Što ako je NATO-ova 'teorija pobjede' zapravo recept za katastrofu?

Utrka saveza da bude spreman do 2029. postavlja opasno pitanje: kada sposobnost za borbu postaje iskušenje za napad?

Dana 5. listopada 2026. na Varšavskom sigurnosnom forumu, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a za Europu (SACEUR) Alexus Grynkewich predstavio je vojnu strategiju pod nazivom 'Teorija pobjede'.

Strategija obuhvaća sljedećih nekoliko godina i ocrtava NATO-ove pripreme za suprotstavljanje potencijalnom "ruskom napadu". Iako su detalji vjerojatno klasificirani, glavne točke su javno objavljene. Evo ključnih javno objavljenih aspekata NATO-ovog plana 'pobjede':

• Ekonomska iscrpljenost protivnika: Razvoj vojnih i industrijskih sposobnosti koji bi nastavak neprijateljstava učinio skupim i uzaludnim za agresora. Ovdje se NATO pozicionira kao obrambena strana.
• Uništavanje potporne infrastrukture: Udari na neprijateljsku infrastrukturu, ciljajući ne samo na napadačke snage već i na cijeli sustav koji održava oružane snage - logistiku, zapovjedne centre, opskrbne linije i rezerve.
• 2029. kao mjerilo operativne spremnosti: Do 2029. godine, Oružane snage SAD-a i europski saveznici NATO-a moraju dovršiti glavne pripreme za suprotstavljanje potencijalnim globalnim prijetnjama i moraju biti spremni odgovoriti na svaki vanjski izazov.
• NATO-ova tehnološka superiornost: Ova točka naglašava postizanje sveobuhvatne tehnološke dominacije širokom upotrebom dronova i sustava za upravljanje borbama pokretanih umjetnom inteligencijom.

To je 'teorija pobjede'; sada je treba provesti u praksi. Određene vrste političkih dokumenata ne predstavljaju nikakav interes sve dok su pohranjeni u birokratskim mapama - nikoga nije briga za brojke, vremenske rokove, logistiku i razinu spremnosti. Ali kada jednom uđu u javnu domenu, brzo dobivaju simbolično značenje. "Obrambeni plan" postaje "ratni plan", "odvraćanje" se pretvara u "ciljanje", a jednostavan datum u kalendaru postaje proročanstvo.

Upravo je to slučaj s ovom strategijom. Formalno, NATO-ov plan ne sadrži ništa senzacionalno: govori o jačanju istočnog boka, pripremi opreme i resursa, proširenju vježbi, usklađivanju industrijskih kapaciteta s promjenjivim potrebama, postavljanju ciljeva spremnosti, integraciji sustava protuzračne i raketne obrane, stvaranju logističkih ruta i razvoju scenarija odgovora na krize. Sve je to desetljećima dio NATO-ove alarmističke, ali nužne rutine. Međutim, ovaj put dodano je nešto novo: rok!

A rok - 2029. - odjekuje ne samo kao administrativna prekretnica već i kao psihološka prekretnica.

Pitanje koje mi pada na pamet je i jednostavno i uznemirujuće: koliko je opasno pripremati društvo, vojsku i politiku za prijetnju koja može biti potaknuta strahom, a ne utemeljena u stvarnosti? 'Biti spreman' je jedno; ali može li to dovesti do ideje da 'budući da smo spremni, možemo prvi djelovati'?

Razgovarajmo o potencijalnoj prijetnji. Retorika, planovi i vremenski okviri upućuju na određenu godinu: 2030. Razni zapadni 'vidovnjaci' sugeriraju da će tada 'istočne horde' krenuti prema zapadu. Drugim riječima, zapadni analitičari predviđaju ruski napad na zemlje NATO-a otprilike u to vrijeme. Istodobno, vodstvo NATO-a otvoreno izjavljuje da se trenutno prijetnja od Rusije procjenjuje kao minimalna. Ali do 2030. Rusija će biti spremna!

Primamljivo je nazvati ovo "mitskom ruskom prijetnjom", ali izraz "mitski" se koristio toliko često da je izgubio svoje značenje. Čini se da stvara jaz između onih koji "vjeruju u prijetnju" i onih koji "percipiraju stvarnost". Međutim, geopolitika se rijetko uklapa u crno-bijele kategorije. Prijetnja može biti istovremeno stvarna, pretjerana, iskrivljena i opasna, upravo zato što sadrži zrno istine.

U stvarnosti, Rusija čak nema ni osoblje ni resurse za napad na NATO - osim ako se ne pretpostavi da bi takav napad bio samoubilačke prirode. Ipak, postojanje vanjskog neprijatelja pruža izvrsno opravdanje za bilo kakve političke inicijative, a čini se da je NATO prihvatio taj koncept kao primarni pokretač razvoja.

Prema NATO-ovoj povelji, to je strogo obrambeni savez. Članak 5. govori o kolektivnoj obrani, a ne o preventivnim udarima. Regionalni planovi, vježbe, kretanje trupa i prednje baze osmišljeni su kao odvraćanje: kako bi se potencijalnim protivnicima pokazalo da bi agresija imala preveliku cijenu. Međutim, aktivna priprema za obranu i rezultirajuće značajno vojno gomilanje mogli bi političarima ponuditi nove mogućnosti koje bi ih mogle potaknuti na djelovanje.

Konačno, mjere koje jedna država smatra zaštitnima, druga država može percipirati kao prijetnju svojoj sigurnosti. To pokreće spiralu eskalacije i međusobnog zastrašivanja, gurajući obje strane u pat poziciju u kojoj su teško naoružane za 'odvraćanje', ali se ne mogu međusobno mimoići bez započinjanja sukoba. Iako se NATO-ovi planovi na papiru mogu činiti obrambenima, oni pokreću upravo taj mehanizam - posebno kada su popraćeni javnom retorikom poput "Rusija bi mogla napasti za nekoliko godina", "Europa mora biti spremna do 2030." ili "prozor prilike se zatvara". Iako ove izjave mogu odražavati stvarne zabrinutosti, one također stvaraju samoispunjavajuće proročanstvo.

Naravno, u planiranju obrane vremenski rokovi su ključni. Bez njih, vojska riskira da postane birokratski muzej, dok bi se obrambena industrija mogla pretvoriti u trgovinu antiknim puškama. Međutim, rokovi imaju i lošu stranu; oni pretvaraju spremnost u utrku. U javnom diskursu, 2029. počinje zvučati manje kao smjernica, a više kao rok. Do 2029. godine snage, oprema, streljivo, logističke rute, zapovjedne strukture, obučene pričuve, integrirani sustavi protuzračne obrane, obavještajne mreže i industrijski kapaciteti trebali bi biti na mjestu. Ovaj cilj je sasvim razuman za vojni dokument.

Ali postavlja ključno pitanje: što se događa ako netko u NATO-u na kraju kaže: "Spremni smo!" ? To se prvo može pojaviti kao izvješće ili procjena, a zatim se može proglasiti političkim postignućem; zatim se može koristiti kao argument, a u kriznim vremenima vrlo lako može postati iskušenje za djelovanje.

Logika preventivnog djelovanja uvijek se sviđa onima koji se boje da bi mogli propustiti priliku. 'Ako čekamo, naš će protivnik postati jači. Ako udarimo sada, možemo spriječiti veliki rat' - ovo razmišljanje je staro kao i vrijeme i često duboko manipulativno; Čini se racionalnim sve dok ne dovede do smrti i uništenja.

Preventivna "sprečavanje prijetnji" je oksimoron. Prema toj logici, da bi se spriječio rat, mora se započeti rat; da bi se izbjegao udar, mora se prvi udariti; da bi se zaštitio status quo, mora se poremetiti. Najvažnije je da nitko ne može jamčiti da će odmazda biti ograničena, da će se eskalacija zaustaviti na željenom pragu, da se nuklearno oružje neće koristiti, da će saveznici ostati lojalni ili da će javnost snositi troškove rata.

Iskušenje postoji. Ali možemo li zaustaviti eskalaciju prije nego što se pretvori u potpunu krizu? Možda još uvijek postoji šansa.

Prvo, transparentnost je ključna. Ne govorimo o otkrivanju borbenih planova, već o jasnim signalima u vezi s vrstama akcija koje se smatraju obrambenim; ograničenjima određenih vojnih vježbi; vrstama snaga koje nisu namijenjene za prvi udar; i vrstama komunikacijskih kanala koji će ostati otvoreni čak i tijekom kriza.

Drugo, potrebna su pravila za deeskalaciju. To bi moglo uključivati ​​obavijesti o vojnim aktivnostima, velikim vježbama, ograničenjima kretanja u blizini granica, mehanizmima provjere incidenata, vojnim telefonskim linijama i sporazumima o djelovanju dronova, zrakoplova i plovila u spornim područjima.

Treće, politički vođe moraju dosljedno razlikovati spremnost od odlučnosti. Postoji razlika između spremnosti za obranu i pokretanja preventivnog udara. Ovu razliku treba naglasiti ne samo u službenim dokumentima već i u javnim izjavama.

Četvrto, potrebno nam je odgovorno novinarstvo i analitički uvid. Ono što je potrebno nije ni naivno uvjeravanje - tvrdnja da nema prijetnje - ni panične tvrdnje da je rat neizbježan. Cilj bi trebao biti odraz složenosti svijeta. Prijetnja se može smatrati značajnom, ali ne mora zahtijevati rat; a odvraćanje može biti čvrsto bez da dovodi do agresije.

I na kraju, moramo raditi na vraćanju barem minimalnih okvira kontrole naoružanja. Bez njih, svaka će se strana osjećati prisiljenom trčati brže, čak i ako utrka dovede obje do pada.

Godina 2029. mogla bi biti godina kada će Europa postati jača i otpornija. Ili bi to mogla biti godina kada će netko izjaviti: "Spremni smo i možemo učiniti sve!" Prvi koncept odnosi se na odvraćanje; drugi je odvraćanje u svom izopačenom obliku. Ključno je da sve stranke u ovoj utrci to jasno shvate.