Prijedlog zakona o radu koji uskoro ide na 2. čitanje u Hrvatski sabor zasniva se na dubinski pogrešnoj pretpostavci po kojoj bi Zakon o radu trebao održavati nekakav balans između interesa radnika i poslodavaca. Ne, taj Zakon treba predstavljati interes radnika kako bi bilo kakav balans na radnom mjestu uopće bio moguć. Zato se, još uvijek, i naziva Zakonom o radu
“Pozdrav svima,” napisala je nekidan u poruci na grupi Inicijative za radnički Zakon o radu jedna njena članica, “Zakon ide u 2. čitanje do 15. 11. Nažalost tada će biti sve gotovo – 30 % će poslodavac moći skinuti s plaće, troškovi rada od kuće će pasti na radnika, ugovori na određeno u najvećoj mjeri ostaju, nema postotaka za prekovremeno, nereprezentativni sindikati se brišu s lica zemlje…”
Doista, stara verzija Zakona predvidjela je da, prestanemo li raditi krivnjom poslodavca ili drugih okolnosti za koje sami nismo odgovorni, primamo plaću na razini prosjeka u prethodna tri mjeseca. U slučaju epidemije ili potresa, sada se ona dakle smanjuje na 70 % tog prosjeka. To se može “frejmati” kao “jačanje otpornosti” i “zadržavanje zaposlenosti”, ali one su proporcionalne sposobnosti da se pametnim (javnim) upravljanjem proizvodnja organizira na održiv način, dok zakonodavna rješenja poput ovog otkrivaju samo izbjegavanje odgovornosti za bilo što slično.
Zabrinuti zbog “kroničnog izvanrednog stanja“, hrvatski poduzetnici sa svojom vizionarskom sklonošću riziku su ga, očito, još jednom odlučili podijeliti s radnicima. Rukovodeći se i sama logikom poslodavca koji može uštedjeti 30 % ako se uredi javne službe zatvore, Vlada im je izašla u susret. Bez provjere je li određeni posao uopće i koliko pogođen, dođe li do poplave “i sličnih pojava” – za koje sindikati s pravom upozoravaju da se mogu preširoko tumačiti – sugerira nam se da smo “svi u istom brodu”. Možda, s tim što se risk-takeri na višim palubama brinu zbog očuvanja profita, a svi ostali zbog elementarnog preživljavanja, uključujući klasične izazove poput gušenja od kredita i režija. Ako će prosječna plaća, ionako nedovoljna za neki dostojanstven život, uskoro postati minimalna, što s onima koji su već sada na minimalcu?1 I što s inflacijom? Računa li se i ona među “slične pojave”?
Lokdaunska inspiracija
Uz mnoga sporna rješenja koja su predložena, možda je ovaj Prijedlog zakona još sporniji zbog onih koja nisu – a trebala bi biti – poput zaštite sindikalnih povjerenika ili uvjetovanja sudjelovanja u javnim nabavama, državnim potporama i EU-projektima kolektivnim ugovorima. Nema proširenja i osnaživanja suodlučivanja, niti jačanja mehanizama inspekcije i primjene Zakona. Međutim, ovaj Prijedlog je najsporniji jer je utemeljen na dubinski pogrešnoj ideji da već i sam Zakon o radu treba predstavljati neki balans između interesa radnika i poslodavaca. Ne: taj Zakon treba predstavljati interes radnika kako bi bilo kakav balans na radnom mjestu uopće bio moguć. Zato se, još uvijek, i naziva Zakonom o radu, a ne recimo “o radu i poduzetništvu” ili “o interesima poslodavaca”. Pogrešna je ideologija socijalnog partnerstva i pristup “neka sindikati odustanu od nekih svojih zahtjeva, udruga poslodavaca možda malo popusti ovdje ili ondje”, a Vlada će, u ulozi velikog arbitra, donijeti pravorijek o sredini tako da svi budu pomalo nezadovoljni, ali ne i sasvim nesretni. Međutim, Vladi je, čini se, ponovno pošlo za rukom da svi budu i nezadovoljni i nesretni. Unatoč proračunatom negodovanju, poslodavci ipak nešto manje.
Kod uređenja “rada na izdvojenom mjestu” još je snažniji dojam da su aktualne izmjene i dopune ZOR-a pisane za vrijeme lokdauna. Međutim, dok su indie-rockerima između zalogaja iz dostave dolazili uglavnom tmurni stihovi, u udruzi poslodavaca su se dosjetili da bi radnici mogli raditi od doma i kada ne bude korone, što već zvuči mnogo bolje. Nema troškova struje, grijanja, interneta niti prijevoza na posao… možda se i najam prostora može otkazati (ili vlastiti prostor dati u najam)? Zakon uvodi razliku između “rada od kuće” i “rada na daljinu”, koji otprilike odgovara popularnoj predodžbi o “digitalnim nomadima”. U prvom slučaju poslodavac je radniku dužan ponuditi izmjenu ugovora o radu. Ona treba sadržavati i ponudu obeštećenja za troškove koji su prešli na radnika, ali samo u slučaju da se od kuće radi dulje od deset radnih dana mjesečno. Dakle, ako od 20 radnih dana u mjesecu 11 radite s posla, a 9 od doma, ne morate se uopće brinuti kako ćete, s kojim snagama kolektivnog pregovaranja, odgovoriti na ponuđeno obeštećenje, jer ga jednostavno neće biti. Isto vrijedi i za prvih 30 dana rada od kuće izazvanog nekim izvanrednim stanjem. Digitalni nomadi u ovom trenutku vjerojatno već pogađaju da za njih nikakva naknada troškova nije predviđena. U jednoj od tri sindikalne središnjice, Nezavisnim hrvatskim sindikatima (NHS), upozoravaju da bi i radnicima koji sada rade od kuće pa, barem teoretski, imaju pravo na naknadu troškova, sada mogli biti ponuđeni ugovori o “radu na daljinu” bez tog prava.
“Poslodavac je svakom radniku dužan nadoknaditi troškove rada na izdvojenom mjestu neovisno koliko traje,” smatraju u NHS-u i predlažu “da se propiše naknada troškova razmjerna broju dana na izdvojenom mjestu rada.” Također, mogućnost ugovaranja da radnik nema pravo na naknadu troškova smatraju neprihvatljivom. “Riječ je o pravu radnika koje se kao minimum prava treba jamčiti Zakonom o radu,” zaključuju u NHS-u. “Zbog činjenice da je radnik slabija strana u radnom odnosu te ima manju pregovaračku moć od poslodavca ne treba ostavljati prostor poslodavcu da radnika liši prava.”
Jedno od njih su i “troškovi prijevoza”. Iako se radi o neoporezivoj naknadi koja se samo najčešće isplaćuje uz plaću, smatramo je njenim dijelom. U slučaju rada na izdvojenom mjestu ta naknada otpada, a može se očekivati da će dobar dio poslodavaca sada isti iznos (npr. zagrebačkih 360 kuna mjesečno) ponuditi kao obeštećenje za troškove rada od kuće. Međutim, budući da oni, barem kako sada stvari stoje, nisu neoporezivi, radnik će, uz povećane režije, dobiti nižu plaću. Stoga se i Hrvatska udruga poslodavaca zalaže za izmjenu Pravilnika kojom bi se od poreza na dohodak oslobodile i naknada za te troškove.
Komunikacijska strategija vladajuće klase
S obzirom na dramatičan rast troškova života, razumljivo da je u raspravi o radu od kuće u drugom planu ostalo pitanje gubitka razgraničenja radnog i životnog dijela dana, socijalne orijentacije i samopouzdanja koje ju obično prati, sindikalnu organiziranost da i ne spominjem. Još prije dvadesetak godina zabilježeno je da su radnici od kuće u SAD-u sami počeli plaćali najam ureda kako bi koliko-toliko obnovili sekundarne efekte zaposlenja, a mnogi domaći npr. NGO-ovoski i umjetnički radnici bi se već odlučili na slično, samo kada bi mogli platiti. Novi ZOR eufemistički navodi taj aspekt među obaveznim dijelovima ugovora o radu na izdvojenom mjestu. Novi ugovori moraju odrediti i “neometani pristup poslovnom prostoru te informacijama i profesionalnoj komunikaciji s ostalim radnicima i poslodavcem”. Međutim, već su poznata poduzeća u kojima se radnici, ako žele doći raditi s posla, moraju predbilježiti u raspored, budući da će isti radni stol prije i poslije njih koristiti netko drugi. Umjesto katova poslovnih zgrada s rastućim troškovima održavanja, firme će zadržati ured i tajnicu za direktora ili vlasnika, i vjerojatno neki “co-working space” ili iznajmljeni dio nekog “huba” za ostale – ako baš izlude od rada uz zadaću, štednjak ili bolesnički krevet.
Opet, možda je zanimljivo kao ilustracija komunikacijske strategije vladajuće klase: prebacivanje glavnine troškova prostora na radnike prikazano je kao “pokrivanje troškova rada od kuće”, iako će ono biti sasvim simbolično ili potpuno izostati. Umjesto investicija u dječje vrtiće i organiziranu skrb za starije, zakonodavac nam zatim “izlazi u susret” mogućnošću da – preuzmemo li troškove – radimo oba posla istovremeno. To se naziva “ravnotežom između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi” koja će se opet, naravno, oslanjati najviše na leđa žena.2 Napokon, medijima i novinarima (iz opravdanih razloga) toliko simpatično “pravo na isključivanje” u potpunosti je izostalo. Umjesto da uzme u obzir preporuke Europskog parlamenta, primjećuje Inicijativa za radnički ZOR, “zakonodavac ide ponovno u suprotnom smjeru – posebno radnicama namećući neprestanu uključenost.”
Prema Eurostatu, Hrvatska je još 2016. godine imala daleko najveći udio prekarno zaposlenih: 8,4 %. Broj ugovora na kraće od tri mjeseca se dvije godine kasnije donekle smanjio: na 6,7 % za žene i 6,4 % za muškarce, no teško da će izmjene zakonske definicije rada na određeno nešto bitno popraviti. Na određeno će se sada moći potpisati najviše tri uzastopna ugovora na ukupno tri godine, osim ako se radi o zamjeni, EU-projektu ili “nekom drugom objektivnom razlogu”. Međutim, ograničenje broja ugovora, kako sada stvari stoje, neće vrijediti za zaposlene u agencijama. Matica hrvatskih sindikata upozorava da se time “otvara mogućnost za ‘bijeg’ iz rada na određeno vrijeme u agencijski rad, pri čemu se rad dulji od tri godine rješava prelaskom u drugu agenciju, opet na određeno vrijeme.” Zbog toga je sindikalna i politička opozicija jedinstvena u zahtjevu brisanja tog agencijskog izuzetka. Čini se jedino da će eventualnom popravljanju hrvatskog statističkog imidža više doprinijeti migracije zaposlenih na određeno u druge zemlje i druge oblike prekarnog rada, nego novi Zakon o radu.
Povratak u 19. stoljeće
Studija “Raditi na određeno” u izdanju Saveza samostalnih sindikata predlaže da je za razumijevanje oblika “zaposlenosti koji su na bilo koji način inferiorni standardnoj zaposlenosti” – s ugovorom na neodređeno, puno radno vrijeme, radnička prava i socijalnu zaštitu – najbolje osloniti se na najširi koncept prekarnog rada. Koautorica studije Jelena Ostojić pritom upozorava da se “prekarnost često može pronaći i među poslovima nominalno samozaposlenih”gdje “tzv. prikriveno zapošljavanje služi tome da se dio troškova rada, ali i rizika poslovanja prebaci s poslodavca na radnika”. Uz programere i različite intelektualne radnike, među njima su i vozači za digitalne platforme.
U Zakon o radu dodaje se cijelo novo poglavlje, “Rad putem digitalnih platformi”. Njime će se “dodatno zaštititi napori digitalnih radnih platformi u izbjegavanju statusa poslodavca te osujetiti napori u radničkoj borbi”, kažu u SSSH-u. Širom Europe se dosta uspješno vode sudski sporovi koji dokazuju da je platformski rad jednostavno (prekarni) rad – star koliko i kapitalizam – a ne neka “inovacija”. Stoga sudovi sve više obavezuju platforme da radnicima retroaktivno plate barem minimalne plaće, mirovinsko i zdravstveno, slobodne vikende, bolovanja i godišnje odmore. To se ovom dopunom ZOR-a, uz dosta nomotehničkog “fuša”, pokušava prevenirati. Improvizira se malo s “platformama” pa s “agregatorima”3 , no, upozoravaju pravnici NHS-a, “nitko zaposlen kod agregatora (a po procjenama Ministarstva, radi se o 80 % platformskih radnika) neće moći ostvarivati zaštitu svojih prava od digitalne radne platforme, čime se predlagač zakona jasno opredijelio za zaštitu digitalnih radnih platformi od njihovih radnika.” S obzirom na značajan priljev radnika iz inozemstva, uglavnom iz Azije, koji se ovakvim rješenjima stavljaju u izrazito podređen socijalni položaj, bez pristupa sindikalnoj zaštiti – ne bi nas trebala iznenaditi distopijska perspektiva dubinski rascijepljenog društva u kojem na izborima može pobjeđivati samo ekstremna desnica.
Takvih bi se primjera moglo nabrojati još. Odredbe Prijedloga zakona su prepune derogiranja načela in favorem laboratorem napomenama da radnici “imaju slobodu” pojedinačno ili kolektivno “ugovoriti” i niža prava od zakonskih. Posebno je toksična mogućnost da se – pod šifrom dodatnog rada za drugog poslodavca – legalizira izrabljivanje kao u 19. stoljeću. Svetkom i petkom, bez subote i nedjelje – samo kako bi se preventivno smanjio pritisak radnika da se plaće barem malo povećaju. Sve kojima je plaća za 40 sati rada tjedno preniska da bi preživjeli upućuje se da rade još barem 16, što europejskim opredjeljenja Vladinog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za smanjenje in-work poverty daje dosta ciničan prizvuk. Minimalna uvećanja plaće za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, praznikom ili nekim drugim neradnim danom, koje je taj pompozni plan najavio još za prošlogodišnji Zakon o minimalnoj plaći, opet se nisu ostvarila. Naravno, postoje sindikati koji smatraju da bi to trebalo ostati isključivo u domeni kolektivnog pregovaranja, kao i oni koji – okupljeni u Inicijativi za radnički ZOR – smatraju da zakonska zaštita nesindikaliziranih i radnika nepokrivenih kolektivnim ugovorima, u duhu europske regulacije primjerene minimalne plaće, neće oslabiti, nego ojačati radničku borbu.
Cijena nezainteresiranosti
Dok se svi slažu s potrebom jačanja sindikata – i brojnošću članova, i kvalitetom aktivnosti – rješenje koje za to predlaže novi ZOR nije bez kontroverzi. Materijalna prava poput božićnice ili regresa sada će se kolektivnim ugovorom moći, za članove sindikata koji ga potpisuje, uvećati do visine dvije prosječne godišnje članarine. Uz sindikalnu članarinu od 1 % i prosječnu bruto plaću (10.466 kuna), to bi značilo potencijalnih 2.512 kuna božićnice ili regresa više. Iako članovi polovicu tog iznosa izdvajaju za članarinu, i 1.256 kuna se čini solidnim poticajem za učlanjenje u sindikat – posebno kada se uzme u obzir besplatna pravna zaštita i druge prednosti sindikalizacije. Pritom neka inozemna iskustva ohrabruju nadu da niti Ustavni sud, koji je jednu metodu jačanja sindikalne gustoće odbacio 2005. godine, ovoga puta neće praviti probleme. Možda je ustavnopravni strah od sindikata kao glavnih institucionalnih nosilaca “socijalističkog mentaliteta” u međuvremenu oslabio, a možda bi tzv. doprinos solidarnosti otprije dvadesetak godina, barem bez evidentnih pravnih slabosti, bio i bolje rješenje za povećanje sindikalne gustoće i smanjenje defragmentacije?4
Međutim, važeći Zakon o reprezentativnosti – za koji se inače svi slažu da ne valja – u slučajevima neslaganja između sindikata bi pravo sklapanja kolektivnog ugovora dao onima koji u članstvu imaju barem 20 % sindikaliziranih radnika. Članovi nereprezentativnih sindikata, iako i sami plaćaju onih 1.256 kuna godišnje članarine, tada ne bi dobili povećanu božićnicu koju veći sindikat ugovori. Zamislimo situaciju u kojoj je npr. 15 % radnika organiziranih u neki mali, borbeni sindikat spremno pokrenuti i štrajk kako bi se izborili za kolektivni ugovor koji će uključivati i povećanje plaća uz druga prava, ali veći sindikat kaže: “Ne, nama su dovoljne veće božićnice”. Prema predloženom rješenju novog ZOR-a, manji sindikat bi tada mogao samo priznati poraz i rasformirati se. Nije teško zamisliti ni da bi poslodavci, Vladu uključujući, neoporezivim materijalnim pravima mogli kupovati socijalni mir.
Aktualne izmjene i dopune ZOR-a su na liniji dosadašnjih fleksibilizacija i neoliberalizacija, ali više ne i međunarodnih institucija. Naravno, promjenu retorike vladajućih treba uzeti s maksimalnom rezervom, posebno kada zagovaraju “bolju vrstu kapitalizma”. Međutim, dok su već i milijarderi u Davosu i uvodnici Financial Timesa počeli govoriti o reinvenciji društvene svrhe korporacija, o “etičkom”, “odgovornom kapitalizmu” i regulaciji tržišta rada, u hrvatskoj Vladi kao da se ništa nije promijenilo od prošlog ili pretprošlog desetljeća. Nedavno usvojena Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji nedvosmisleno kaže da je bolji položaj radnika preduvjet za oporavak od tekućih i otpornost na nove krize. Ta Direktiva i Hrvatsku obavezuje da za dvije godine donese, između ostalog, konkretan akcijski plan kojim će udio radnika obuhvaćenih kolektivnim ugovorima povisiti na 70 %. Znate koliko je danas? U privatnom sektoru oko 20 %. A prema Vladi, Zakon o radu bi i dalje trebao služiti fantomskom “pokretanju gospodarstva i poduzetničke aktivnosti”, daljnjoj “fleksibilizaciji” i “potrebama tržišta” te “zaštiti poduzetnika od nepotrebnih administrativnih opterećenja i troškova rada”. Ukratko, ako je ono što je dobro za radnike dobro i za društvo, onda ovakav Zakon o radu nije dobar ni za koga.
Spomenuta članica Inicijative za Radnički ZOR je uvodno citiranu poruku zaključila pitanjem: “Ima li tko prijedlog kako da tu temu dignemo do tada i da pokušamo to zaustaviti?”
“Pozdrav,” odgovorio je jedan sindikalni organizator. “Ne znam… ljudi su dosta inertni u našoj zemlji… Opet ćemo platiti tu nezainteresiranost.”
- Prema Državnom zavodu za statistiku prosječna mjesečna neto plaća u kolovozu 2022. godine je iznosila 7.679 kuna (bruto 10.466). Vladina Uredba minimalnu bruto plaću za 2023. godinu određuje u visini od 700 eura. Prema metodologiji koju je u sklopu Clean Clothes kampanje, međunarodne mreže organizacija u borbi za prava radnika u tekstilnoj industriji, predstavio Novi sindikat, dostojanstvena neto plaća za Hrvatsku 2018. godine iznosila je 10.428 kuna (13.876 bruto). []
- Iako valja priznati da Work-life balance Direktiva (EU) 2019/1158, koja se djelomično primjenjuje putem ove verzije ZOR-a, barem na riječima, ohrabruje države članice da potiču muškarce kako bi preuzeli svoj dio rada u sferi socijalne reprodukcije, kao i koristili barem dva mjeseca roditeljskog dopusta. []
- “Agregator je, u smislu ovoga Zakona, fizička ili pravna osoba koja obavlja djelatnost zastupanja ili posredovanja za jednu ili više digitalnih radnih platformi”, stoji u Prijedlogu zakona. []
- Doprinos solidarnosti u visini 65 % sindikalne članarine omogućavao bi nesindikaliziranim radnicima da “koriste povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom”, prema odredbi Zakona o radu iz 2003. godine koju je Ustavni sud ukinuo.
