Nekompetentnost koju demonstrira hrvatska ministrica kulture Nine Obuljen Koržinek iz dana u dan poprima sve impresivnije razmjere. Tako smo ovih dana imali priliku saznati da je Rebalansom proračuna za 2017. godinu, kojeg je Sabor izglasao 17. novembra 2017. udio Ministarstva kulture smanjen za preko 87 milijuna kuna (glava 05505, str. 142.), uglavnom zbog nerealiziranih sredstava Europskog socijalnog fonda (8,9 milijuna) i Europskog fonda za regionalni razvoj (74 milijuna). Znači natječaji za medije nisu raspisani usprkos osiguranim sredstvima. Pošto se prilikom rebalansa proračuna usklađuje računovodstveno stanje sa stvarnim, nerealizirana sredstva Ministarstva kulture mogu se oduzeti ovome tijelu i dodijeliti nekom drugom, uspješnijem u “povlačenju sredstava Europske unije”. Da prevedemo na jezik razumljiv krugovima oko Nine Obuljen: ministrica čiju se stručnost hvalilo i mjerilo s obzirom na njenu upućenost u fondove Europske unije, a od nje se očekivao visok stupanj uspješnosti u povlačenju sredstava EU, zakazala je u punom obimu svoje navodne stručnosti.
Da bismo ovo bolje argumentirali, moramo si postaviti pitanje zašto ministrica nije uspjela povući sredstva EU za 2017. godinu u predviđenom opsegu? Da li su tome postojale objektivne prepreke ili se radi o potpuno pogrešnoj politici Ministarstva kulture? Zašto natječaji za medije nisu raspisani? Ministrica se brani kako je ona naslijedila raspisan projekt za Europski socijalni fond, no bez ikakvih kriterija te da radi toga nije uspjela raspisati natječaj. To je netočno. Točno je da ona nije htjela raspisati natječaj onako kako je on zamišljen, i u skladu s postojećim definicijama pojedine skupine medija, a koje su službene u Europskoj uniji. Sve na korist lokalnih komercijalnih radija i televizija čije je obilno javno financiranje potpuno netransparentno i koje u pravilu vode lokalni šerifi poput Jure Hrvačića ili Rena Sinovčića (o ovome je opširno prethodnih godina pisao neprofitni H-alter). Primjerice, Agencija za elektroničke medije kao i njezino Vijeće već godinama ne uspijevaju uspostaviti korelaciju između konkretnog sadržaja lokalnih radija i televizija i odobrenih financija. Takva samovolja medijskih nakladnika potpuno je nezamisliva u neprofitnim medijima gdje je sadržaj potpuno transparentno (ugovorima) povezan s konkretnim odobrenim javnim sredstvima.
EU definicija medija zajednice
Nina Obuljen okružila se baš predstavnicima lokalnih radija i televizija te internalizirala njihove stavove kao svoje. Takav je njihov pokušaj da predefiniraju medije zajednice. Prema njihovim – primarno materijalnim interesima, oko ovoga ne treba biti nikakvih zabluda – mediji zajednice bili bi svi mediji koji se bave bilo kakvim manjinskim pravima. Prema njima, mediji zajednice trebali bi biti ne općeinformativni, kao što je sada, već specifični, pa bi npr. Romi trebali biti marginalizirani u svom jednom mediju, invalidi u drugom, a etničke manjine u trećem itd… Na ovaj se način u potpunosti rastače s jedne strane pluralizam medijskog sadržaja, a s druge strane opće informativni karakter medija.
Ako o medijima ne znate mnogo, ovo može proći. I ni u jednom drugom scenariju. Primjerice, najglasniji argument Nine Obuljen o tome zašto natječaj za medije zajednice još nije raspisan je da ne postoji njihova usuglašena definicija. Međutim Europska unija donijela je Rezoluciju o medijima zajednice još 25. septembra 2008. godine, dakle prije nepunih 10 godina u kojoj su mediji zajednice definirani s obzirom na izvještaj Odbora za kulturu i obrazovanje kao “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe” i “čija neprofitna priroda znači da je njihov primarni cilj angažirati se oko aktivnosti javnog ili privatnog interesa bez ikakvog komercijalnog ili monetarnog profita”. Pritom ovo nije jedini dokument koji rješava pitanje definicije neprofitnih medija. Ista tema, s naglaskom na razvoj samog termina detaljno je analizirana u Radnim materijalima ministarstva kulture u dijelu koji se bavi Trećim medijskim sektorom. No, čak ni to nije jedini dokument, već je puno prije pokušaja u SDP-HNS-ovoj vladi, sam neprofitni sektor pokušao definirati svoja ograničenja u dokumentu kojeg su nazvali Zimski dokument, a koji je također uvršten u analizu provedenu u SDP-HNS-ovom mandatu.
Ipak, usprkos brojnim definicijama medija zajednice kao isključivo neprofitnog medijskog sektora, Nina Obuljen zbog svojih izrazito bliskih odnosa s lokalnim radijima i televizijama izvodi brojne vrtoglave manevre kako bi iz ovog natječaja izbacila neprofitne medije, a uvrstila komercijalne. Kako u proteklih godinu dana to nije uspjela napraviti, jer je baš sve protiv nje, radije je pustila 87 milijuna kuna da propadnu nego da ta sredstva osigura kritičarima svoje političke opcije, a na uštrb zagovaratelja iste opcije.
Dihotomija: komercijalni vs. neprofitni
Kao što i sama kaže, njezin je “osobni stav da bi se Ministarstvo generalno trebalo suzdržati od toga da odlučuje o dodjeli potpora medijima”. Ponavljamo, Ministarstvo kulture je tijelo nadležno za medije i ne može se jednostrano izuzeti iz donošenja teških političkih odluka. Ako netko ne može donositi teške političke odluke, onda se politikom ne treba niti baviti. Njezin osobni stav isto tako može biti da država ne treba intervenirati u otkup knjiga, no, ona nema pravo jednostrano donositi takve odluke, a njezin se krimen tako sastoji ne samo u aktivnom činjenju već u svjesnom i namjernom propustu – odnosno ispuštanju iz ruku 87 milijuna kuna.
Ovom prilikom ne tražimo njezinu smjenu, jer je sasvim svejedno koji je HDZ-ovac na čelu Ministarstva kulture. Smjenom Zlatka Hasanbegovića nadali smo se umjerenijoj HDZ-ovoj kulturnoj politici, no umjesto toga dobili smo samo nastavak istoga. Ako je do sad i pokušavala nijekati sebe kao sljedbenicu politike Zlatka Hasanbegovića, imenovanjem radikalnog vjernika Ladislava Ilčića svojim savjetnikom postojeći dojam samo je čvrsto zabetonirala. A žalopojku da je neprofitni mediji napadaju možda bi umjesto emotivno trebala promatrati politički. Kao što bi politički trebala sagledati i funkciju neprofitnih medija u općeinformativnom dijelu sektora. Sve to, ona ne radi. Baš kao što ne pokušava niti riješiti bilo koji od krucijalnih problema medijskog sektora poput ogromnog postotka gubitka radnih mjesta, radikalnog pada kvalitete radnih uvjeta, i veliku količinu prikrivenih radnih odnosa (RPO). Sve su ovo pitanja kojima se Nina Obuljen ne bavi.
Umjesto toga, ona nam poručuje da nema veze što je razlika između komercijalnih i neprofitnih medija suštinska1, te nas pokušava uvjeriti u suprotno – da ona ne postoji. Razlika ovih dvaju tipova medija nije ideološka, kao što Obuljen pokušava zaspinati. Ona je strukturna. Ono što Nina Obuljen, kao stručnjakinja koja to uopće nije, pritom ne shvaća je da ukoliko medijskim zakonodavstvom ukine razliku profitnih i neprofitnih medija, naići će na ogromne otpore porezne uprave i Ministarstva financija, stoga je njezin pokušaj u istoj mjeri i sulud i uzaludan. Financijske strukture nikad to neće dozvoliti. U konačnici, Europska unija neće dozvoliti unošenje takvog kaosa u javne financije. Da se Obuljen okružila informiranim medijskim stručnjacima, umjesto nakladnicima lokalnih radija i televizija ovih problema ne bi bilo, a ona bi i dalje imala legitimitet da se predstavlja kao stručnjak za EU fondove. I to stručnjak koji u 2017. godini nije na rebalansu proračuna izgubio 87 milijuna kuna.
bilten
Da bismo ovo bolje argumentirali, moramo si postaviti pitanje zašto ministrica nije uspjela povući sredstva EU za 2017. godinu u predviđenom opsegu? Da li su tome postojale objektivne prepreke ili se radi o potpuno pogrešnoj politici Ministarstva kulture? Zašto natječaji za medije nisu raspisani? Ministrica se brani kako je ona naslijedila raspisan projekt za Europski socijalni fond, no bez ikakvih kriterija te da radi toga nije uspjela raspisati natječaj. To je netočno. Točno je da ona nije htjela raspisati natječaj onako kako je on zamišljen, i u skladu s postojećim definicijama pojedine skupine medija, a koje su službene u Europskoj uniji. Sve na korist lokalnih komercijalnih radija i televizija čije je obilno javno financiranje potpuno netransparentno i koje u pravilu vode lokalni šerifi poput Jure Hrvačića ili Rena Sinovčića (o ovome je opširno prethodnih godina pisao neprofitni H-alter). Primjerice, Agencija za elektroničke medije kao i njezino Vijeće već godinama ne uspijevaju uspostaviti korelaciju između konkretnog sadržaja lokalnih radija i televizija i odobrenih financija. Takva samovolja medijskih nakladnika potpuno je nezamisliva u neprofitnim medijima gdje je sadržaj potpuno transparentno (ugovorima) povezan s konkretnim odobrenim javnim sredstvima.
EU definicija medija zajednice
Nina Obuljen okružila se baš predstavnicima lokalnih radija i televizija te internalizirala njihove stavove kao svoje. Takav je njihov pokušaj da predefiniraju medije zajednice. Prema njihovim – primarno materijalnim interesima, oko ovoga ne treba biti nikakvih zabluda – mediji zajednice bili bi svi mediji koji se bave bilo kakvim manjinskim pravima. Prema njima, mediji zajednice trebali bi biti ne općeinformativni, kao što je sada, već specifični, pa bi npr. Romi trebali biti marginalizirani u svom jednom mediju, invalidi u drugom, a etničke manjine u trećem itd… Na ovaj se način u potpunosti rastače s jedne strane pluralizam medijskog sadržaja, a s druge strane opće informativni karakter medija.
Ako o medijima ne znate mnogo, ovo može proći. I ni u jednom drugom scenariju. Primjerice, najglasniji argument Nine Obuljen o tome zašto natječaj za medije zajednice još nije raspisan je da ne postoji njihova usuglašena definicija. Međutim Europska unija donijela je Rezoluciju o medijima zajednice još 25. septembra 2008. godine, dakle prije nepunih 10 godina u kojoj su mediji zajednice definirani s obzirom na izvještaj Odbora za kulturu i obrazovanje kao “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe” i “čija neprofitna priroda znači da je njihov primarni cilj angažirati se oko aktivnosti javnog ili privatnog interesa bez ikakvog komercijalnog ili monetarnog profita”. Pritom ovo nije jedini dokument koji rješava pitanje definicije neprofitnih medija. Ista tema, s naglaskom na razvoj samog termina detaljno je analizirana u Radnim materijalima ministarstva kulture u dijelu koji se bavi Trećim medijskim sektorom. No, čak ni to nije jedini dokument, već je puno prije pokušaja u SDP-HNS-ovoj vladi, sam neprofitni sektor pokušao definirati svoja ograničenja u dokumentu kojeg su nazvali Zimski dokument, a koji je također uvršten u analizu provedenu u SDP-HNS-ovom mandatu.
Ipak, usprkos brojnim definicijama medija zajednice kao isključivo neprofitnog medijskog sektora, Nina Obuljen zbog svojih izrazito bliskih odnosa s lokalnim radijima i televizijama izvodi brojne vrtoglave manevre kako bi iz ovog natječaja izbacila neprofitne medije, a uvrstila komercijalne. Kako u proteklih godinu dana to nije uspjela napraviti, jer je baš sve protiv nje, radije je pustila 87 milijuna kuna da propadnu nego da ta sredstva osigura kritičarima svoje političke opcije, a na uštrb zagovaratelja iste opcije.
Dihotomija: komercijalni vs. neprofitni
Kao što i sama kaže, njezin je “osobni stav da bi se Ministarstvo generalno trebalo suzdržati od toga da odlučuje o dodjeli potpora medijima”. Ponavljamo, Ministarstvo kulture je tijelo nadležno za medije i ne može se jednostrano izuzeti iz donošenja teških političkih odluka. Ako netko ne može donositi teške političke odluke, onda se politikom ne treba niti baviti. Njezin osobni stav isto tako može biti da država ne treba intervenirati u otkup knjiga, no, ona nema pravo jednostrano donositi takve odluke, a njezin se krimen tako sastoji ne samo u aktivnom činjenju već u svjesnom i namjernom propustu – odnosno ispuštanju iz ruku 87 milijuna kuna.
Ovom prilikom ne tražimo njezinu smjenu, jer je sasvim svejedno koji je HDZ-ovac na čelu Ministarstva kulture. Smjenom Zlatka Hasanbegovića nadali smo se umjerenijoj HDZ-ovoj kulturnoj politici, no umjesto toga dobili smo samo nastavak istoga. Ako je do sad i pokušavala nijekati sebe kao sljedbenicu politike Zlatka Hasanbegovića, imenovanjem radikalnog vjernika Ladislava Ilčića svojim savjetnikom postojeći dojam samo je čvrsto zabetonirala. A žalopojku da je neprofitni mediji napadaju možda bi umjesto emotivno trebala promatrati politički. Kao što bi politički trebala sagledati i funkciju neprofitnih medija u općeinformativnom dijelu sektora. Sve to, ona ne radi. Baš kao što ne pokušava niti riješiti bilo koji od krucijalnih problema medijskog sektora poput ogromnog postotka gubitka radnih mjesta, radikalnog pada kvalitete radnih uvjeta, i veliku količinu prikrivenih radnih odnosa (RPO). Sve su ovo pitanja kojima se Nina Obuljen ne bavi.
Umjesto toga, ona nam poručuje da nema veze što je razlika između komercijalnih i neprofitnih medija suštinska1, te nas pokušava uvjeriti u suprotno – da ona ne postoji. Razlika ovih dvaju tipova medija nije ideološka, kao što Obuljen pokušava zaspinati. Ona je strukturna. Ono što Nina Obuljen, kao stručnjakinja koja to uopće nije, pritom ne shvaća je da ukoliko medijskim zakonodavstvom ukine razliku profitnih i neprofitnih medija, naići će na ogromne otpore porezne uprave i Ministarstva financija, stoga je njezin pokušaj u istoj mjeri i sulud i uzaludan. Financijske strukture nikad to neće dozvoliti. U konačnici, Europska unija neće dozvoliti unošenje takvog kaosa u javne financije. Da se Obuljen okružila informiranim medijskim stručnjacima, umjesto nakladnicima lokalnih radija i televizija ovih problema ne bi bilo, a ona bi i dalje imala legitimitet da se predstavlja kao stručnjak za EU fondove. I to stručnjak koji u 2017. godini nije na rebalansu proračuna izgubio 87 milijuna kuna.
- Neprofitni mediji sve eventualne viškove prihoda preusmjeravaju natrag u proizvodnju, dok profitni, odnosno komercijalni mediji rade za profit koji umjesto u proizvodnju mogu isplaćivati po potrebi [↩]
bilten
