Preneseno s portala autograf. Autor: Stjepan Mesić.

Za čovjeka koji je, voljom građana Republike Hrvatske, proveo deset godina na položaju predsjednika Republike, prilično je težak, ali i tužan zadatak naznačiti glavne karakteristike Hrvatske uoči početka nove godine.

Zašto težak? Pa, zato što bi ponetko mogao shvatiti kako iz udobnog prikrajka mirovine dijelim lekcije onima koji su preuzeli zadatak vođenja zemlje. I koji za to snose odgovornost. Ne pada mi takvo što na pamet, ali ako objektivno pogledam gdje smo, kakvi smo i kakva nam je perspektiva, onda ne mogu, a da ne budem kritičan. Pa ma kako se to shvatilo.

A zašto je zadatak bilanciranja Hrvatske na kraju godine tužan zadatak? Jednostavno zato što je malo, ili nimalo onoga što bi se na prijelazu u novu godinu moglo navesti kao nešto što daje prostora realnim nadanjima i očekivanjima da će nam biti bolje, ali ne samo kroz statističke pokazatelje, nego da će to “bolje” osjetiti većina građana naše zemlje.

Broj nezaposlenih i dalje raste, a iz redova vladajućih možemo čuti samo “utješnu” ocjenu kako je to realna slika stanja hrvatskoga gospodarstva. Da, to je točno, ali zar ne bi od Vlade, dakle od izvršne vlasti, trebalo očekivati i nešto više? Ni Predsjednik, ni premijer, ni ministri nisu na svojim položajima da bi nam rekli kako je ono što vidimo zaista tako, kako vidimo. Za to ih ne trebamo, to je sigurno.

Ali, trebamo ih, svi mi i cijela država, da odrede pravac kretanja Hrvatske, da utru put prema mijenjanju postojećeg stanja, da se ne utapaju u samozadovoljstvu, da misle dalje od idućih izbora, da postave jasne i ostvarive, naglašavam: ostvarive ciljeve, da utvrde rokove u kojima će oni biti ostvareni, da kažu kako će ih ostvarivati i da – što nije nimalo nevažno – kažu koliku ćemo cijenu za to morati platiti. U svakome slučaju, ono što je nezaobilazno, to je da građani znaju na čemu su, što mogu očekivati i kada.

Ljudi znaju da je sadašnja vlast, bez obzira na to što govore čelnici donedavno vladajuće stranke, a sada vrlo glasne, ali u toj galami i sadržajno šuplje oporbe, zemlju preuzela u katastrofalnom stanju. Znaju da se takvo stanje ne može promijeniti od danas na sutra. Ali, ono što definitivno ne žele, to je vlast koja će im – svim realnim pokazateljima unatoč – tumačiti kako izlazimo iz krize i kako treba samo još malo pričekati (ali što i koliko?), pa da nam postane bolje, a gotovo svatko na svojoj koži osjeća da nam je sve lošije.

Premda smo prihvatili pravila igre jednog određenog društveno-ekonomskog sustava, to ne znači da se moramo miriti s njegovim najgorim stranama. To ne znači da moramo prihvatiti, a to je – nažalost – realnost u kojoj živimo, da je sve postalo roba koja se prodaje i na kojoj treba zaraditi – i obrazovanje, i zdravstvo, pa i informiranje. Ne moramo prihvatiti društvo koje nije zasnovano na solidarnosti, nego se tu solidarnost građana budi od slučaja do slučaja kada treba pomoći nekom u ekstremnoj nevolji.

Ne moramo prihvatiti sustav u kojemu su svi samo, naglašavam ovo: samo, najamni radnici: i nastavnici, odnosno profesori, i liječnici, i novinari. Ne trebamo prihvatiti brisanje pojmova opći interes i opće dobro. Čak ni zato što smo sad i formalno u krugu zemalja koje su, čini se, sve to prihvatile, ali koje su zbog toga suočene s valom socijalnih nemira i prosvjeda.

Činjenica da sjedimo za istim stolom s čelnicima zemalja Atlantskoga pakta i Europske unije sama po sebi nije nam donijela, niti nam je mogla donijeti, bilo kakav spomena vrijedan napredak. Da, povlačimo više sredstava iz EU fondova nego što je to radila prethodna vlada, ali – unatoč tomu – proizvodnja koja bi mogla zemlju “povući naprijed” još nije pokrenuta. O reindustrijalizaciji na novim osnovama samo se govori, u praksi od toga ne vidimo ništa.

Ima darovitih i sposobnih ljudi, osobito među mladima, ima primjera koji pokazuju da postoje i mogućnosti i resursi, no to ostaju usamljeni primjeri – npr. električni automobil s izvanrednim performansama. No, većina tih mladih ljudi, a poglavito znanstvenici, uglavnom odlaze u svijet. I pita li se itko zašto ne ostaju u Hrvatskoj? Mi smo već više od dva desetljeća suočeni s odljevom mozgova, taj se trend nastavlja, ali – je li išta poduzeto da bude zaustavljen? Pitanje se odnosi kako na dugogodišnji režim HDZ-a, tako i na sadašnju Vladu. A ako jest poduzeto, s kakvim rezultatima? Ja ih ne vidim.

Na energetskom sektoru propustili smo, i prethodna i sadašnja Vlada, kako terminal za ukapljeni plin – koji je mogao biti potpuno katarska investicija, vezana s velikim poslovima za naša brodogradilišta – da bismo sada bili presretni što Katar pristaje da se u Hrvatskoj gradi LNG-terminal za njegov plin, ali nitko ne zna tko će to platiti.

Propustili smo plinovod Južni tok, i to magistralni pravac koji bi ne samo opskrbljivao Hrvatsku, nego donosio i čisti prihod na račun transporta plina prema drugim korisnicima. Umjesto toga, potpisujemo, uz veliku pompu, dokument koji bi nas, uz Albaniju, BiH i Crnu Goru, trebao učiniti korisnicima plinovoda iz Azerbajdžana koji je još u fazi ideje, za koji se ne zna tko će ga i kako financirati i s čijom realizacijom treba računati za nekih desetak godina. A dotle?

Nismo bitno pojednostavili uvjete za strane investitore premda se zaklinjemo da će tzv. strateškim investicijama biti znatno lakše ući u Hrvatsku. Nedavno sam čak čuo podatak – nisam provjeravao, priznajem – da je za otvaranje jedne benzinske crpke potrebno skupiti četrdesetak dokumenata.

Svako-malo vlast izlazi pred građane s grandioznim najavama velikih investicijskih projekata, s pričama o monetizaciji, zapravo davanju u koncesiju još ono malo što nam je ostalo, a što nešto vrijedi. Pa ako se to ostvari, bit ćemo ekonomski potpuno u vlasti stranoga kapitala (financijski sektor to je već danas) i onda ćemo o političkoj samostalnosti, odnosno o onome što nam je od te samostalnosti ostalo nakon ulaska u EU, moći samo sanjati.

Olako se odričemo prava i mogućnosti da se na međunarodnoj sceni čuje naš glas, da glasno i jasno zastupamo ne samo vlastite interese, nego i da procjenjujemo globalne procese koji – naravno – imaju utjecaja i na nas. Mi jesmo dio Europe, ali svijet nije samo Europa. Previše se bojimo da se naš samostalni stav nekome ne bi svidio, dok se u isto vrijeme ponekad inatimo na sporednim i minornim stvarima.

Pritom i vlast i nevladin sektor, odnosno, da to tako nazovem, civilno društvo, s golemim zakašnjenjem, nejedinstveno i bez dovoljno odlučnosti reagiraju na sve agresivnije nastupanje desnih, klero-nacionalističkih snaga na unutarnjopolitičkoj sceni. Nedavni referendum o ustavnoj definiciji braka dobar je pokazatelj onoga što je propušteno, ali i onoga što još predstoji. Država nije znala, nije htjela ili nije imala hrabrosti obraniti svoj sekularni karakter, nikoga na razini vlasti nema tko bi jasno i glasno rekao da vjerske slobode koje su neupitne ne znače i ne podrazumijevaju pravo Crkve, odnosno bilo koje vjerske zajednice da se miješa u politiku.

Umjesto toga, svjedoci smo neskrivenog izravnog miješanja Crkve u politiku, doslovno s oltara, kroz podupiranje i inicijative za ustavno definiranje braka i tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, nelegalnog i nelegitimnog tijela koji se opet nitko ne usuđuje zabraniti. Time se Crkva svrstava na stranu desnih radikala koji otvoreno žele smanjiti prava manjina, do sada zajamčena našim Ustavom.

Možda će to ipak izazvati reagiranje europskih institucija (za sada postoji tek pismo sedamdesesetak zastupnika Europskog parlamenta) koje su do sada za takve pojave, ne samo u Hrvatskoj, bile i slijepe i gluhe, jer se sve to zaodijeva u ruho antikomunizma i suzbijanja komunističkog mentaliteta od kojega – koliko ja mogu procijeniti – najviše pate upravo oni koji su u kritici i osudi toga mentaliteta najglasniji. Da budem do kraja jasan: referendum o ustavnoj definiciji braka nije se smio dogoditi, a tzv. referendum o ćirilici treba spriječiti.

Jednako tako treba postaviti čvrstu branu sve glasnijem i otvorenijem neoustaštvu koje nas zapljuskuje i s dijela političkog spektra, iz nezanemarivog dijela javnosti i iz nekih utjecajnih medija, ali i kroz tzv. znanstvenu publicistiku koja sa znanošću jedva da ima neke veze. Takvu branu nitko djelotvorno ne postavlja.

Neoustaštvo je očito dobilo pravo građanstva na našoj političkoj sceni. Nudim svima koji u to ne vjeruju jednostavan test: izađite na ulicu i vičite da ste ustaša. Možda će vas netko poprijeko pogledati, ali dogodit vam se neće ništa (napokon, ni u jasnom rasističkom vrijeđanju ministra obrazovanja, ni u ustaškome pozdravu na stadionu nisu pronađeni elementi kaznenog djela). I upitajte nekog srednjoškolca što zna o ustašama i njihovim uporno prešućivanim, pa i otvoreno negiranim zločinima.

A pokušajte izaći na ulicu i vikati: ja sam komunist. Vrlo vjerojatno završit ćete prebijeni u bolnici, a kolumnisti zaduženi da brane “našu stvar” – tzv. književnike neću ni spominjati, nisu toga vrijedni – raspisat će se o pogubnosti propusta da se ostaci komunizma zatru u korijenu (zaboravljajući da su baš oni – uglavnom svi – bili revnosni članovi Saveza komunista).

Nećete bolje proći ni ako se glasno legitimirate kao antifašist jer mantra prema kojoj je ovdje kod nas antifašizam inačica za komunizam, a komunizam je – zna se što, gotovo je općeprihvaćena, činjenicama unatoč.

Pa upitajte onda već spomenutog srednjoškolca što uopće zna o komunizmu, o socijalizmu u Jugoslaviji i o mnogo spominjanim zločinima komunista. Rezultati će biti porazni i sve će vam biti jasno. Ali zašto oni koji su pozvani da se tomu suprotstave uglavnom šute, to vam neće biti jasno. Baš kao ni meni.

Sve te pojave bujaju na plodnom i marljivo kroz dva desetljeća zalijevanom tlu nacionalizma, pri čemu ove zabetonirane glave pod nacionalizmom ne razumijevaju da se voli ono što je svoje, nego očekuju, pa i traže da se mrzi, i to žestoko, sve što je tuđe (i svatko tko je drugačiji).

Takvim nacionalistima govoriti o tome kako Hrvatska ima budućnost samo kao građanska država u kojoj će svi građani u svemu biti ravnopravni, kao država u kojoj će manjine (sve!) uživati zaštitu i status, primjeren etabliranim demokracijama, da ima budućnost samo kao dio Europe koja bi se trebala graditi na premisi da različitosti obogaćuju, to je uzaludno. Oni to niti mogu, niti hoće shvatiti. Oni su opijeni idejom nacionalne supremacije (“mi” smo bolji od “njih”), poduprte crkvenim blagoslovom, oni se ne žele otvorenih očiju suočiti s istinom o prošlosti vlastite nacije, kako onom iz Drugog svjetskog rata, tako i onom iz Domovinskog rata.

Obrazovni sustav i mediji, čast izuzecima, odigrali su u tome kobnu ulogu i mi smo danas suočeni s generacijama koje su odrasle zatrovane virusom nacionalizma, u nepoznavanju osnovnih povijesnih činjenica, nesposobne shvatiti kako budućnost nije i ne može biti u getima (a od geta do koncentracijskog logora mali je korak, zar ne?), nego samo u zajedničkom životu.

Čak ne i u suživotu, jer taj pojam iskovan i nametnut u vrijeme ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija zapravo sugerira da oni koji su po bilo čemu različiti – po rasi, naciji, vjeri, spolu, svjetonazoru – ne mogu živjeti zajedno, nego samo jedni uz druge – dakle u getima.

Ne, istina je upravo suprotno: naša je budućnost samo i jedino u zajedničkom životu u kojemu se nikoga neće pitati ni za rasu, ni za naciju i vjeru, ni za to komu će dati glas na izborima, ni to s kim spava, odnosno živi, nego će se pitati i procjenjivati samo i isključivo kakav je čovjek. To vrijedi za Hrvatsku, to vrijedi za regiju, to vrijedi za Europu i svijet.

Današnja je Hrvatska, i to me vraća na početnu konstataciju da je o njoj tužno govoriti, od takvih ideala još daleko. Mi smo, govorim to sasvim trijezno i objektivno, na rubu socijalnih nemira, jer posve bi glupo bilo očekivati da oni koji ostaju bez posla, bez sredstava za život (prekopavanje kontejnera za smeće postalo je dio naše svakodnevice, dok pučke kuhinje imaju sve više posjetitelja), oni koji nerijetko gube i krov nad glavom, da takvi – dakle – imaju beskrajno strpljenje.

Naći će se Netko, nije teško pogoditi koje političke provenijencije, tko će ih izvesti na ulice, a taj bi dan mogao označiti i definitivni sumrak demokracije što se u Hrvatskoj tek počela razvijati.

Inače, tu demokraciju koči još uvijek stanje u pravosuđu koje je – usprkos pozitivnoj ocjeni Europske komisije – katastrofalno, koči nesposobnost države da se istinski uhvati u koštac s korupcijom i organiziranim kriminalom – svim spektakularnim uhićenjima unatoč.

U Hrvatskoj je na kraju godine 2013. stvorena upravo idealna klima za bujanje desnog ekstremizma i za njezino pretvaranje u državu koja će po formi, doduše, biti demokracija, ali koja će sadržajno biti uz bok desno-konzervativnim, čak i profašističkim porecima kakvi – budimo otvoreni – postoje i na Starome kontinentu.

Oni koji su se borili za Hrvatsku, oni koji su željeli samostalnu hrvatsku državu – ne bilo kakvu, nego demokratsku i europsku – oni koji nisu htjeli da nam bude lošije, nego bolje, svi bi oni trebali smoći snage i mudrosti da kažu: dosta je! Ne pristajemo na manipulacije mrtvim i živim braniteljima! Ne prihvaćamo laži! Ne želimo ići u budućnost tako što ćemo postati taoci prošlosti!

A prije svih bi to trebali reći obnašatelji najviših funkcija u državi, ali i čelnici oporbe; sve to pod pretpostavkom da im je, jednima i drugima, doista stalo do napretka Republike Hrvatske i do boljeg života svih njezinih građana.

Godina u koju ulazimo bit će prijelomna. Kao bivši predsjednik Republike, to mogu samo konstatirati. Ali i moram, jer pravo na šutnju nemam.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)