Što prikriva spin o vojnom roku?

To koliko kilavo, neuvjerljivo i naglašeno ignorantski ideju o ljetnom vojnom roku brane najglasniji zagovornici (uključujući i ministra obrane) dodatni je signal da je posrijedi samo varka kojom treba na neko vrijeme prikriti neku daleko bitniju i opasniju temu

Niti tjedan dana prije no što je objavljena ova patka (po domaču se bi reklo 'spin') o jednomjesečnom, ili tek trotjednom, služenju 'vojnog roka', pričao sam s jednim omanjim društvom o onom zagubljenom predmetu iz osnovne škole našeg doba, Domaćinstvo se zvao. Majketimile, nisi mogao dobiti peticu ako do kraja petog razreda nisi znao propisno zašiti gumb, i onaj s dvije rupice, i onaj gadniji, s četiri.

Do kraja osmog naučili smo i ispržiti ribu i promijeniti žarulju ili osigurač (objasnili su nam kako ga privremeno pokrpati i osposobiti, ali i preporučili da to ne radimo ako nije prijeka potreba) i zarubiti pokidanu tkaninu i zatvoriti ventil za vodu ili plin.

A sve smo to učili u osnovnoj

I to i koješta drugo naučili smo još u osnovnoj školi, što u okviru redovnih programa iz raznih predmeta, što u onim dopunskima, gdje smo se prvi put susreli s masažom srca i umjetnim disanjem, postupcima u slučaju požara, potresa ili poplave, opeklina ili lomova kostiju, pa sve to uvježbavali, baš kao da ćemo već sutra kuhati ručak za četvero ili spašavati unesrećene iz ruševina. I, da stvar bude još bolja, sve se to stiglo sabiti u sasvim regularnu satnicu: od osam do jedan ili od dva do sedam.



I da, imali smo, u zadnjem osnovne i prvom srednje (a poslije i na prvoj godini faksa - meni je predavao kasniji kolega Fran Višnar, neprežaljeni ornitofil) predmet pod imenom Obrana i zaštita. Tu su nam, klincima, neki usukani likovi govorili o doktrini društvene samozaštite i ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, bilo je tu i ponešto od Clausewitza, Avicene i Engelsa, ali svima nam je jedino zanimljivo bilo ići na Dotrščinu, na streljanu, pa se nadmoćno osmjehivati kolegicama kojima bi metalni kundak 'tandžare' stvorio masnicu na ramenu.

Sve u svemu, kroz redovno smo školovanje, malo pomalo, naučili sve ono što bi sad po 'vrlo lakoj, ali čvrstoj i promišljenoj' odluci Vlade, današnji maturanti imali svladati u samo tri (ili četiri, svejedno) tjedna vojne obuke koja to, jeli, i bi i ne bi bila.

Kolateralna žrtva opet Jakov

Čim je obznanjena, reagirali su svi zvani i nezvani, u ogromnoj se većini trudeći da objasne kako je zapravo riječ o vrlo olakoj, ali klimavoj i površnoj odluci. Od pacifista do pedantnih knjigovođa, debilanu su secirali svi živi, i ozbiljni satiričari i oni priučeni 'in spe'; i potvrđeni i samozvani stručnjaci za vojsku, sigurnost, ekonomiju...

Na društvenim mrežama i po forumima nije se dalo disati od gnjeva, raščlambi, mirotočivosti, pozivanja na zdrav razum, zavitlavanja i svega tome sličnog. Neki se od portala onda dosjetio raspitati gdje su vojsku služili ključni zagovaratelji 'čvrste i promišljene' bedastoće, pa se otkrilo da najviđeniji među njima nisu ni dana proveli u vojničkim čizmama, što je dalo novi zamah sveopćoj sprdačini i zgražanju. Apsurdno otkriće (to, naime, da nam mladiće u vojarne šalju jedna plavuša, jedan anemičar i jedan kratkovidni - isti trojac koji nam vodi i cijelu državu) dovelo je naposljetku, sasvim očekivano, i do najčešće kolateralne žrtve u zadnje vrijeme, posve nedužnog čovjeka, sad preko noći uguranog u novi slogan: 'Jakove, odsluži!'...