Dok sam živ ja od svojih načela i od vrijednosti kojima se u životu vodim neću odstupiti. A tu mislim na Hrvatsku zasnovanu i na temeljima antifašizma, na demokratsku, tolerantnu, otvorenu, civiliziranu Hrvatsku koje se ni jedan njezin građanin neće morati sramiti, ali koje se ni jedan njezin građanin, osim onih koji krše zakon, neće morati bojati.
Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić mnoge je iznenadio prihvativši ponudu Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) da se kandidira na listi Narodne koalicije. Na vlastiti zahtjev, uvršten je na posljednje mjesto liste za prvu, zagrebačku izbornu jedinicu, i juriša na preferencijalne glasove. U intervjuu za naš list iznosi predizborni program, a na početku svoju ključnu ponudu biračima.
Razgovarao: Boris Pavelić, Novi list
Poštovani g. Mesić, što biste istakli kao svoju ključnu ponudu biračima za predstojeće izbore?
Moja je ponuda ono što sam ja i za što sam se zauzimao u deset godina mojega predsjedničkog mandata. Dakle, jasna stanovišta, ništa manje jasna opredjeljenja, prinicipijelnost umjesto oportunizma i kratkoročnog kalkuliranja i – iznad svega – interes Hrvatske kao cjeline i svih njezinih građana. Naglašavam ovo: svih njezinih građana, jer ja ih niti dijelim, niti razlikujem bilo po nacionalnosti, bilo po vjerskoj pripadnosti.
Možete li preciznije opisati svoj položaj u Narodnoj koaliciji? Hoćete li imati istaknuto mjesto u kampanji? Hoćete li svoje nastupe koordinirati s vrhom SDP-a i Zoranom Milanovićem, ili ćete, s obzirom na impresivnu političku poputbinu koju unosite u koaliciju, biti “usamljeni” strijelac? Jeste li razgovarali o tome s vrhom koalicije?
Preciznih dogovora o mojemu angažmanu u kampanji nema, a niti mislim da bih u njoj trebao sudjelovati na način da idem od jednog do drugoga predizbornog skupa. Mislim da je i pametnije, a i djelotvornije da se ograničim na povremena javna istupanja koja će – nadam se – pomoći Narodnoj koaliciji da se još jasnije profilira i da postane još bliskija potencijalnim biračima. Dakle, da upotrijebim Vaš izraz, ja ću doista biti neke vrste “usamljenoga” strijelca, s time da je sasvim sigurno kamo ću ciljati i u kojem će smjeru ići moje strelice.
Kako ćete voditi kampanju? Hoće li biti furiozna kao što je bila ona iz 2000?
Ja ipak nisam nositelj liste, niti prvi na njoj, pa bi bilo iluzorno od mene očekivati da se tako ponašam. No ono što ću sasvim sigurno raditi, možda ponekada i jasnije i konkretnije od drugih kandidata, to je – da tako kažem – sidrenje Narodne koalicije uz “lijevu obalu” hrvatske političke luke. Želim da birači znaju tko smo i gdje stojimo, za što se zauzimamo i zašto to činimo. Strano mi je svako taktiziranje. Još mi je manje svojstveno da se bojim izreći ono što mislim, ili da pokušavam podilaziti onima za koje znam da nisu na mojoj “valnoj dužini”. To sam učinio jednom i samo jednom i nikada više. Ako ulazite u borbu u političkoj areni, a izbori jesu borba, onda morate ući bez zadrške, legitimirajući se kao ono što jeste. Onda se ne smijete ni sekunde postidjeti nečega čime se zapravo ponosite, nego se morate potruditi da i drugi shvate zašto se time ponosite. Znate, naravno, da pri tome primarno mislim na antifašizam i na Narodno-oslobodilačku borbu. U tome će smislu i moje sudjelovanje u ovoj kampanji biti furiozno, odnosno neću se skanjivati da podignem prašinu, ako smatram da ćemo nakon toga stvari jasnije vidjeti. A bojim se da ima i previše stvari koje sada ne vidimo jasno, ili barem ih ne vidimo dovoljno jasno.
Je li Vam se možda Tomislav Karamarko javio sa željom da postane šef vašeg predizbornog stožera?
(smijeh) Ne, nije mi se javio, iako moram bez ikakvog sarkazma ili ironije reći kako sam svojedobno bio zadovoljan njegovim radom u mojem izbornom stožeru. Karamarko je tip čovjeka koji će uredno i savjesno odraditi zadatak što mu ga povjerite. No, kako stvari izgledaju kada on počne dijeliti zadatke, to smo vidjeli i to svakako nije bilo dobro – ni za njegovu stranku, što me u krajnjoj liniji i ne zanima, ali ni za Hrvatsku, a to me itekako zanima. Gotovo puna godina dana koju su “pojeli skakavci”, to je Karamarkova odgovornost, doduše ne i samo njegova, nego i njegovoga koalicionog partnera, a – naravno – ne smijem zaboraviti ni kanadskog premijera.
Poštovani g. Mesić, što smatrate najvažnijim problemom današnje Hrvatske? Slažete li se da zemlja ne može naprijed dok se ne suzbije sve otvorenije ustaštvo?
Današnja Hrvatska ima dva ključna problema i tko to ne vidi ili ne želi vidjeti, taj je politički slijepac, odnosno radi na štetu ove zemlje. Prvi je problem nedostatak cjelovitog koncepta razvojne strategije. Mi stalno nešto krpamo, malo tu, malo tamo, ali definitivno ne znamo kako dalje – i to ne u naredne četiri godine, nego u narednih najmanje dvadeset godina. Kada govorim o razvojnoj strategiji, onda mislim doslovno na sva područja – od gospodarstva, preko obrazovanja i kulture, pa do brige za najmlađe i stare. To je vrlo širok spektar i treba znanja i iskustva da se takva strategija napravi. Odgovorno tvrdim da Hrvatska ima ljude i sa znanjem i s iskustvom, naravno ako se ne budemo sektaški ograničavali na članove stranaka; što je uglavnom bila dosadašnja praksa. Drugi je problem, ne manje važan od prvoga, konačno suočavanje s istinom o prošlosti, ili da budem sasvim konkretan: zaustavljanje plimnog vala ustašizacije Hrvatske. Tako dugo dok zbivanja iz naše prošlosti, od Kraljevine Jugoslavije, preko vremena Drugog svjetskog rata, potom socijalističke Jugoslavije, pa i Domovinskog rata, ne postavimo na njihovo mjesto, tako ćemo se dugo iscrpljivati u jalovim raspravama o tome tko je veliki, a tko manji domoljub, tko je čiji “stoljetni neprijatelj”, tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani, je li Pavelić bio veći Hrvat od Tita, tko je počinio više, a tko manje zločina . . . Apsolutno je nerpihvatljivo da se zloupotrebom djece u političke svrhe ocjenjuje nastup djece iz Slavonije na obilježavanju Dana ustanka u Srbu, a nitko se ne usuđuje javno reći da je zloupotreba djece u političke svrhe njihovo sustavno indoktriniranje kroz obrazovni sustav. Dakle, dijete ne smije odrecitirati ili otpjevati pjesmu kojom se slavi antifašistički otpor, ali mora čitati, kao obveznu lektiru, djelca kojima mu se usađuje mržnja prema Srbima, ili mora učiti iz udžbenika povijesti koji Antu Pavelića karakteriziraju samo kao “poglavnika Nezavisne Države Hrvatske”, a Josipa Broza Tita kao vođu partizanskog pokreta, “odgovornog za mnogobrojne zločine tijekom i nakon završetka rata”. Citiram po sjećanju, naravno, ali takve stvari dobro pamtim. Dakle: stvoriti, a potom i početi provoditi cjelovitu razvojnu strategiju i postaviti stvari iz naše prošlosti na njihovo mjesto – jednom za svagda, to su dva najpreča zadatka pred kojima stoji svaka vlada, pod pretpostavkom da ovoj zemlji želi dobro.
Pred kraj vašega drugog predsjedničkog mandata, upozoravali ste da bi ekstremna desnica mogla dignuti glavu, ali malo tko Vas je slušao. Jeste li očekivali da bi se to moglo dogoditi u ovolikim razmjerima?
Da, upozoravao jesam, očito me oni koji su trebali, nisu shvaćali ozbiljno, a događaji su mi dali za pravo. Jesam li očekivao ovakav bjesomučni nalet desnice? Pa, da budem iskren: i jesam, i nisam. Jesam zato što sam znao da će, ako im se ne pruži otpor, ustašonostalgičari postajati sve drskiji i sve agresivniji iz dana u dan. A nisam zato, što ipak nisam očekivao da će onaj dio našeg političkog spektra što se naziva lijevim do te mjere podcijeniti, upravo tragično podcijeniti opasnost od radikalne, ustašofilske desnice.
- Što bi nova vlada trebala učiniti da bi normalizirala javnu atmosferu te suzbila verbalno, pa i fizičko nasilje?
Prije svega ona, pod pretpostavkom da to bude vlada Narodne koalicije, ne bi smjela ni jednoga trenutka ostaviti ni najmanji prostor sumnji što su vrijednosti na kojima se zasniva i koja su načela kojima se vodi. Kada su vrijednosti i načela u pitanju, tu kompromisa nema. Vi morate biti ono što jeste, inače niste vjerodostojni i zašto bi vam građani poklonili povjerenje? Dalje, vlada mora povući jasnu razdjelnicu između prava na iznošenje vlastitoga mišljenja i zloupotrebe toga prava kroz sustavno plasiranje u javni prostor evidentnih laži i poluistina. Tvrditi da su ustaše bili dobri Hrvati koji su “samo malo zastranili”, da ne spominjem njihovo kvalificiranje kao “heroja i mučenika”, to nije korištenje prava na iznošenje vlastitoga mišljenja, pogotovo ne znanstvenoga, to je – doslovno – silovanje javnosti iznošenjem notornih neistina. Postoje arhivi, postoje dokumenti, postoje jož živi svjedoci, da o zapisima onih koji su umrli ne govorim, sve je to dostupno i nitko, ovo naglašavam: apsolutno nitko nema pravo, pozivajući se na demokraciju i slobodu govora, falsificirati prošlost i trovati sadašnjost i budućnost. I još jednom da kažem: nitko nema to pravo! Treće, vlada mora osobitu pozornost posvetiti medijskoj sceni, ne na način da uvodi bilo kakvu kontrolu, nego tako da strogo provodi zakone, napr. da se pobrine da se reagira na svaku pojavu govora mržnje. I četvrto, vlada se mora pobrinuti za to da se neprimjereni sadržaji uklone iz školskih programa. Ukratko: treba stvoriti uvjete u kojima će biti moguće spustiti tenzije što su unatrag nekoliko godina svjesno podizane, a na poznatoj matrici: “mi” i “oni”, ili da budem još konkretniji – “mi koji volimo Hrvatsku” i “oni koji mrze sve hrvatsko”. Dalje: domoljublju treba dati ono mjesto koje mu pripada, kao jednom plemenitom osjećaju ljubavi i privrženosti prema svojemu, ali ne kao izrazu mržnje prema svemu što je drugačije. I na kraju, ali nikako i najmanje važno: treba stati na kraj manipuliranju s braniteljima, čemu se na moje zadovoljstvo sve češće i javno počinju odupirati upravo oni branitelji koji su do sada šutjeli, a kojima je očito “prekipilo”, gledajući neke koji su uzurpirali pravo da govore u njihovo ime i prijete teroriziranjem cijeloj zemlji. Možda ovo što govorim zvuči grubo, ali stvari treba nazvati pravim imenom. Mislim da je to i jedan od mojih zadataka u predizbornoj kampanji.
Česta je ocjena na ljevici, pa i Vi ste tako znali govoriti, da Milanović nije našao načina učinkovito parirati ekstremnoj desnici. Što bi on osobno trebao učiniti?
Ja niti hoću, niti mogu davati recepte za ponašanje gospodinu Milanoviću. Ja mogu na Vaše pitanje odgovoriti samo iz svoje perspektive. Ekstremnu desnicu prije svega treba razotkriti kao takvu. A onda se prema njoj treba ponašati na odgovarajući način. Postupati u svilenim rukavicama s onima koji vas tuku boksačkom rukavicom, propali je posao. Ako Vas netko udara, onda Vi morate udariti njega. Druge nema. Neće nas od onih tisuća koje su marširale Zagrebom uzvikujući “Za dom – spremni” spasiti akademske rasprave i okrugli stolovi. Imamo zakone i u takvoj ih situaciji treba primjenjivati. Ako policija to odbije učiniti, bez obzira na to kako opravdavala svoje nečinjenje, onda nekoga treba smjesta smijeniti. Ako oklijevate, sutra će oni smjenjivati vas. Dakle, moj je recept, ali upozoravam: govorim iz svoje perspektive i na osnovu svojega iskustva: reagirati na svaku incidentnu situaciju, ako treba iz dana u dan, a ne zaviti se u “otmjenu” šutnju. Nazvati stvari pravim imenom, objasniti ljudima što se krije iza nečega što im možda nije jasno i – beskompromisno primjenjivati zakon.
- Kako bi se Hrvatska, s obzirom na promjenjive i nepredvidive međunarodne okolnosti, trebala pozicionirati u EU i u svijetu?
Vrlo jednostavno, mada mi se čini kao da je to za naše vlade nerješiva jednadžba. Mi jesmo članica i Evropske unije i Atlantskoga pakta. Iz toga članstva proizlaze određene obveze, ali i određena prava. Jedno je od tih prava da aktivno sudjelujemo u formuliranju zajedničkih platformi tih integracija u odnosu na aktualna svjetska pitanja. A to znači da mi itekako smijemo, dok rasprava nije završena, izraziti i svoje neslaganje s nečime što se predlaže, da smijemo tražiti saveznike za svoj pogled na stvari, pa – u krajnjoj liniji – da i nakon usvajanja zajedničkoga stava možemo javno reći da smo u odnosu na njega imali rezerve i zašto. To se zove aktivna vanjska politika. Ono čemu svjedočimo, osobito u posljednjih malo manje od godinu dana, to je nekritičko povlađivanje svemu što dolazi iz Bruxellesa i Washingtona, uz pogubno zanemarivanje ostatka svijeta. Svijet nije samo Evropska unija i nisu samo Sjedinjene Države. U svijetu postoje i drugi, a postojimo i mi, s našim interesima i potrebama. Umjesto da se ponašamo kao poslušni đaci koji žure obaviti dobivene zadatke, a pri tome zaista djetinjasto prijetimo onima iz “drugoga razreda”, morali bismo analizirati koji odnosi i s kime donose nama, ne onima koji nam vole naređivati, nego nama, Hrvatskoj, najviše koristi. Želim vidjeti Hrvatsku, ma koliko mala bila, u ulozi jednoga od šampiona borbe za bolji svijet, za svijet ravnopravnih odnosa. I ma koliko god da znam kako je to iluzija, to ipak ne smije prestati biti naš cilj. U jednoj rečenici. Želim Hrvatsku otvorenu prema svijetu, ali svjesnu vlastitih potreba, mogućnosti i interesa.
- Što birači mogu očekivati od Stjepana Mesića, ako se poslije dvadeset godina vrati kao zastupnik u hrvatski Sabor?
Sve ovo o čemu sam Vam govorio. Znam dobro da polariziram birače. Uvijek je tako bilo. Jedni su bili za mene, do sada uvijek: većina, drugi bi me najradije zatrli. E, pa dok sam živ ja od svojih načela i od vrijednosti kojima se u životu vodim neću odstupiti. A tu mislim na Hrvatsku zasnovanu i na temeljima antifašizma, na demokratsku, tolerantnu, otvorenu, civiliziranu Hrvatsku koje se ni jedan njezin građanin neće morati sramiti, ali koje se ni jedan njezin građanin, osim onih koji krše zakon, neće morati bojati.
- Rezultat izbora posve je neizvjestan. Je li Vam ikad pala na pamet mogućnost da Vam neka buduća koalicija ponudi – mandat za premijera? Kako biste reagirali?
(smijeh) To je zaista posve hipotetsko pitanje. Vi znate da na takva pitanja ne odgovaram. Ali, nije li sve što sam Vam rekao svojevrsni program jednoga premijera? Bez obzira na to, kako se on zvao. Godine starosti ne znače nužno da je čovjek onemoćao i da se mentalno uspavao. Ja svakako nisam.
tacno
Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić mnoge je iznenadio prihvativši ponudu Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) da se kandidira na listi Narodne koalicije. Na vlastiti zahtjev, uvršten je na posljednje mjesto liste za prvu, zagrebačku izbornu jedinicu, i juriša na preferencijalne glasove. U intervjuu za naš list iznosi predizborni program, a na početku svoju ključnu ponudu biračima.
Razgovarao: Boris Pavelić, Novi list
Poštovani g. Mesić, što biste istakli kao svoju ključnu ponudu biračima za predstojeće izbore?
Moja je ponuda ono što sam ja i za što sam se zauzimao u deset godina mojega predsjedničkog mandata. Dakle, jasna stanovišta, ništa manje jasna opredjeljenja, prinicipijelnost umjesto oportunizma i kratkoročnog kalkuliranja i – iznad svega – interes Hrvatske kao cjeline i svih njezinih građana. Naglašavam ovo: svih njezinih građana, jer ja ih niti dijelim, niti razlikujem bilo po nacionalnosti, bilo po vjerskoj pripadnosti.
Možete li preciznije opisati svoj položaj u Narodnoj koaliciji? Hoćete li imati istaknuto mjesto u kampanji? Hoćete li svoje nastupe koordinirati s vrhom SDP-a i Zoranom Milanovićem, ili ćete, s obzirom na impresivnu političku poputbinu koju unosite u koaliciju, biti “usamljeni” strijelac? Jeste li razgovarali o tome s vrhom koalicije?
Preciznih dogovora o mojemu angažmanu u kampanji nema, a niti mislim da bih u njoj trebao sudjelovati na način da idem od jednog do drugoga predizbornog skupa. Mislim da je i pametnije, a i djelotvornije da se ograničim na povremena javna istupanja koja će – nadam se – pomoći Narodnoj koaliciji da se još jasnije profilira i da postane još bliskija potencijalnim biračima. Dakle, da upotrijebim Vaš izraz, ja ću doista biti neke vrste “usamljenoga” strijelca, s time da je sasvim sigurno kamo ću ciljati i u kojem će smjeru ići moje strelice.
Kako ćete voditi kampanju? Hoće li biti furiozna kao što je bila ona iz 2000?
Ja ipak nisam nositelj liste, niti prvi na njoj, pa bi bilo iluzorno od mene očekivati da se tako ponašam. No ono što ću sasvim sigurno raditi, možda ponekada i jasnije i konkretnije od drugih kandidata, to je – da tako kažem – sidrenje Narodne koalicije uz “lijevu obalu” hrvatske političke luke. Želim da birači znaju tko smo i gdje stojimo, za što se zauzimamo i zašto to činimo. Strano mi je svako taktiziranje. Još mi je manje svojstveno da se bojim izreći ono što mislim, ili da pokušavam podilaziti onima za koje znam da nisu na mojoj “valnoj dužini”. To sam učinio jednom i samo jednom i nikada više. Ako ulazite u borbu u političkoj areni, a izbori jesu borba, onda morate ući bez zadrške, legitimirajući se kao ono što jeste. Onda se ne smijete ni sekunde postidjeti nečega čime se zapravo ponosite, nego se morate potruditi da i drugi shvate zašto se time ponosite. Znate, naravno, da pri tome primarno mislim na antifašizam i na Narodno-oslobodilačku borbu. U tome će smislu i moje sudjelovanje u ovoj kampanji biti furiozno, odnosno neću se skanjivati da podignem prašinu, ako smatram da ćemo nakon toga stvari jasnije vidjeti. A bojim se da ima i previše stvari koje sada ne vidimo jasno, ili barem ih ne vidimo dovoljno jasno.
Je li Vam se možda Tomislav Karamarko javio sa željom da postane šef vašeg predizbornog stožera?
(smijeh) Ne, nije mi se javio, iako moram bez ikakvog sarkazma ili ironije reći kako sam svojedobno bio zadovoljan njegovim radom u mojem izbornom stožeru. Karamarko je tip čovjeka koji će uredno i savjesno odraditi zadatak što mu ga povjerite. No, kako stvari izgledaju kada on počne dijeliti zadatke, to smo vidjeli i to svakako nije bilo dobro – ni za njegovu stranku, što me u krajnjoj liniji i ne zanima, ali ni za Hrvatsku, a to me itekako zanima. Gotovo puna godina dana koju su “pojeli skakavci”, to je Karamarkova odgovornost, doduše ne i samo njegova, nego i njegovoga koalicionog partnera, a – naravno – ne smijem zaboraviti ni kanadskog premijera.
Poštovani g. Mesić, što smatrate najvažnijim problemom današnje Hrvatske? Slažete li se da zemlja ne može naprijed dok se ne suzbije sve otvorenije ustaštvo?
Današnja Hrvatska ima dva ključna problema i tko to ne vidi ili ne želi vidjeti, taj je politički slijepac, odnosno radi na štetu ove zemlje. Prvi je problem nedostatak cjelovitog koncepta razvojne strategije. Mi stalno nešto krpamo, malo tu, malo tamo, ali definitivno ne znamo kako dalje – i to ne u naredne četiri godine, nego u narednih najmanje dvadeset godina. Kada govorim o razvojnoj strategiji, onda mislim doslovno na sva područja – od gospodarstva, preko obrazovanja i kulture, pa do brige za najmlađe i stare. To je vrlo širok spektar i treba znanja i iskustva da se takva strategija napravi. Odgovorno tvrdim da Hrvatska ima ljude i sa znanjem i s iskustvom, naravno ako se ne budemo sektaški ograničavali na članove stranaka; što je uglavnom bila dosadašnja praksa. Drugi je problem, ne manje važan od prvoga, konačno suočavanje s istinom o prošlosti, ili da budem sasvim konkretan: zaustavljanje plimnog vala ustašizacije Hrvatske. Tako dugo dok zbivanja iz naše prošlosti, od Kraljevine Jugoslavije, preko vremena Drugog svjetskog rata, potom socijalističke Jugoslavije, pa i Domovinskog rata, ne postavimo na njihovo mjesto, tako ćemo se dugo iscrpljivati u jalovim raspravama o tome tko je veliki, a tko manji domoljub, tko je čiji “stoljetni neprijatelj”, tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani, je li Pavelić bio veći Hrvat od Tita, tko je počinio više, a tko manje zločina . . . Apsolutno je nerpihvatljivo da se zloupotrebom djece u političke svrhe ocjenjuje nastup djece iz Slavonije na obilježavanju Dana ustanka u Srbu, a nitko se ne usuđuje javno reći da je zloupotreba djece u političke svrhe njihovo sustavno indoktriniranje kroz obrazovni sustav. Dakle, dijete ne smije odrecitirati ili otpjevati pjesmu kojom se slavi antifašistički otpor, ali mora čitati, kao obveznu lektiru, djelca kojima mu se usađuje mržnja prema Srbima, ili mora učiti iz udžbenika povijesti koji Antu Pavelića karakteriziraju samo kao “poglavnika Nezavisne Države Hrvatske”, a Josipa Broza Tita kao vođu partizanskog pokreta, “odgovornog za mnogobrojne zločine tijekom i nakon završetka rata”. Citiram po sjećanju, naravno, ali takve stvari dobro pamtim. Dakle: stvoriti, a potom i početi provoditi cjelovitu razvojnu strategiju i postaviti stvari iz naše prošlosti na njihovo mjesto – jednom za svagda, to su dva najpreča zadatka pred kojima stoji svaka vlada, pod pretpostavkom da ovoj zemlji želi dobro.
Pred kraj vašega drugog predsjedničkog mandata, upozoravali ste da bi ekstremna desnica mogla dignuti glavu, ali malo tko Vas je slušao. Jeste li očekivali da bi se to moglo dogoditi u ovolikim razmjerima?
Da, upozoravao jesam, očito me oni koji su trebali, nisu shvaćali ozbiljno, a događaji su mi dali za pravo. Jesam li očekivao ovakav bjesomučni nalet desnice? Pa, da budem iskren: i jesam, i nisam. Jesam zato što sam znao da će, ako im se ne pruži otpor, ustašonostalgičari postajati sve drskiji i sve agresivniji iz dana u dan. A nisam zato, što ipak nisam očekivao da će onaj dio našeg političkog spektra što se naziva lijevim do te mjere podcijeniti, upravo tragično podcijeniti opasnost od radikalne, ustašofilske desnice.
- Što bi nova vlada trebala učiniti da bi normalizirala javnu atmosferu te suzbila verbalno, pa i fizičko nasilje?
Prije svega ona, pod pretpostavkom da to bude vlada Narodne koalicije, ne bi smjela ni jednoga trenutka ostaviti ni najmanji prostor sumnji što su vrijednosti na kojima se zasniva i koja su načela kojima se vodi. Kada su vrijednosti i načela u pitanju, tu kompromisa nema. Vi morate biti ono što jeste, inače niste vjerodostojni i zašto bi vam građani poklonili povjerenje? Dalje, vlada mora povući jasnu razdjelnicu između prava na iznošenje vlastitoga mišljenja i zloupotrebe toga prava kroz sustavno plasiranje u javni prostor evidentnih laži i poluistina. Tvrditi da su ustaše bili dobri Hrvati koji su “samo malo zastranili”, da ne spominjem njihovo kvalificiranje kao “heroja i mučenika”, to nije korištenje prava na iznošenje vlastitoga mišljenja, pogotovo ne znanstvenoga, to je – doslovno – silovanje javnosti iznošenjem notornih neistina. Postoje arhivi, postoje dokumenti, postoje jož živi svjedoci, da o zapisima onih koji su umrli ne govorim, sve je to dostupno i nitko, ovo naglašavam: apsolutno nitko nema pravo, pozivajući se na demokraciju i slobodu govora, falsificirati prošlost i trovati sadašnjost i budućnost. I još jednom da kažem: nitko nema to pravo! Treće, vlada mora osobitu pozornost posvetiti medijskoj sceni, ne na način da uvodi bilo kakvu kontrolu, nego tako da strogo provodi zakone, napr. da se pobrine da se reagira na svaku pojavu govora mržnje. I četvrto, vlada se mora pobrinuti za to da se neprimjereni sadržaji uklone iz školskih programa. Ukratko: treba stvoriti uvjete u kojima će biti moguće spustiti tenzije što su unatrag nekoliko godina svjesno podizane, a na poznatoj matrici: “mi” i “oni”, ili da budem još konkretniji – “mi koji volimo Hrvatsku” i “oni koji mrze sve hrvatsko”. Dalje: domoljublju treba dati ono mjesto koje mu pripada, kao jednom plemenitom osjećaju ljubavi i privrženosti prema svojemu, ali ne kao izrazu mržnje prema svemu što je drugačije. I na kraju, ali nikako i najmanje važno: treba stati na kraj manipuliranju s braniteljima, čemu se na moje zadovoljstvo sve češće i javno počinju odupirati upravo oni branitelji koji su do sada šutjeli, a kojima je očito “prekipilo”, gledajući neke koji su uzurpirali pravo da govore u njihovo ime i prijete teroriziranjem cijeloj zemlji. Možda ovo što govorim zvuči grubo, ali stvari treba nazvati pravim imenom. Mislim da je to i jedan od mojih zadataka u predizbornoj kampanji.
Česta je ocjena na ljevici, pa i Vi ste tako znali govoriti, da Milanović nije našao načina učinkovito parirati ekstremnoj desnici. Što bi on osobno trebao učiniti?
Ja niti hoću, niti mogu davati recepte za ponašanje gospodinu Milanoviću. Ja mogu na Vaše pitanje odgovoriti samo iz svoje perspektive. Ekstremnu desnicu prije svega treba razotkriti kao takvu. A onda se prema njoj treba ponašati na odgovarajući način. Postupati u svilenim rukavicama s onima koji vas tuku boksačkom rukavicom, propali je posao. Ako Vas netko udara, onda Vi morate udariti njega. Druge nema. Neće nas od onih tisuća koje su marširale Zagrebom uzvikujući “Za dom – spremni” spasiti akademske rasprave i okrugli stolovi. Imamo zakone i u takvoj ih situaciji treba primjenjivati. Ako policija to odbije učiniti, bez obzira na to kako opravdavala svoje nečinjenje, onda nekoga treba smjesta smijeniti. Ako oklijevate, sutra će oni smjenjivati vas. Dakle, moj je recept, ali upozoravam: govorim iz svoje perspektive i na osnovu svojega iskustva: reagirati na svaku incidentnu situaciju, ako treba iz dana u dan, a ne zaviti se u “otmjenu” šutnju. Nazvati stvari pravim imenom, objasniti ljudima što se krije iza nečega što im možda nije jasno i – beskompromisno primjenjivati zakon.
- Kako bi se Hrvatska, s obzirom na promjenjive i nepredvidive međunarodne okolnosti, trebala pozicionirati u EU i u svijetu?
Vrlo jednostavno, mada mi se čini kao da je to za naše vlade nerješiva jednadžba. Mi jesmo članica i Evropske unije i Atlantskoga pakta. Iz toga članstva proizlaze određene obveze, ali i određena prava. Jedno je od tih prava da aktivno sudjelujemo u formuliranju zajedničkih platformi tih integracija u odnosu na aktualna svjetska pitanja. A to znači da mi itekako smijemo, dok rasprava nije završena, izraziti i svoje neslaganje s nečime što se predlaže, da smijemo tražiti saveznike za svoj pogled na stvari, pa – u krajnjoj liniji – da i nakon usvajanja zajedničkoga stava možemo javno reći da smo u odnosu na njega imali rezerve i zašto. To se zove aktivna vanjska politika. Ono čemu svjedočimo, osobito u posljednjih malo manje od godinu dana, to je nekritičko povlađivanje svemu što dolazi iz Bruxellesa i Washingtona, uz pogubno zanemarivanje ostatka svijeta. Svijet nije samo Evropska unija i nisu samo Sjedinjene Države. U svijetu postoje i drugi, a postojimo i mi, s našim interesima i potrebama. Umjesto da se ponašamo kao poslušni đaci koji žure obaviti dobivene zadatke, a pri tome zaista djetinjasto prijetimo onima iz “drugoga razreda”, morali bismo analizirati koji odnosi i s kime donose nama, ne onima koji nam vole naređivati, nego nama, Hrvatskoj, najviše koristi. Želim vidjeti Hrvatsku, ma koliko mala bila, u ulozi jednoga od šampiona borbe za bolji svijet, za svijet ravnopravnih odnosa. I ma koliko god da znam kako je to iluzija, to ipak ne smije prestati biti naš cilj. U jednoj rečenici. Želim Hrvatsku otvorenu prema svijetu, ali svjesnu vlastitih potreba, mogućnosti i interesa.
- Što birači mogu očekivati od Stjepana Mesića, ako se poslije dvadeset godina vrati kao zastupnik u hrvatski Sabor?
Sve ovo o čemu sam Vam govorio. Znam dobro da polariziram birače. Uvijek je tako bilo. Jedni su bili za mene, do sada uvijek: većina, drugi bi me najradije zatrli. E, pa dok sam živ ja od svojih načela i od vrijednosti kojima se u životu vodim neću odstupiti. A tu mislim na Hrvatsku zasnovanu i na temeljima antifašizma, na demokratsku, tolerantnu, otvorenu, civiliziranu Hrvatsku koje se ni jedan njezin građanin neće morati sramiti, ali koje se ni jedan njezin građanin, osim onih koji krše zakon, neće morati bojati.
- Rezultat izbora posve je neizvjestan. Je li Vam ikad pala na pamet mogućnost da Vam neka buduća koalicija ponudi – mandat za premijera? Kako biste reagirali?
(smijeh) To je zaista posve hipotetsko pitanje. Vi znate da na takva pitanja ne odgovaram. Ali, nije li sve što sam Vam rekao svojevrsni program jednoga premijera? Bez obzira na to, kako se on zvao. Godine starosti ne znače nužno da je čovjek onemoćao i da se mentalno uspavao. Ja svakako nisam.
tacno
