I
U kući živi sin njihovog sina. Njih više nema na glavnim prolazima; razgrnula ih je ustranu ralica vremena. U kući prošlost osjećam kao nagomilanu istovremenost hladnoće snijega njihovih kasnih godina života i topline njihove ljubavi i brige.
Moja je krv, ali ne može prolaziti kroz zidove kuće kao ja. On poznaje samo geometriju ploha, njihove omjere važne za krečenje i raspored namještaja. Kuća tek postaje kuća u kojoj će živjeti sin njegovog sina. A u meni su se kao spore zaraze koja usporava kretanje zadržali jedinstven volumen divljenja, osjećaj tajanstva postojanja bez granica, nejasni dječački nagovještaji konačne zrelosti, povijest vlastitog odrastanja. Kada uđem u srednju sobu prepuštam se užitku posredničkog stapanja s prohujalim događajima, s predstavama koje su oblikovali djed i baka mog sina. Kuća je bila skladište iskustva, puno namirnica za preživljavanje, a ja sam bio dijete željno jestvina od kojih se prestaje biti nevažan i postaje snažan. U toj kući izbacujem iz sebe krupne komade prejedanja svojih velikih očekivanja.
II
Ta kuća više ne postoji. Odavno je srušena. U nju sam dolazio nesvjestan majčinih tragova, njenog djetinjstva i priprema za udaju. Moj boravak kod njene majke bio je uvijek i njen povratak. Nisam ni naslućivao da su moja ferija bila ponavljanja njenog života. Životinje, zemlja seoskog vrtala iz koje se čupalo povrće za juhu, stogovi sijena, bunar, sobe, kreveti sa strožama, sat i njegov bat, lovačka puška djeda, mesingani avan, rogovi jelena, tepisi ručno izrađeni, bubnjara… ostali su zauvijek u meni. Ponavljanja snabdijevaju naše duhovno tkivo hranjivim sastojcima. Kroz sve naše kapilare teče Slavonija. Bojimo se ugrušaka vremena, bojimo se začepljenja, bojimo ostati bez opskrbe, jer se više ne vraćamo majčinim tragovima, ostacima nečega što je postojalo.
.
.
.
.
.
.
It was enough. This is the last poem here.
