Nastavljamo priču o Stjepanu Radiću i njegovoj djelatnosti usmjerenoj na uspostavu čvršćih hrvatsko-ruskih odnosa.
Sankt-Peterburg, početkom XX. stoljeća. Fotografija iz slobodnih izvoraDo početka XX. st. Radić je dva puta boravio u Rusiji. Njegova sljedeća posjeta dogodila se 1909. Samo godinu dana prije tog puta, Radić se na kongresu neoslavista u Pragu upoznao s predstavnicima ruske delegacije, konkretno s knezom Georgijem Ljvovom, budućim predsjednikom Privremene vlade Rusije u 1917. i Volodimirovom, profesorom na Vojno-pravnoj akademiji u St. Peterburgu. Oni su ga pozvali da održi ciklus predavanja posvećenih Česima i Južnim Slavenima. Osim toga, jedan od razloga novog Radićevog posjeta Rusiji bila je reakcija ruske zajednice na bosansku krizu 1908., kad je Bosna i Hercegovina bila okupirana Austro-Ugarskom. Radić je namjeravao „pričati Rusima o hrvatskom preporodu pod vodstvom Ljudevita Gaja, o hrvatskoj borbi s Mađarima pod vodstvom bana Jelačića, borbi Hrvata protiv Talijana u Dalmaciji i Istri, te naposljetku o neospornom hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu“.
Utiske o svojem putu Radić je opisao u člancima koji su se objavljivali u hrvatskoj periodici tijekom 1909. Pisao je da je bio u gostima „kod jednog ruskog velmože, gdje se okupilo najuglednije društvo koje su činile obrazovane gospođe, civilni i vojni dostojanstvenici... Oni su samo razmišljali o tome kako mogu pomoći ruskom seljaku da stekne potrebna znanja za vođenje gospodarstva“. Radić je nastupio na tom okupljanju. Hrvatski političar je rekao da je ruska publika nadmašila sva njegova očekivanja. Svi su mu prilazili i oduševljeno stiskali ruku.
Moskva, početak 1920-ih. Fotografija iz slobodnih izvora
Za razliku od članaka u kojim Radić opisuje svoje putovanje u Rusiju u relativno blagim, čak pozitivnim tonovima, prepiska hrvatskog političara sa svojim bližnjima otvara i druge strane njegovog boravka u St. Peterburgu. Najupečatljivije je opisao svoje utiske u pismu Vilmi, ženi svojeg brata Antuna. Radić se susreo s ljudima koji nisu dijelili njegove poglede i koji su se negativno odnosili prema Hrvatima. Ovako je pisao: „Možeš misliti kako sam se osjećao, kad sam se na svakom koraku morao sukobljavati s predrasudama i otvorenim neprijateljstvom. Tako mi je jedan stariji gospodin jučer prišao i rekao: „I vi, Hrvati, sad dajete Bosnu Austriji!“. Svojem bratu Antunu Stjepan Radić piše: „Srpske snage, pa i neke ruske, vode protiv mene u St. Peterburgu bezizlaznu borbu, nazivaju me izdajnikom (čitaj: špijunom) i govore da me moraju uništiti. Oni su do određene mjere pokolebali blagonaklonost Volodimirova, posebno kad mu je Boborikin rekao da smo mi, Hrvati, mrtav narod, te kad mu je još netko dodao da mi imamo dovoljno briga s Mađarima te da zbog toga ne možemo imati stvaran interes prema slavenstvu, odnosno da se naša borba za slavenstvo vodi samo tijekom kafanskih razgovora“. Drugim riječima, Radić se morao kao i prije susresti s potpuno proturječnim odnosom prema njemu i njegovom narodu u ruskoj zajednici.
Nekoliko godina nakon Radićeve posjete Peterburgu započeo je Prvi svjetski rat tijekom kojeg se bitno promijenila politička karta Europe. Više nije postojala ona Rusija s kojom je Radić pokušavao uspostaviti veze. Međutim, i Hrvatska je nakon završetka Prvog svjetskog rata postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na kojoj je na čelu bila srpska vrhuška kojoj se Radić otvoreno suprotstavljao. Moglo bi se pomisliti da je pitanje obnavljanja hrvatsko-ruskih veza bilo za Radića najmanje aktualno tih godina. Ipak to se pitanje ponovno aktualiziralo početkom 1920-ih, ali u potpuno drugom aspektu.
Iako nije bila komunistička po svojem političkom usmjerenju, Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), sa svojim republikanskim idejama, uporištem u seljačkoj klasi i borbom protiv vladajućih krugova Kraljevine SHS s kojom Moskva nije imala diplomatske odnose do 1940., mogla je biti osnova za dobivanje podrške od strane sovjetske vlasti. Nakon pobjede HRSS-a na parlamentarim izborima 1923. sovjetski diplomati koji su radili u Austriji zainteresirali su se za gospodina Radića. Za Sovjetski Savez bila je važna svaka mogućnost povećanja komunističkog utjecaja u Europi.
Tako je 1924. Radić otputovao u Moskvu da bi organizirao ulazak HRSS-a u međunarodnu seljačku revolucionarnu organizaciju – Seljačku internacionalu. U Moskvi je održao pregovore s narodnim komesarom vanjskih poslova SSSR-a Čičerinom, s glavnim tajnikom Seljačke internacionale Smirnovom, s predsjednikom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a Kalininom. U izjavi o ulasku HRSS-a u Seljačku internacionalu isticalo se da će se stranka i dalje držati legalnih metoda političke borbe, ali da se i dopuštaju revolucionarna djelovanja u slučaju ako se ove prve pokažu kao neučinkovite. Radićev stranka bila je primljena u Seljačku internacionalu. Ipak ni Radić, ni njegovi sovjetski „partneri“ nisu jedni prema drugima gajili veliko povjerenje. I iako je zbog ulaska HRSS-a u Seljačku internacionalu Radić stekao veliku popularnost u Hrvatskoj, ta odluka gotovo je dovela do raskola u samoj stranci, koju su počeli, nakon Radićevog povratka, proganjati te je bila zabranjena, a sam Stjepan Radić uhićen. Nakon toga prestali su kontakti Radića s Rusijom (SSSR-om) te je ta država prestala igrati u Radićevom životu bitnu ulogu.
Dakle, Stjepan Radić nije ni kasnije, kad su se Rusija i drugi inozemni Slaveni našli u već potpuno drugim političkim, ekonomskim i kulturnim uvjetima, prekinuo svoje „ruske“ kontakte te je, riskirajući svoju reputaciju te u određenoj mjeri i vlastiti život, otputovao u Sovjetsku Rusiju. Ta činjenica svjedoči o njegovom živom i iskrenom interesu za Rusiju, bez obzira na svakakve stereotipe o Hrvatima koji su tad postojali u Rusiji ili na odsustvo podrške mnogih službenih osoba kako u dorevolucinarnoj Rusiji, tako i u Sovjetskom Savezu.
