Tvornica je u jednom trenutku postala toliko razvijena da se dio viška sredstava ulagao u radnike. Zaposlene se poticalo na bavljenjem kulturom, a omogućavao se i jeftini odlazak na ljetovanje i zimovanje.
Slavonski Brod je po veličini tek sedmi po redu grad u Hrvatskoj, ali je svojevremeno bio jedno od moćnijih industrijskih središta i u Hrvatskoj i u bivšoj državi. Tu industrijsku snagu generirala je isključivo jedna tvrtka: Đuro Đaković, koji je u svojim zlatnim danima zapošljavao oko 16 tisuća ljudi. U starom socijalističkom „mastodontu“ radio je svaki četvrti stanovnik grada, a tvrtka je bilo tako velika da je imala ogroman utjecaj na stanovništvo, arhitekturu, urbanizam, migracije, pa čak i klimu u Slavonskom Brodu. „Đuro“ je kao dijete planske privrede i gospodarske diplomacije preko Pokreta nesvrstanih radio po cijelom svijetu. Njegovi vagoni vozili su od Indije do Afrike i u jednom trenutku „Đuro“ je bio ono što se danas naziva „globalni igrač“. Tvornica je nekada bila pokretač Hrvatske poput Rade Končara ili Uljanika, a ove godine obilježava sto godina svojeg postojanja.
Iako je obljetnica prošla nezamijećeno, brodska povjesničarka dr.sc. Ana Rajković Pejić tim povodom je inicirala znanstveno-stručni kolegij pod zanimljivim nazivom „Svakodnevica radnika tvornice 'Đuro Đaković' u kasnom socijalizmu".
Ovaj pristup temi koji se ne bavi toliko time što su radnici u „Đuri“ radili, nego kako su provodili svoje slobodno vrijeme, zanimljiv je i onima koji nisu povjesničari. „Kopanje" po arhivama Muzeja Brodskog Posavlja i traganje za materijalima rezultiralo je i nenadanim biserom koji je izronio iz prašnjave građe – 33 zaboravljene fotografije velikog hrvatskog fotografa Toše Dapca ugledale su svjetlo dana nakon tko zna koliko godina.
Fotograf Tošo Dabac dobio je zadatak da dokumentira tvorničku svakodnevicu
Đuro Đaković na umjetničkim fotografijama
Uršula Bešlić, kustosica Odjela suvremene povijesti u Muzeju Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu objasnila nam je da je većina članova tadašnje Zagrebačke škole fotografije bila angažirana „po dužnosti". Zapravo su imali zadatak da dokumentiraju radnike i proizvodnju za potrebe tadašnjeg agit-propa, ali Dapčevo oko umjetnika čak i u takvom, za njega prozaičnom propagandističkom poslu, nije moglo da ne snimi fotografije koje su po kvaliteti daleko iznad prvotne svrhe kojoj su bile namijenjene.
„Da je i htio napraviti nešto obično – Tošo Dabac nije mogao. Fotografije naglašavaju sraz stroja i čovjeka, prikazi su zaustavljeni fotografijom, ali imamo dojam da će se nešto dogoditi dok ih gledamo", kaže kustosica Bešlić koja nam je pojasnila i povijest tvornice.
„To je stvarno tvornica koje je obilježila 20. stoljeće u Slavonskom Brodu. Do Prvog svjetskog rata bila je uglavnom namijenjena obradi drveta koje se dovozilo iz sjeverne Bosne. U želji da nastave proizvodnju trebali su vlakove. Na inicijativu Aleksandra Ehrmanna je osnovana Tvornica vagona, strojeva i mostova 1921. godine. Slavonski Brod ima dobar položaj između Beograda i Zagreba i zbog toga se započinje s proizvodnjom vagona. Tvornica je do Drugog svjetskog rata još nerazvijena, ne dobiva velike narudžbe, ali 1947. dobiva ime Đuro Đaković i započinje s intenzivnim radom kako bi se u razrušenoj zemlji obnovile željeznice", ispričala nam je Uršula Bešlić.
„Ako propadne Đuro, propast će i država"
Brod raste i širi se, počinju se graditi naselja, grad poprima novi oblik, dolaze brojni ljudi iz Bosne i drugih dijelova Hrvatske, ubrzo „Đuro“ broji preko 10 tisuća zaposlenih.
„Narudžbe stiži iz cijele Jugoslavije, u Sudanu grade tvornicu cementa, radi se u Indiji, a „Đuro“ jako dobro koristi članstvo u Pokretu nesvrstanih i tadašnju gospodarsku diplomaciju koja mu nalazi poslove u zemljama u razvoju", objašnjava kustosica.
Kada je „Đuro“ postao uspješna i velika tvrtka, višak vrijednosti se počinje ulagati u, između ostalog, radnike i njihove kulturne, sportske, umjetničke potrebe.
Povjesničarka Ana Rajić Pejić obradila je upravo ovaj segment i naišla na zanimljive rezultate. Neki se i danas sjećaju iznimne povezanosti Slavonskog Broda i tvornice. Mnogi su Brođani znali reći: „Ako propadne Đuro, propast će i država." Ili: „Kad Đuro isplati plaću, onda se isprazne trgovine."
Sudionici sportskih igara
Radnici i umjetnost
Priča o tome koliko je tvornica ulagala u radnike je iz današnjeg pogleda skoro nevjerojatna. Zahvaljujući tvorničkim novinama ostalo je mnogo materijala koji o tome svjedoče.
„Radnike su praktički tjerali da odlaze u kazalište. Često su ostajali nakon smjene kako bi uvježbavali kazališne predstave, recitirali i pisali pjesme, slikali, plesali... Kovači, tokari, ljevači i metalci su se željeli tako izražavati. Imali su likovne akademije na koje su dolazili akademski slikari, radnici su izlagali svoje radove", objašnjava organiziranje kulturnog i umjetničkog života Ana Rajković Pejić.
U „Đuri“ su djelovali slikar Predrag Goll, Dragutin Tadijanović je pisao uvodnu riječ zbornika Književnog kluba Đuro Đaković u sklopu kojeg su objavljivane pjesme radnike, a u izdanju tvorničke knjižnice objavljen je i zbornik karikatura pod naslovom „Prilog humoru", koji je promovirao veliki Fadil Hadžić. Kulturno-umjetničko društvo Đuro Đaković brojalo je nekoliko stotina članova. U tvornici su ozbiljno shvaćali kulturu i umjetnost.
Skijanje u tadašnjoj Čehoslovačkoj
Učitelji skijanja za radnike
Kao što su jako ozbiljno shvaćali i odmor radnika. Đuro Đaković je već 1959. raspolagao s dva vlastita odmarališta - u Trogiru i na otoku Čiovu. Osim u ovim mjestima, kako bi podmirili potrebe svih radnika, u jednom trenutku bilo je čak sedam destinacija diljem jadranske obale za Đurine radnike koji su mogli po povlaštenim cijenama platiti ljetovanje s obitelji na šest rata. Nakon što su zimski odmori i skijanje postali sve popularniji, započeta je suradnja s tadašnjom čehoslovačkom tvornicom „Prvom brnjanskom“, s kojom je dogovorena svojevrsna razmjena radnika. Tako su radnici Đure Đakovića tijekom zimskih mjeseci odlazili na godišnji odmor u Brno, dok su radnici „Prve brnjanske" tijekom ljeta dolazili u tvornička odmarališta „Đure“. Skoro nadrealno zvuči i da je „Đuro" organizirao i školu skijanja pod vodstvom stručnog kadara, diplomiranih kineziologa koji su učili radnike kako skijati.
Obilje dokumentacije koje je mlada brodska povjesničarka otkrila prilikom svojeg rada govori o mnogim stvarima iz zlatnog doba tvornice koja i danas nosi ime jednog od osnivača KPJ i organizacijskog tajnika KPJ koji je 1929. godine ubijen.
Ljetovalište u Trogiru
Danas se ova tvrtka nalazi u financijskim poteškoćama, ali građani Slavonskog Broda se nadaju da će preživjeti i svoju stotu obljetnicu.
Zanimljivo je da se nitko ni iz Grada Slavonskog Broda niti iz današnje tvornice Đuro Đaković nije pojavio na događaju koji je organiziran povodom stote godišnjice. Iz toga ne bi trebalo izvlačiti zaključke, ali moglo bi se reći da građani Hrvatske danas još nemaju jasan stav prema nedavnoj povijesti ili barem prema nekim stvarima koje tada možda i nisu bile tako loše.
dw
Slavonski Brod je po veličini tek sedmi po redu grad u Hrvatskoj, ali je svojevremeno bio jedno od moćnijih industrijskih središta i u Hrvatskoj i u bivšoj državi. Tu industrijsku snagu generirala je isključivo jedna tvrtka: Đuro Đaković, koji je u svojim zlatnim danima zapošljavao oko 16 tisuća ljudi. U starom socijalističkom „mastodontu“ radio je svaki četvrti stanovnik grada, a tvrtka je bilo tako velika da je imala ogroman utjecaj na stanovništvo, arhitekturu, urbanizam, migracije, pa čak i klimu u Slavonskom Brodu. „Đuro“ je kao dijete planske privrede i gospodarske diplomacije preko Pokreta nesvrstanih radio po cijelom svijetu. Njegovi vagoni vozili su od Indije do Afrike i u jednom trenutku „Đuro“ je bio ono što se danas naziva „globalni igrač“. Tvornica je nekada bila pokretač Hrvatske poput Rade Končara ili Uljanika, a ove godine obilježava sto godina svojeg postojanja.
Iako je obljetnica prošla nezamijećeno, brodska povjesničarka dr.sc. Ana Rajković Pejić tim povodom je inicirala znanstveno-stručni kolegij pod zanimljivim nazivom „Svakodnevica radnika tvornice 'Đuro Đaković' u kasnom socijalizmu".
Ovaj pristup temi koji se ne bavi toliko time što su radnici u „Đuri“ radili, nego kako su provodili svoje slobodno vrijeme, zanimljiv je i onima koji nisu povjesničari. „Kopanje" po arhivama Muzeja Brodskog Posavlja i traganje za materijalima rezultiralo je i nenadanim biserom koji je izronio iz prašnjave građe – 33 zaboravljene fotografije velikog hrvatskog fotografa Toše Dapca ugledale su svjetlo dana nakon tko zna koliko godina.
Fotograf Tošo Dabac dobio je zadatak da dokumentira tvorničku svakodnevicuĐuro Đaković na umjetničkim fotografijama
Uršula Bešlić, kustosica Odjela suvremene povijesti u Muzeju Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu objasnila nam je da je većina članova tadašnje Zagrebačke škole fotografije bila angažirana „po dužnosti". Zapravo su imali zadatak da dokumentiraju radnike i proizvodnju za potrebe tadašnjeg agit-propa, ali Dapčevo oko umjetnika čak i u takvom, za njega prozaičnom propagandističkom poslu, nije moglo da ne snimi fotografije koje su po kvaliteti daleko iznad prvotne svrhe kojoj su bile namijenjene.
„Da je i htio napraviti nešto obično – Tošo Dabac nije mogao. Fotografije naglašavaju sraz stroja i čovjeka, prikazi su zaustavljeni fotografijom, ali imamo dojam da će se nešto dogoditi dok ih gledamo", kaže kustosica Bešlić koja nam je pojasnila i povijest tvornice.
„To je stvarno tvornica koje je obilježila 20. stoljeće u Slavonskom Brodu. Do Prvog svjetskog rata bila je uglavnom namijenjena obradi drveta koje se dovozilo iz sjeverne Bosne. U želji da nastave proizvodnju trebali su vlakove. Na inicijativu Aleksandra Ehrmanna je osnovana Tvornica vagona, strojeva i mostova 1921. godine. Slavonski Brod ima dobar položaj između Beograda i Zagreba i zbog toga se započinje s proizvodnjom vagona. Tvornica je do Drugog svjetskog rata još nerazvijena, ne dobiva velike narudžbe, ali 1947. dobiva ime Đuro Đaković i započinje s intenzivnim radom kako bi se u razrušenoj zemlji obnovile željeznice", ispričala nam je Uršula Bešlić.
„Ako propadne Đuro, propast će i država"
Brod raste i širi se, počinju se graditi naselja, grad poprima novi oblik, dolaze brojni ljudi iz Bosne i drugih dijelova Hrvatske, ubrzo „Đuro“ broji preko 10 tisuća zaposlenih.
„Narudžbe stiži iz cijele Jugoslavije, u Sudanu grade tvornicu cementa, radi se u Indiji, a „Đuro“ jako dobro koristi članstvo u Pokretu nesvrstanih i tadašnju gospodarsku diplomaciju koja mu nalazi poslove u zemljama u razvoju", objašnjava kustosica.
Kada je „Đuro“ postao uspješna i velika tvrtka, višak vrijednosti se počinje ulagati u, između ostalog, radnike i njihove kulturne, sportske, umjetničke potrebe.
Povjesničarka Ana Rajić Pejić obradila je upravo ovaj segment i naišla na zanimljive rezultate. Neki se i danas sjećaju iznimne povezanosti Slavonskog Broda i tvornice. Mnogi su Brođani znali reći: „Ako propadne Đuro, propast će i država." Ili: „Kad Đuro isplati plaću, onda se isprazne trgovine."
Sudionici sportskih igaraRadnici i umjetnost
Priča o tome koliko je tvornica ulagala u radnike je iz današnjeg pogleda skoro nevjerojatna. Zahvaljujući tvorničkim novinama ostalo je mnogo materijala koji o tome svjedoče.
„Radnike su praktički tjerali da odlaze u kazalište. Često su ostajali nakon smjene kako bi uvježbavali kazališne predstave, recitirali i pisali pjesme, slikali, plesali... Kovači, tokari, ljevači i metalci su se željeli tako izražavati. Imali su likovne akademije na koje su dolazili akademski slikari, radnici su izlagali svoje radove", objašnjava organiziranje kulturnog i umjetničkog života Ana Rajković Pejić.
U „Đuri“ su djelovali slikar Predrag Goll, Dragutin Tadijanović je pisao uvodnu riječ zbornika Književnog kluba Đuro Đaković u sklopu kojeg su objavljivane pjesme radnike, a u izdanju tvorničke knjižnice objavljen je i zbornik karikatura pod naslovom „Prilog humoru", koji je promovirao veliki Fadil Hadžić. Kulturno-umjetničko društvo Đuro Đaković brojalo je nekoliko stotina članova. U tvornici su ozbiljno shvaćali kulturu i umjetnost.
Skijanje u tadašnjoj ČehoslovačkojUčitelji skijanja za radnike
Kao što su jako ozbiljno shvaćali i odmor radnika. Đuro Đaković je već 1959. raspolagao s dva vlastita odmarališta - u Trogiru i na otoku Čiovu. Osim u ovim mjestima, kako bi podmirili potrebe svih radnika, u jednom trenutku bilo je čak sedam destinacija diljem jadranske obale za Đurine radnike koji su mogli po povlaštenim cijenama platiti ljetovanje s obitelji na šest rata. Nakon što su zimski odmori i skijanje postali sve popularniji, započeta je suradnja s tadašnjom čehoslovačkom tvornicom „Prvom brnjanskom“, s kojom je dogovorena svojevrsna razmjena radnika. Tako su radnici Đure Đakovića tijekom zimskih mjeseci odlazili na godišnji odmor u Brno, dok su radnici „Prve brnjanske" tijekom ljeta dolazili u tvornička odmarališta „Đure“. Skoro nadrealno zvuči i da je „Đuro" organizirao i školu skijanja pod vodstvom stručnog kadara, diplomiranih kineziologa koji su učili radnike kako skijati.
Obilje dokumentacije koje je mlada brodska povjesničarka otkrila prilikom svojeg rada govori o mnogim stvarima iz zlatnog doba tvornice koja i danas nosi ime jednog od osnivača KPJ i organizacijskog tajnika KPJ koji je 1929. godine ubijen.
Ljetovalište u TrogiruDanas se ova tvrtka nalazi u financijskim poteškoćama, ali građani Slavonskog Broda se nadaju da će preživjeti i svoju stotu obljetnicu.
Zanimljivo je da se nitko ni iz Grada Slavonskog Broda niti iz današnje tvornice Đuro Đaković nije pojavio na događaju koji je organiziran povodom stote godišnjice. Iz toga ne bi trebalo izvlačiti zaključke, ali moglo bi se reći da građani Hrvatske danas još nemaju jasan stav prema nedavnoj povijesti ili barem prema nekim stvarima koje tada možda i nisu bile tako loše.
dw
