Jedino novo i bitno što otkrivaju snimke Mesićevog izrugivanja sa žrtvama Jasenovca, snimke nastale 1992., jest to da je drugi hrvatski predsjednik bio fasciniran prvim hrvatskim predsjednikom u mjeri u kojoj to nikad nije bio spreman javno priznati
Postoje u Hrvatskoj ljudi, i nije ih malo, koji ne vide ništa problematično u tome što u Jasenovcu, u blizini mjesta na kojem je u Drugom svjetskom ratu radio ustaški koncentracijski logor, odnedavno stoji HOS-ova spomen-ploča s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni!’, ali zato se sladostrasno zgražaju nad novootkrivenim dokazom da je Stipe Mesić, dojučerašnji počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, prije dvadeset i pet godina mislio te na nekim sastancima i skupovima govorio o Jasenovcu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu ono što o tim temama oni misle ili govore danas i tokom svih ovih godina. Oni se lažno zgražaju nad Mesićevim razmišljanjima o Jasenovcu kao radnom logoru koji je ljude spašavao od smrti, izrečenima pred nekolicinom lokalnih HDZ-ovaca iz Novske u siječnju 1992., kao što su licemjerno osuđivali Mesićeve riječi o dvostrukoj hrvatskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu izgovorene pred Hrvatima u Sydneyju u proljeće 1992. godine, a objavljene u prosincu 2006. na Indexu: smisao tog lažnog zgražanja i osuđivanja jest da se Mesićevo inzistiranje na važnosti Narodnooslobodilačke borbe i snažno osuđivanje ustaškog režima u proteklih dvadesetak godina prokažu kao najobičnija laž i prevara. Autori koje odlikuje infantilna malicioznost, poput Nine Raspudića, slučaj Mesićeve nevjerodostojnosti zatim učas protegnu na sve one u Hrvatskoj kojima je stalo do vrijednosti antifašizma i eto najednom teze da je sav hrvatski antifašizam satkan od licemjerja i obmanjivanja, pa ga, naravno, valja prezirati barem u jednakoj mjeri kao i fašizam te njegove nekadašnje vođe i današnje poklonike. Treba relativizirati antifašizam, dovodeći u pitanje vjerodostojnost nekih konkretnih ljudi, a to će samo po sebi dovesti do relativizacije fašizma ili barem njegovog hrvatskog kraka.
Danas, godine 2017., sedam godina nakon što je Stipe Mesić prestao biti predsjednikom Republike Hrvatske i nekoliko mjeseci nakon što je ostao bez Ureda bivšeg predsjednika, dvadeset i pet godina stara tajna snimka iz Novske – i sve eventualne snimke sa sličnim sadržajem – tek su kamenčić, važan kamenčić, u mozaiku koji nam predočava politički profil i ljudski karakter tog vitalnog osamdeset trogodišnjaka, čija je impresivna politička karijera započela daleke 1965. godine. Taj svježe iskopani kamenčić pritom ne mijenja u ozbiljnijoj mjeri sliku koja je postojala prije nego što je u ‘Bujici’ emitirana snimka iz Novske, već samo potvrđuje, ili produbljuje, spoznaju da je Mesić ranih devedesetih politički disao kao i glavnina HDZ-a, kao i glavnina Hrvatske, kad je riječ o odnosu prema PavelićevojNDH i Srbima te prema naravi ideje i prakse ustaškog pokreta: bilo je otvorenog poticanja ustašluka, ali se uglavnom radilo o prešutnom odobravanju i pretjeranom razumijevanju. Do rečene spoznaje o Mesiću moglo se donekle doći i mimo tajnih snimaka, ali ne baš lako. Zato, uostalom, i jesu vijest njegove riječi izgovorene u Novskoj ili u Australiji prije četvrt stoljeća.
Poznata je Mesićeva izjava da ‘Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima’. Poznato je da je volio govoriti da ‘ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca’. Poznato je da je Mesić, tada na funkciji predsjednika Sabora, 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročitao službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što ‘pet dana nije opravdao izostanak s posla’.
To je više-manje sve i to je, složit ćemo se, nedovoljno da bi se Mesića moglo nedvosmisleno svrstati među viđenije javne huškače na mržnju i etnički motivirane zločine. On je to očito radio manje javno, na zadimljenim unutarstranačkim sastancima, provincijskim političkim skupovima i iseljeničkim sijelima, što ipak nije imalo osobitog utjecaja na tadašnju društvenu i političku klimu, jer je ta klima postojala i bez njegovog doprinosa.
Stipu Mesića, iako već u ozbiljnoj životnoj dobi, Franjo Tuđman je 1990. godine fascinirao u mnogo većoj mjeri nego što je Mesić to ikad bio spreman priznati: to je najvažnija novost koju je donijelo objavljivanje tajnih snimki starih dvadeset pet godina. Ta fascinacija trajala je do 1993., kad su Mesić i Manolić, i nevelika skupina njihovih unutarhadezeovskih istomišljenika, počeli shvaćati da se Tuđman opredijelio za dominantni utjecaj ministra obrane Gojka Šuška i njegove hercegovačke frakcije. A dotad, Mesić je – uglavnom podalje od novinara – mislio i govorio isto što i Tuđman javno, a NDH i Jasenovac samo su najupečatljiviji primjeri Mesićevog – uvijek pojednostavljenog – preuzimanja Tuđmanovih teza i teorija. Tuđman je prvi, na Prvom općem saboru HDZ-a, progovorio o tome da Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorevina ‘nego i izraz težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom’. On je na predizbornom skupu HDZ-a rekao da je ‘sretan da mu žena nije Židovka ni Srpkinja’. Tuđman je među prvima, u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’ (1989.), izišao s tezom o golemom preuveličavanju broja jasenovačkih žrtava: njegove procjene kretale su između 20 i 40 hiljada ubijenih. Tuđman je, osim toga, prvi izišao i s tezom da je Jasenovac od sredine 1945. do 1947. ili 1948. funkcionirao kao komunistički logor za ubijanje neprijatelja novog režima, ponajprije Hrvata. Tuđman je, uostalom, još sredinom devedesetih bio opsjednut idejom izgradnje ‘svehrvatske grobnice’ u Jasenovcu u kojoj bi se posthumno izmirili krvnici i žrtve.
Mesić je često izjavljivao da je postavljao Tuđmanu pitanja o zločinima nad Srbima u Gospiću i o miniranju srpskih kuća po Slavoniji, ali se zadovoljavao neuvjerljivim objašnjenjima. Prema svjedočenju njegovog tadašnjeg tajnika Tomislava Karamarka, Mesić je pitao i prosvjedovao kod Tuđmana zbog antibošnjačke politike i vojnih operacija u Bosni i Hercegovini, ali se s Tuđmanom – deklarativno baš zbog politike spram BiH – formalno razišao tek u proljeće 1994., kad je već bio završen hrvatsko-bošnjački rat. Mesić je, na koncu, po Tuđmanovom nalogu obavio smjenu Stjepana Kljujića s položaja predsjednika HDZ-a BiH i otvorio put za instaliranje Mate Bobana.
- Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a, da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni - kazao je Mesić potpisniku ovih redova u jednom intervjuu u ljeto 2004.
Mesić se naprosto nije htio odreći političke moći kojom je raspolagao kao jedan od ključnih ljudi HDZ-a, što god to značilo u moralnom pogledu. Bio je i zanesen svojom historijskom ulogom centralnog rušitelja Jugoslavije i smatrao je da se to ima poštivati i nagraditi, ne uspijevajući vidjeti širu sliku i žrtvujući najobičniju ljudsku čestitost u korist sviđanja masama, to jest u korist produžavanja svog političkog utjecaja i beneficija.
A bez ikakve moći ostao je doslovno preko noći, nakon što nije uspio njegov i Manolićev pokušaj parlamentarnog prevrata. I ne samo da je ostao bez moći, nego je odmah postao izdajnik i državni neprijatelj: ta situacija – s kojom se Mesić pošteno i hrabro nosio – gurnula ga je prema liberalnom krilu političke scene, a on se, politički pragmatičan i fleksibilan, brzo počeo snalaziti u novom ambijentu i u autsajderskoj ulozi. Haško svjedočenje u Blaškićevom slučaju još mu je dublje utisnulo izdajnički pečat na čelu, ali nisu ga pokolebale ni prijetnje ni uvrede kojima je zasipan sa svih strana. Postao je jedan od najžešćih kritičara Franje Tuđmana i njegove politike: bilo je u tome i ogorčenosti i razočaranja zbog toga što mu je obožavani Tuđman pretpostavio Šuška, bilo je i pranja nečiste savjesti, no bilo je i čistog i iskrenog uvjerenja da politika Tuđmana i HDZ-a u drugoj polovici devedesetih godina nanosi štetu Hrvatskoj i svim njezinim građanima.
Do konca devedesetih, Mesić je izrastao u jednog od viđenijih ljudi demokratske opozicije, u pronositelja slobodarstva i u čovjeka koji nema dvojbi kad je riječ o karakteru NDH i o razmjerima ustaškog zločina. Za taj njegov ‘preodgoj’ najzaslužniji su Vlado Gotovac i Slavko Goldstein, dvojica uglednih liberalnih političara i intelektualaca: oni su bili novi Mesićevi politički i duhovni učitelji, što je bio golem napredak u odnosu na očaranost Tuđmanom i njegovom pameću. Kad je 2000., mimo očekivanja, izabran za predsjednika Republike, Mesić se otpočetka pobrinuo da zauvijek zacementira svoj izdajničko-neprijateljski status među državotvornim pukom vjernički zagledanim u lik i djelo Franje Tuđmana.
Taj svijet Mesiću nikad neće oprostiti što se okrenuo protiv Tuđmana, ‘zaboravio sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke’, i što je u javnost – pa tako i u Haag – isporučio transkripte njegovih sastanaka u Predsjedničkim dvorima kao jedno od najvažnijih i najsnažnijih svjedočanstava o Hrvatskoj tokom devedesetih godina. Nikad mu neće oprostiti ni zaboraviti umirovljenje sedmorice ratnih generala predvođenih Antom Gotovinom 2000. godine. Nikad mu neće oprostiti kritiku Hrvatske Republike Herceg-Bosne i politiku suradnje s Haškim sudom. Nikad mu neće oprostiti isprike za hrvatske zločine i pokušaj uspostavljanja normalnijih odnosa u regiji. Nikad mu neće oprostiti što je nakon 2000. učestalo javno iskazivao pozitivan stav prema Josipu Brozu Titu i partizanima te odricao hrvatstvo ustašama. Nikad mu neće prijeći preko sukoba s Katoličkom crkvom. A sve su to – uz dodatak odricanja od tuđmanovskih predsjedničkih ovlasti i relaksiranja društvene klime – najkorisniji momenti dvaju njegovih predsjedničkih mandata, mandata u kojima je bilo i kafanskog principa u okupljanju suradnika, i poslovične povodljivosti, i teškog populizma, i trgovačkih kompromisa s premijerom Sanaderom, i beskorisne opsesije tajnim službama i vojskom, i sumnjivih prijateljstava…
Mesić je desničarska meta zato što se promijenio nabolje: sve bi bilo u redu da je ostao na liniji iz Novske u siječnju 1992., kao što je u redu s drugim dičnim hrvatskim muževima, zvijezdama patriotskog internetskog podzemlja. Važno je devastirati Mesićevu vjerodostojnost zbog toga što je od dobrog ustaše postao izdajnik, zli komunist i Jugoslaven – što su tri najčešće korištena atributa za bivšeg predsjednika Republike u nacionalističkim medijima – a ne zato što njegovi tadašnji stavovi izazivaju zazor među narodnim masama.
Objavljivanjem novih tajnih snimki Mesićeva vjerodostojnost nesumnjivo je dodatno poljuljana, ali to ne briše njegovo dvadesetogodišnje odvažno zalaganje za nešto bolju Hrvatsku od one koju nude objavljivači i glorifikatori tajnih snimaka iz prošlosti i to ne briše činjenicu da je u prošlih dvadesetak godina bio važna točka otpora jednom nakaradnom pogledu na svijet, bez obzira na to je li ga pritom motivirala iskrena uvjerenost ili pranje nečiste savjesti ili neprolazno ogorčenje zbog Tuđmanovog odbacivanja ili nešto četvrto. Političare ne vode svetački motivi i ne treba ih ocjenjivati prema kriterijima za beatifikaciju ili štogod slično: treba ih ocjenjivati prema društvenim efektima njihovog djelovanja. Kad se stvari postave tako, Mesićeva bilanca i dalje je pozitivna.
portalnovosti
Postoje u Hrvatskoj ljudi, i nije ih malo, koji ne vide ništa problematično u tome što u Jasenovcu, u blizini mjesta na kojem je u Drugom svjetskom ratu radio ustaški koncentracijski logor, odnedavno stoji HOS-ova spomen-ploča s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni!’, ali zato se sladostrasno zgražaju nad novootkrivenim dokazom da je Stipe Mesić, dojučerašnji počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, prije dvadeset i pet godina mislio te na nekim sastancima i skupovima govorio o Jasenovcu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu ono što o tim temama oni misle ili govore danas i tokom svih ovih godina. Oni se lažno zgražaju nad Mesićevim razmišljanjima o Jasenovcu kao radnom logoru koji je ljude spašavao od smrti, izrečenima pred nekolicinom lokalnih HDZ-ovaca iz Novske u siječnju 1992., kao što su licemjerno osuđivali Mesićeve riječi o dvostrukoj hrvatskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu izgovorene pred Hrvatima u Sydneyju u proljeće 1992. godine, a objavljene u prosincu 2006. na Indexu: smisao tog lažnog zgražanja i osuđivanja jest da se Mesićevo inzistiranje na važnosti Narodnooslobodilačke borbe i snažno osuđivanje ustaškog režima u proteklih dvadesetak godina prokažu kao najobičnija laž i prevara. Autori koje odlikuje infantilna malicioznost, poput Nine Raspudića, slučaj Mesićeve nevjerodostojnosti zatim učas protegnu na sve one u Hrvatskoj kojima je stalo do vrijednosti antifašizma i eto najednom teze da je sav hrvatski antifašizam satkan od licemjerja i obmanjivanja, pa ga, naravno, valja prezirati barem u jednakoj mjeri kao i fašizam te njegove nekadašnje vođe i današnje poklonike. Treba relativizirati antifašizam, dovodeći u pitanje vjerodostojnost nekih konkretnih ljudi, a to će samo po sebi dovesti do relativizacije fašizma ili barem njegovog hrvatskog kraka.
Mesić je desničarska meta zato što se promijenio nabolje: sve bi bilo u redu da je ostao na liniji iz Novske u siječnju 1992., kao što je u redu s drugim dičnim hrvatskim muževima, zvijezdama patriotskog internetskog podzemlja
Danas, godine 2017., sedam godina nakon što je Stipe Mesić prestao biti predsjednikom Republike Hrvatske i nekoliko mjeseci nakon što je ostao bez Ureda bivšeg predsjednika, dvadeset i pet godina stara tajna snimka iz Novske – i sve eventualne snimke sa sličnim sadržajem – tek su kamenčić, važan kamenčić, u mozaiku koji nam predočava politički profil i ljudski karakter tog vitalnog osamdeset trogodišnjaka, čija je impresivna politička karijera započela daleke 1965. godine. Taj svježe iskopani kamenčić pritom ne mijenja u ozbiljnijoj mjeri sliku koja je postojala prije nego što je u ‘Bujici’ emitirana snimka iz Novske, već samo potvrđuje, ili produbljuje, spoznaju da je Mesić ranih devedesetih politički disao kao i glavnina HDZ-a, kao i glavnina Hrvatske, kad je riječ o odnosu prema PavelićevojNDH i Srbima te prema naravi ideje i prakse ustaškog pokreta: bilo je otvorenog poticanja ustašluka, ali se uglavnom radilo o prešutnom odobravanju i pretjeranom razumijevanju. Do rečene spoznaje o Mesiću moglo se donekle doći i mimo tajnih snimaka, ali ne baš lako. Zato, uostalom, i jesu vijest njegove riječi izgovorene u Novskoj ili u Australiji prije četvrt stoljeća.
Poznata je Mesićeva izjava da ‘Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima’. Poznato je da je volio govoriti da ‘ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca’. Poznato je da je Mesić, tada na funkciji predsjednika Sabora, 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročitao službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što ‘pet dana nije opravdao izostanak s posla’.
To je više-manje sve i to je, složit ćemo se, nedovoljno da bi se Mesića moglo nedvosmisleno svrstati među viđenije javne huškače na mržnju i etnički motivirane zločine. On je to očito radio manje javno, na zadimljenim unutarstranačkim sastancima, provincijskim političkim skupovima i iseljeničkim sijelima, što ipak nije imalo osobitog utjecaja na tadašnju društvenu i političku klimu, jer je ta klima postojala i bez njegovog doprinosa.
Stipu Mesića, iako već u ozbiljnoj životnoj dobi, Franjo Tuđman je 1990. godine fascinirao u mnogo većoj mjeri nego što je Mesić to ikad bio spreman priznati: to je najvažnija novost koju je donijelo objavljivanje tajnih snimki starih dvadeset pet godina. Ta fascinacija trajala je do 1993., kad su Mesić i Manolić, i nevelika skupina njihovih unutarhadezeovskih istomišljenika, počeli shvaćati da se Tuđman opredijelio za dominantni utjecaj ministra obrane Gojka Šuška i njegove hercegovačke frakcije. A dotad, Mesić je – uglavnom podalje od novinara – mislio i govorio isto što i Tuđman javno, a NDH i Jasenovac samo su najupečatljiviji primjeri Mesićevog – uvijek pojednostavljenog – preuzimanja Tuđmanovih teza i teorija. Tuđman je prvi, na Prvom općem saboru HDZ-a, progovorio o tome da Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorevina ‘nego i izraz težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom’. On je na predizbornom skupu HDZ-a rekao da je ‘sretan da mu žena nije Židovka ni Srpkinja’. Tuđman je među prvima, u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’ (1989.), izišao s tezom o golemom preuveličavanju broja jasenovačkih žrtava: njegove procjene kretale su između 20 i 40 hiljada ubijenih. Tuđman je, osim toga, prvi izišao i s tezom da je Jasenovac od sredine 1945. do 1947. ili 1948. funkcionirao kao komunistički logor za ubijanje neprijatelja novog režima, ponajprije Hrvata. Tuđman je, uostalom, još sredinom devedesetih bio opsjednut idejom izgradnje ‘svehrvatske grobnice’ u Jasenovcu u kojoj bi se posthumno izmirili krvnici i žrtve.
Mesić je često izjavljivao da je postavljao Tuđmanu pitanja o zločinima nad Srbima u Gospiću i o miniranju srpskih kuća po Slavoniji, ali se zadovoljavao neuvjerljivim objašnjenjima. Prema svjedočenju njegovog tadašnjeg tajnika Tomislava Karamarka, Mesić je pitao i prosvjedovao kod Tuđmana zbog antibošnjačke politike i vojnih operacija u Bosni i Hercegovini, ali se s Tuđmanom – deklarativno baš zbog politike spram BiH – formalno razišao tek u proljeće 1994., kad je već bio završen hrvatsko-bošnjački rat. Mesić je, na koncu, po Tuđmanovom nalogu obavio smjenu Stjepana Kljujića s položaja predsjednika HDZ-a BiH i otvorio put za instaliranje Mate Bobana.
- Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a, da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni - kazao je Mesić potpisniku ovih redova u jednom intervjuu u ljeto 2004.
Mesić se naprosto nije htio odreći političke moći kojom je raspolagao kao jedan od ključnih ljudi HDZ-a, što god to značilo u moralnom pogledu. Bio je i zanesen svojom historijskom ulogom centralnog rušitelja Jugoslavije i smatrao je da se to ima poštivati i nagraditi, ne uspijevajući vidjeti širu sliku i žrtvujući najobičniju ljudsku čestitost u korist sviđanja masama, to jest u korist produžavanja svog političkog utjecaja i beneficija.
Mesić se naprosto nije htio odreći političke moći kojom je raspolagao kao jedan od ključnih ljudi HDZ-a, što god to značilo u moralnom pogledu. Bio je i zanesen svojom historijskom ulogom centralnog rušitelja Jugoslavije
A bez ikakve moći ostao je doslovno preko noći, nakon što nije uspio njegov i Manolićev pokušaj parlamentarnog prevrata. I ne samo da je ostao bez moći, nego je odmah postao izdajnik i državni neprijatelj: ta situacija – s kojom se Mesić pošteno i hrabro nosio – gurnula ga je prema liberalnom krilu političke scene, a on se, politički pragmatičan i fleksibilan, brzo počeo snalaziti u novom ambijentu i u autsajderskoj ulozi. Haško svjedočenje u Blaškićevom slučaju još mu je dublje utisnulo izdajnički pečat na čelu, ali nisu ga pokolebale ni prijetnje ni uvrede kojima je zasipan sa svih strana. Postao je jedan od najžešćih kritičara Franje Tuđmana i njegove politike: bilo je u tome i ogorčenosti i razočaranja zbog toga što mu je obožavani Tuđman pretpostavio Šuška, bilo je i pranja nečiste savjesti, no bilo je i čistog i iskrenog uvjerenja da politika Tuđmana i HDZ-a u drugoj polovici devedesetih godina nanosi štetu Hrvatskoj i svim njezinim građanima.
Do konca devedesetih, Mesić je izrastao u jednog od viđenijih ljudi demokratske opozicije, u pronositelja slobodarstva i u čovjeka koji nema dvojbi kad je riječ o karakteru NDH i o razmjerima ustaškog zločina. Za taj njegov ‘preodgoj’ najzaslužniji su Vlado Gotovac i Slavko Goldstein, dvojica uglednih liberalnih političara i intelektualaca: oni su bili novi Mesićevi politički i duhovni učitelji, što je bio golem napredak u odnosu na očaranost Tuđmanom i njegovom pameću. Kad je 2000., mimo očekivanja, izabran za predsjednika Republike, Mesić se otpočetka pobrinuo da zauvijek zacementira svoj izdajničko-neprijateljski status među državotvornim pukom vjernički zagledanim u lik i djelo Franje Tuđmana.
Taj svijet Mesiću nikad neće oprostiti što se okrenuo protiv Tuđmana, ‘zaboravio sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke’, i što je u javnost – pa tako i u Haag – isporučio transkripte njegovih sastanaka u Predsjedničkim dvorima kao jedno od najvažnijih i najsnažnijih svjedočanstava o Hrvatskoj tokom devedesetih godina. Nikad mu neće oprostiti ni zaboraviti umirovljenje sedmorice ratnih generala predvođenih Antom Gotovinom 2000. godine. Nikad mu neće oprostiti kritiku Hrvatske Republike Herceg-Bosne i politiku suradnje s Haškim sudom. Nikad mu neće oprostiti isprike za hrvatske zločine i pokušaj uspostavljanja normalnijih odnosa u regiji. Nikad mu neće oprostiti što je nakon 2000. učestalo javno iskazivao pozitivan stav prema Josipu Brozu Titu i partizanima te odricao hrvatstvo ustašama. Nikad mu neće prijeći preko sukoba s Katoličkom crkvom. A sve su to – uz dodatak odricanja od tuđmanovskih predsjedničkih ovlasti i relaksiranja društvene klime – najkorisniji momenti dvaju njegovih predsjedničkih mandata, mandata u kojima je bilo i kafanskog principa u okupljanju suradnika, i poslovične povodljivosti, i teškog populizma, i trgovačkih kompromisa s premijerom Sanaderom, i beskorisne opsesije tajnim službama i vojskom, i sumnjivih prijateljstava…
Mesić je desničarska meta zato što se promijenio nabolje: sve bi bilo u redu da je ostao na liniji iz Novske u siječnju 1992., kao što je u redu s drugim dičnim hrvatskim muževima, zvijezdama patriotskog internetskog podzemlja. Važno je devastirati Mesićevu vjerodostojnost zbog toga što je od dobrog ustaše postao izdajnik, zli komunist i Jugoslaven – što su tri najčešće korištena atributa za bivšeg predsjednika Republike u nacionalističkim medijima – a ne zato što njegovi tadašnji stavovi izazivaju zazor među narodnim masama.
Objavljivanjem novih tajnih snimki Mesićeva vjerodostojnost nesumnjivo je dodatno poljuljana, ali to ne briše njegovo dvadesetogodišnje odvažno zalaganje za nešto bolju Hrvatsku od one koju nude objavljivači i glorifikatori tajnih snimaka iz prošlosti i to ne briše činjenicu da je u prošlih dvadesetak godina bio važna točka otpora jednom nakaradnom pogledu na svijet, bez obzira na to je li ga pritom motivirala iskrena uvjerenost ili pranje nečiste savjesti ili neprolazno ogorčenje zbog Tuđmanovog odbacivanja ili nešto četvrto. Političare ne vode svetački motivi i ne treba ih ocjenjivati prema kriterijima za beatifikaciju ili štogod slično: treba ih ocjenjivati prema društvenim efektima njihovog djelovanja. Kad se stvari postave tako, Mesićeva bilanca i dalje je pozitivna.
portalnovosti
