u privatnim medijima. Nevjerojatno je pročitati kako se urednici i poslodavci u tim medijima odnose prema ljudima. Ne poštuje se ni ona davno izborena odredba o osam sati odmora u 24 sata. Udruživanje u sindikat na rubu je zabranjenog, iako znamo da je sindikalno udruživanje ne samo dozvoljeno, nego su i preporuke Europske komisije da se radna prava pokušaju ojačati i zaštiti kolektivnim ugovorima, a sindikat je zakonom propisani socijalni partner u kolektivnom pregovaranju. Posebno je teško gledati kada se prava krše ljudima kojima je posao i poziv boriti se i izvještavati o nepravdi kada se krše radna prava drugih."

K tome, novinarski posao obilježava potreba za izbalansiranošću mladosti i iskustva, i za njihovom suradnjom unutar redakcija. Riječima predsjednice novinarskog sindikata, radni je kolektiv bolji ako u njemu postoji mjesto i za mlade i za starije, i ako postoji svijest o tome da su za dobar proizvod potrebni i jedni i drugi. "Energija, brzina, nova znanja, prednosti su mladih kolegica i kolega, koje bi se trebale nadopunjavati iskustvom i zrelošću starijih. Osobno sam u novinarstvu već 30 godina, i znam, primjerice, koju je ulogu u HSLS-u imao novi predsjednik HUP-a Damir Zorić, sjećam se i njegove uloge u Zavodu za mirovinsko osiguranje i kakve je tada imao veze s nekim medijima. To je u trenutku njegova imenovanja dosta važno, i taj podatak sigurno može pomoći mlađem kolegi kada radi prilog. Sve je to dio iste priče i jedni ne možemo i ne bismo trebali bez drugih."

Kako god bilo, slučaj Saucha je, zahvaljujući prirodi posla kojim se bavila bivša voditeljica Vijesti iz kulture, uperio prstom u životni problem kroz koji tiho prolaze tisuće anonimnih radnica i radnika. Potrebe za mladim i lijepim ženskim licima koja će na "ugodan" način reprezentirati poslodavca i pritom animirati potrošače oglašavaju se u desecima, pa i stotinama, na dnevnoj bazi. Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata koji pokriva sjeverne županije, prikuplja skenove takvih oglasa objavljenih na varaždinskim portalima.

"Oglašava se potreba za 'mlađim djevojkama', pa čak i 'curama' za rad u kafićima. Pri zapošljavanju radnika u ugostiteljstvu diskriminacija se odvija bez ikakvog uvijanja. Pritom se ne radi o diskriminaciji samo na osnovu dobi ili spola, već čak i na osnovu bračnog stanja: ako poslodavci traže 'djevojku' ili 'curu', pretpostavlja se njihova neudanost", kaže Miličić. "Nisam primijetio da pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i pučka pravobraniteljica uočavaju takve pojave, a one su se posve udomaćile."

Teži i strukturni oblik diskriminacije Miličić uočava u privrednoj grani koja je nekako preživjela hrvatsku tranzicijsku kataklizmu i zadržala se u sjeverozapadnim županijama, a radi se o industriji tekstila, kože i obuće. U toj, radno intenzivnoj industriji, više od 50 posto radništva sačinjavaju žene. "Posao u toj industrijskoj grani je takav da radnice prije ili kasnije izgube zdravlje. U dobi nakon 45 ili 50 godina života najčešće više nisu sposobne ispunjavati radnu normu. Tada ih se poslodavac pokušava na sve načine riješiti. Doista se radi o 'ubojstvu s predumišljajem', ali zbog interesa kapitala tu se ništa bitno ne mijenja. Isto se događa i s muškim radnicima, pogotovo u građevinarstvu. Nema tvrtke u Hrvatskoj koja ne provodi takav tretman prema radnicima."

U razgovoru za H-Alter, Miličić opisuje životne probleme radnica u tekstilnoj industriji. Dok rade, njihova je plaća među najmanjima u Hrvatskoj. Kad ih se poslodavac odluči riješiti zbog bolesti i isluženosti, bit će sretne ako otkaz ne dobiju zbog "njihove krivnje". U tom slučaju imat će idućih godinu do godinu i pol dana pravo na naknadu za nezaposlene koja iznosi polovicu minimalne plaće. Već i tijekom zaposlenosti, sve redovitije "peglaju" kreditnu karticu kako bi spojile kraj s krajem, jer im plaća ne pokriva najosnovnije životne potrebe: prvo idu u "dozvoljeni minus", potom sve češće u "nedozvoljeni". Kad se nađu "na burzi" njihov se egzistencijalni položaj pogoršava, jer primanja postaju upola manja, a narušeno zdravstveno stanje iziskuje dodatne troškove liječenja i lijekova. Po isteku potpore za nezaposlene mirovina je još uvijek svjetlosnim godinama daleko, a drugog posla nema na vidiku.

"U industrijskoj grani o kojoj govorim odnos rada i kapitala nije se promijenio od sredine devetnaestog stoljeća: radnik radi, gubi zdravlje i cijeli život živi u siromaštvu. Malenu plaću prati još manja mirovina, i iz tog se kruga ne može izaći", zaključuje predsjednik RIS-a.

Osim poslodavčeve želje da zbog uspješnije oplodnje kapitala u proizvodni proces ulije što više svježe krvi, Miličić vidi još jedan motiv za diskriminiranje starih radnika: brisanje memorije ujedno je ukidanje moguće prijetnje. "Privatizacija tih tvrtki je provedena kao legalna pljačka, a stariji radnici svjedoci su povijesti. Oni znaju na koji je način sadašnji gazda došao u vlasništvo njihova poduzeća."

Opisuje nedavni slučaj, kada je vlasnik jedne tvrtke uručio poslovno uvjetovani otkaz trojici starijih radnika. Malo potom objavio je potrebu za novima, i to na istim radnim mjestima. Postupak je protuzakonit, međutim oštećeni stariji radnici nemaju nikakve šanse da budu vraćeni na posao. Kazne koje poslodavci eventualno plate zbog kršenja odredbi Zakona o radu već četvrt stoljeća se nisu povisivale, pa im, čak i u slučaju penalizacije, ne predstavljaju ozbiljan izdatak. Korist se u ovom slučaju sastoji u tome što će poslodavac dobiti nove i mlade radnike koji ne znaju povijest tvrtke i nisu svjesni načina na koji ju je sadašnji poslodavac stekao.

Problem "raubanja" radnika i diskriminacije onih s vremenom "izraubanih" dodiruje se s drugim ozbiljnim problemom, i to onim s kojim se suočavaju strani radnici na "privremenom radu" u našoj zemlji.

"Novim Zakonom o strancima dozvoljen je neograničeni ulazak stranih radnika, a u Varaždinskoj i u ostalim sjeverozapadnim županijama uvozi se sve više radnika iz Nepala, Bangladeša, Sri Lanke", tumači Miličić. "Njihov je položaj još neusporedivo teži od položaja domaćih, on doista nalikuje na klasično ropstvo. Ti ljudi ne mogu zaraditi dovoljno da bi se vratili u svoju domovinu, a ujedno služe i kao opomena domaćim radnicima da su zamjenjivi, jer je poslodavcima dostupna nepregledna rezervna armija radne snage."

Premda se angažiranjem radnika iz Trećeg svijeta dodatno ruše domaći radni standardi, predsjednik RIS-a odlučno dobacuje pomisao da se sindikati suprotstave njihovu "uvozu". Odlučujući imperativ za njega je radnička solidarnost: "Sindikati bi strane radnike trebali primiti u svoje članstvo i brinuti za njih jednako kao i za domaće radnike. Svi oni teoretski imaju jednaka prava, premda je praksa znatno drugačija."

h-alter