U srijedu je u Kijev pristigla neformalna europska trojka: predsjednik Francuske Emmanuel Macron, njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednik talijanskog Vijeća ministara (tj. Vlade) Mario Draghi.
Nedvojbeno je taj posjet značajan, jer pokazuje da se očito Europska unija probudila iz drijemeža i defanzive, jer posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen (koja više sliči upraviteljici neke pošte u njemačkoj provinciji) nije bio ništa drugo nego propagandni poen više za sebe nego za Uniju, kao što su to bili i uzaludni telefonski pozivi europskih čelnika Vladimiru Putinu, namijenjeni više vlastitoj javnosti negoli učinkovitom prekidu neprijateljstava.
Već smo kritizirali Europsku uniju i njezine članice što je pomoć Ukrajini prepuštena pojedinim članicama, umjesto da bude koordinirana i u sklopu zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koju blijedo predstavlja Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a baš za vanjsku i sigurnosnu politiku.
Bez obzira na to što je ova europska ”trojka” obećala Ukrajini status kandidata kao formalni izraz pomoći i podrške, ipak taj čin ne odražava jedinstvo Europske unije, već prije podjelu na europske velesile i drugorazredne članice EU-a.
Jasno je da se francusko-njemačkoj osovini pridružila i Italija, jer je ona nakon Brexita postala doista treća zemlja članica po ekonomskoj i vojnoj snazi unutar Unije.
Ali odlaskom u Kijev kod Zelenskoga, predsjednika Ukrajine, Europska unija je opet izašla iz svojih okvira.
Naime, u nomenklaturi Europske unije postoji izraz ”trojka”, ali nju ne čine najjače članice EU-a, već tri zemlje koje se, uzastopno, smjenjuju na mjesto predsjedavajućeg Europskim vijećem, odnosno Unijom samom.
Francuska je tu OK, jer ona doista predsjedava Unijom do kraja lipnja. Ali druge dvije članice europske trojke nisu Njemačka i Italija, već Švedska i Češka.
Dakle, u Kijev su trebali otići, uz Macrona, i premijeri Švedske i Češke, Magdalena Andersson i Petr Fiala. U najgorem slučaju mogao se napraviti kompromis, pa su se na poziv trojke mogli pridružiti i kancelar Scholz i premijer Draghi, kao što je Macron ishodio prisustvo rumunjskog predsjednika Klausa Johannisa, koji im se pridružio u Kijevu i tako zbunio novinske izvjestitelje, jer to više nije ni trojka, već nekakav kompromisni kvartet.
To bi moglo izgledati kao cjepidlačenje, ali u ovom trenutku je vrlo važno da zemlje koje su osudile rusku invaziju Ukrajine postupaju by the book, što će reći po diplomatskim regulama, baš zato da bi mogli biti učinkoviti ne samo u pružanju pomoći Ukrajini, vojnoj i humanitarnoj, već i u onom poslu koji mora teći paralelno s tom pomoći – a to je diplomatska inicijativa za prekid vatre i pokretanje sveobuhvatnih pregovora o miru.
Ovaj rat u Ukrajini prešao je iz neuspjelog blitzkriega, munjevitog rata, u dugotrajni iscrpljujući rat.
Ali, kao što su već mnogi politolozi, stručnjaci međunarodnih odnosa, od Kissingera do Noama Chomskog upozorili, ovaj rat iscrpljivanja neće iscrpiti samo Rusiju i Ukrajinu, već će fatalno djelovati i na Europu.
Inflacija koja cvijeta bjesomučno po Europi, ne samo zahvaljujući porastu cijene energenata i perspektivi hladne jeseni i zime, može samo dovesti do maksi-recesije, a da ne govorimo o mogućoj eskalaciji uporabe nuklearnog oružja kojom Vladimir Putin neobuzdano prijeti.
Dakle, logična je pretpostavka da je ova neuobičajena trojka došla obećati europsku podršku Ukrajini, ali istovremeno, i predlagati mjere za prekid vatre, za primirje i pregovore između zaraćenih strana – u ovom slučaju agresora i žrtve agresije.
Jasno je da je prijedlog Zelenskoga da on i Putin direktno pregovaraju o prekidu vatre i primirju samo demagoški blef, jer bi to značilo da Putin prihvaća da bude ravnopravan Zelenskome, što mu očito ne pada na pamet jer u svojim imperijalnim planovima doživljava Rusiju kao obnovljeno carstvo Petra Velikoga.
Što su to donijeli u svojoj ”diplomatskoj valizi” ovi ljubitelji ”žaba, jetrenih kobasica i špageta”, kako ih je prezirno nazvao povampireni Putinov najbliži suradnik, bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev?
Italija je pred skoro mjesec dana izašla sa svojim mirovnim planom u četiri točke, ali su i Putinov glasnogovornik Dmitrij Pjeskov i njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavili da im taj plan nije poznat, dok ga je Zelenski odbacio jer on predviđa prekid vatre i razdvajanje vojski na sadašnjim, zatečenim pozicijama.
Umjesto toga, Zelenski inzistira na povlačenju ruske vojske ne samo na položaje od prije 24. veljače, nego i na povratak teritorijalnog integriteta Ukrajine, dakle da ruska vojska napusti Krim i područje Dombasa koje je 2014. prešlo u ruske ruke.
Komentatori raspravljaju je li ta neformalna europska trojka pokušala uvjeriti Zelenskoga da bude malo realniji, ili će on i dalje ustrajati u glumljenju beskompromisnog predsjednika-heroja pred televizijskim kamerama?
I drugo, koje garancije nude Zelenskome, a i Putinu, da će primirje biti poštovano, kao i postignuti dogovor kroz pregovore?
Status kandidata neće automatski donijeti mir Ukrajini. Pregovori o članstvu će biti ekspeditivniji nego što su to bili s drugim istočnoeuropskim zemljama koje su ušle u razdoblju od 2004. do 2013. u Europsku uniju, ali to ne znači da će Ukrajina postati članicom EU-a bez radikalnih reformi koje mora poduzeti da bi se mogla pridružiti drugim članicama Unije.
I Ukrajina se mora temeljito reformirati, jer je bez obzira na to što ona teži Europi, njezin politički sustav sličniji Rusiji, negoli europskim demokracijama. I Ukrajinom vladaju oligarsi, ali to ne znači da su oni, zato jer su prozapadni, mnogo bolji od drugih oligarha u bivšim zemljama Sovjetskog Saveza.
Europska unija mora zahtijevati od Ukrajine beskompromisnu borbu protiv korupcije, dosljedno poštivanje ljudskih prava uključujući i prava manjina, kao što se mora obračunati i s pojavama neofašizma i povijesnog revizionizma.
Nimalo laki zadaci za budućeg kandidata za članstvo u Europskoj uniji, ali će od toga zavisiti i budućnost Ukrajine. A i budućnost Europske unije, koja već u svojim redovima previše trpi neliberalne demokracije, čiji se virus izgleda prelijeva i na balkanske države, uključujući i Lijepu Našu.
Samo što mi naše oligarhe zovemo tajkuni, što je samo delikatniji naziv za istu vrstu društvene pojave, odnosno patologije.
