Četvrtkom približim se kiosku, kao tat. Pogledam lijevo, pa desno, i, uvjerivši se kako nikoga blizu nema, tek tad pristupam polici s umreženim novinama, revijama i časopisima što su polegnuto ondje poredani poput krljušti na živim ribljim tjelesima škarpine ili šarana. Od straha i zbog srama da me tko ne vidi, s rukavicama na rukama uzimam zadarsku zaklamanu kartu što fingira da su novine… Na naslovnici tog tobože tjednika stoji lažna odrednica kako je on, kao, hrvatski, taj tjednik, premda, s modernom i suverenom Republikom Hrvatskom rečena tiskovina nikakve veze nema.
Već u startu, panoramskim pogledom ovlaš – u Dalmaciji bismo rekli: aloći – vidljive su dvije teme koje vazda prevladavaju u toj zaklamanoj karti što fingira žurnal, i, što se lažno predstavlja kao nekakav tobože domoljubni, naoko rodoljubni i bogobojazni hrvatski tjednik.
Vraga! Jedna tema je konstantni progon Katoličke crkve, u mjeri kad se vrši hajka na svakog evanđelju orijentiranoga velikog svećenika, od pape Frane i sad Lava XIV. do riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, a sve pod agendom proklamiranja kršćanskih vrijednosti kojima je katolička Hrvatska odvajkada bila revnosni zastupnik. Druga prononsirana potka koju protežiraju jest – Jugoslavija!
E, to te volem bato!
U pauzama kad ne progone Crkvu – u čemu sudjeluju poneki samotni i sramotni katolički svećenici, sezonski čak i biskupi – uredništvo dotičnog falšeg žurnala skupa sa svojim dopisničkim skribentskim satelitima vazdaživo i neumorno destiliranom mržnjom oživljava umorenu državnu tvorevinu: Jugoslavija ime je njezino.
No, osim što njezino ime povazdan i povasnoć nesmotreno, neukusno i nepametno prebiremo blebećući ga među usnama, jesmo li možda dekodirali stvarne semantičke, kulturološke i ine protege koje taj nomen odistinski nosi u sebi? Jesmo li u vlastitim blaziranim bauljanjima ikad pravo razmotrili koje mjesto na povijesnoj skali svekolikih hrvatskih beziznimno trajnih vrijednosti pripada svim onim tekovinama i stečevinama koje su ostvarene pod egidom što je u svojoj suštini sadržavao jugoslavenski supstrat?
Što je, to, zapravo, Jugoslavija?
Da, na stranicama zadarske zaklamane karte što fingira novine, baš kao i na nizu televizijskih impotentnih emisijica s prepotentnim voditeljima te na opskurnim portalčićima i pojedinim našim lokalnim podcastićima, iz tjedna u tjedan nastoji se voljno davati krive i manipulativne odgovore na to pitanje. Istodobno, najglasniji među tim borozanima i trubačima bit će individue koje su stekle i školovanje i stanove u toj nemiloj im Jugoslaviji kojih, gle vraga, ne kane se otarasiti ili odreći. Niti je itko od njih vratio diplome (kojih je, nota bene, sasvim solidan broj izdan i na – ćirilici!), niti su napustili stan koji im je (ocu ili materi) mukte dodijelila “šugava” Jugoslavija.
I, baš radi i društvene i mentalne higijene nikad se ne bismo smjeli umoriti ponavljati “antifone” naših velikih Hrvata i Hrvatica, saborskih zastupnika i zastupnica koji su najvećom mogućom povlasticom pomazani boravkom u državnom parlamentu s pretilom financijskom apanažom, a u svojem slobodnom vremenu sikću na društvenim mrežama i daju intervjue po medijima u kojima druge i drugačije – baš kršćanski, zar ne? – posprdno etiketiraju kako su “mali, crni i škuri” ili, pak, neistomišljenike pristojnošću odnjegovanoga kućnog odgoje oslovljavaju sasvim humanističkim atribucijama kao što su “škovace” ili “gamad”. A koliko ima da je jedna tobože fina dama i dubrovačka perjanica Matice hrvatske naše istočne susjede javno nazvala – “bubama”…?
Što su to Mediteranske igre u Splitu iz 1979., Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. i Univerzijada u Zagrebu 1987.? U kojoj državi su se odvile? Kako se zvala zemlja u kojoj je Hajduk nizao najveće uspjehe, i koji su grb nosili na prsima njegovi nogometaši?
Nasuprot licemjernim farizejima i farizejskim licemjerima, evo, hajdemo zajedno pokušati odgovoriti na pitanje: što je, to, zapravo, Jugoslavija?
U književnosti ću spomenuti samo neke vidljivije vrhove ostvarene u Jugoslaviji. Na primjer knjige Vesne Parun “Zore i vihori” i “Crna maslina”, te lirski međaš u mnogočemu: libar “Kornjača i drugi predjeli” Danijela Dragojevića. A romani “Kiklop” Ranka Marinkovića i “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka, da ne govorimo o “Prosjacima i sinovima” Ivana Raosa i “Kurlanima” Mirka Božića. Možemo se odmah sjetiti i televizijskih serija i filmova po njima, plus doprinose Miljenka Smoje koji je napisao scenarije za “Naše malo misto” i “Velo misto”. A “Gruntovčani” i “Mejaši, “U registraturi” i “Kuda idu divlje svinje”, “Putovanje u Vučjak”… Odakle su bili Miroslav Krleža i Tin Ujević, Jakov Gotovac i Ivo Tijardović, Boris Papandopulo i Ljubo Stipišić Delmata?
Nije li Jugoslavija možda i Nobelova nagrada za književnost Ive Andrića i Oskar za animirani film “Surogat” Dušana Vukotića? A Vladimir Prelog i Lavoslav Ružička? A Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, Herbert von Karajan za dirigentskim pultom u Gradu i slavni tenor Giuseppe di Stefano u Splitu? A Splitski festival, Zdenko Runjić i Oliver, Mišo Kovač i Vice Vukov, Tereza i Đelo Jusić? Gdje su pokrenuti Đakovački vezovi i Vinkovačke jeseni, te Festival kajkavskih popevki u Krapini i Festival dalmatinskih klapa u Omišu? Zar nije Jugoslavija i međunarodno prestižni Filmski festival u Puli? Tko je snimio i svijet zadivio filmovima “Bitka na Neretvi”, “Valter brani Sarajevo” i “Sjećaš li se Dolly Bell?”
Što su to Mediteranske igre u Splitu iz 1979., Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. i Univerzijada u Zagrebu 1987. godine? U kojoj državi su se odvile? A koju je državu reprezentirao kipar Ivan Meštrović, a koja ga je utamničila 1941. godine?
Kako se zvala zemlja u kojoj je Hajduk nizao najveće uspjehe, i koji su grb nosili na prsima njegovi nogometaši? Crvena zvezda je bila prvak Europe iz koje države, a koja je reprezentacija osvojila Svjetsko juniorsko prvenstvo u nogometu u Čileu, sa Šukerom, Bobanom, Jarnijem, Prosinečkim? Pod kojom je zastavom splitska Jugoplastika bila triput zaredom na krovu košarkaške Europe?
Generacije Hrvatica i Hrvata đuskale su na muziku Rokera s Moravu i Sedmorice mladih, a danas se prave kako za njih nikad nisu čuli, dok njihova djeca, nakon Thompsonovih koncerata, pune dvorane i arene u kojima nastupaju Aleksandra Prijović i vaskolika regimenta iz regiona…
Nismo gotovi, ne, ne… Delikatnim domoljubima duhovnost smo ostavili za kraj ovog niza nasumičnog i neporecivog jugoslavenstva. A to je, naravno, Biblija. Jerbo, Jure Kaštelan, pjesnik iz prvog reda kavalkade hrvatskih jahača Pegaza, konjanik na lirskom Parnasu, osloboditelj i suborac prv… dobro, drugog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s kojim je, noseći istu partizansku odoru s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, kao istinski domoljub na ispravnoj strani povijesti onomad bio isprašio dušmane sa zemlje naših očevâ i nonotâ, i domaće izdajnike i tuđinske agresore; čovjek, drug i gospodin: nama Hrvatima 1968. godine omogućio je objavljivanje prve hrvatske Biblije u našoj hrvatskoj domovini… Da, šjor Jure Kaštelan, Dalmatinac i partizan rođen u tjesnacu Cetine, seocetu Zakučcu pod rebrima dične Poljičke Republike na dvije litre rijeke udaljenosti od mora, i, preko konala mojega Brača gdje je u Postirima rođen dru… pardon, prvi hrvatski predsjednik i preveliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor; da, šjor Jure Kaštelan zaslužan je što su Hrvati dobili prvu Bibliju objavljenu na svojemu tlu…
Inače, prvi je imenicu Jugoslavija spomenuo zaboravljeni dubrovački književnik i diplomat Matija Ban još 1844. godine, u poslanici koju je bio uputio Aleksandru Karađorđeviću, srpskom knjazu. I dandanas u Beogradu postoji po njemu nazvan toponim Banovo brdo, ustvari odonim, ime za kvart unutar gradskog naselja Čukarica, sučelice Adi Ciganliji, koja je s druge strane Save. A nemali broj uglednika iz prvog ešalona hrvatske misli što pokrivaju i XIX. i XX. stoljeće – čijih se citata sladostrasno laćaju samozvani moderni hrvatski domoljubi i političari bez biografije mimo partijske članske iskaznice – bijahu promotori bilo jugoslavenstva, bilo zajedničkosti između, u prvom redu, Hrvata i Srba.
Recimo, biskup đakovačko-srijemski Josip Juraj Strossmayer. Sjetimo se, on je bio pokretačem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1861.), skraćeno JAZU, još za vrijeme dok je u Srbiji već dva desetljeća postojala Srpska akademija nauka i umetnosti (1841.), skraćeno SANU. Dakle, monsinjor Strossmayer ne pokreće HAZU, nego JAZU. (HAZU će postati tek za vrijeme NDH, pa onda od 1945. iznovice JAZU, eda bi od lipnja 1991. do danas nosila ime HAZU.) Zaključak, J. J. Strossmayer je možda i najveći Jugoslaven u povijesti, svakako među najuzvišenijima, ili, jezikom današnjih domoljuba: “škovaca” i “gamad”.
Jure Kaštelan, konjanik na lirskom Parnasu, osloboditelj i suborac prv… dobro, drugog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, čovjek, drug i gospodin, nama Hrvatima 1968. godine omogućio je objavljivanje prve hrvatske Biblije u našoj hrvatskoj domovini…
Evo i potvrde iz usta samoga Strossmayera: “Najglavnija je zadaća Jugoslavjana združiti se, složiti i ujediniti. Svaki, ko iole bistrije naša odnošenja prosudi, znade, da nam sva naša samostalnost i neodvistnost malo i ništa ne može pomoći, ako nam ne pođe za rukom, da postanemo jedno političko tijelo, u kom jedno srce bije” (Narodne novine, br. 116, 1849.).
Recimo, zatim, Franjo Rački, prvi uopće predsjednik JAZU-a, čija je pravna, duhovna i svakako još sljednica današnja HAZU, koji je u više navrata isticao vrednote kakvih se stidi svaki današnji vazdazeleni domoljub. Pa će, tako, Rački, ispaliti: “Tek misao Jogoslovjenske Akademije znanosti i umjetnosti, koju prošle godine zače, a ove oživotvori naš veliki mecena, probudi u nama nadu, da i težnja naša za književnim sredotočjem od Soče do Dunava, od Jadranskoga do Crnoga mora neće ipak ostati neplodnom tlapnjom” (Pozor, br. 271, 1861.). No, to mu neće biti dosta, tako da će izvaliti i ovo: “A jugoslavensko ime bilo je i jest kamenom spoticanja samo protivnicima naše narodne zajednice i tjesnogrudnim plemenskim zanešenjacima” (Ljetopis Jugoslavenske akademije, 1892., str. 111).
Onda, recimo, Petar Preradović u pjesmi iz 1863.: “Slavna braćo, Srbi i Hrvati!/ Jedna nas je porodila mati/ ‘Slava’ koja živi vijek u nas;/ Pa zar Srb će s Hrvatom se klati?/ Razdor stari neće zar prestati?/ Nigda neće zar nam sinut spas? (…) Koji siju razdor vijek med nas./ Kad su Srbi i Hrvati složni,/ Tad na umu i peru su možni.”
Iz svega vidljivoga i nevidljivoga, zorno je kako je potpuno bio u pravu Predrag Matvejević kad je u jednom televizijskom intervjuu bio ustanovio kako su jugoslavenstvo izumili – Hrvati. A Igor Mandić još je bio plastičniji, gnomski se izrazivši u lapidarnoj aforističnosti glede deskripcije modernoga “hrvatstva” bližeg našim danima: “Moguće je ustaše istjerati iz Juge, ali Jugu iz njih – nikako!”
Slijedom toga, kako ovovjekoj “grupi TNT” u hrvatskom nacionalističkom Alanfordistanu objasniti što je to Jugoslavija, i, koja je njihova uloga u stvaranju trpeze sa zdjelama u koje onako zdušno pljuju? Nastavljajući se na uvodne pasuse ovog ogleda, dužan sam pripomenuti kako se u tu grupu samoinicijativno svojim javnim djelovanjem regrutira gremij umnika i visokoparnih Hrvata ter katolika papskijih od Pape: Velimir Bujanec, Ivica Marijačić, Tihomir Dujmović, Marko Skejo, Željka Markić, Ivan Penava, Stipo Mlinarić Ćipe, Mario Radić, Igor Peternel, Stephen Nikola Bartulica, Marko Jurič, Josip Jović, Slobodan Prosperov Novak, Josip Jurčević, Hrvoje Zekanović, Zlatko Hasanbegović, Andro Krstulović Opara, Nino Raspudić, Nikola Grmoja, Ante Nazor, pa posvećene glave msgr. Vlado Košić, fra Mario Knezović, fra Ivica Jurić, te osuđeni i odležani ratni zločinci prečesto čašćeni od posvećenih glavâ: Dario Kordić i Valentin Ćorić.
I sad, vi štilci, znani i neznani, na temelju svakodnevnog pljuvanja od strane ekstra-djevičanskih suvremenih samozvanih domoljubâ i bogoljubâ, odgovorite: što je, to, Jugoslavija? Ne znate?
Ergo, aludirajući na dvije zadnje replike u filmu “Valter brani Sarajevo”, kad pri šetnji po Bistriku otkuda se svisoka kao na dlanu vidi glavni bosanskohercegovački grad oficir priupita kolegu: “Sehen Sie diese Stadt?” pa poslije nekoliko sekundi sâm i odgovori: “Das ist Walter”, ja ovdje mogu parafrazirati taj konac filma ovako:
“Sehen Sie diese Gruppe TNT?
Das ist Jugoslavija!”
