U petak su svečano otvorene 24. Zimske olimpijske igre (ZOI) u Pekingu. Po prvi puta u povijesti jedan grad će imati priliku nakon ljetnih, biti domaćin i zimskih Olimpijskih igara. Dok je Olimpijada 2008. bila scena za predstavljanje tada nove, ekonomski otvorene, globalizirane Kine kojoj samo taj jedan mali korak – demokratizacija i poštivanje ljudskih prava – fali od potpune integracije u slobodni svijet skrojen po pravilima Zapada, zimski Peking 2022 je obojen potpuno drugačijim tonovima. Bar iz perspektive Zapada. I dok se 2008. nitko od političkih vođa nije usudio prigovoriti službenom Pekingu na kršenju ljudskih prava i političkoj represiji, danas postoji svojevrsna rang lista negativnih epiteta kojima se kiti vlast Komunističke partije Kine. Ona je agresivna (prema Tajvanu), genocidna (prema Ujgurima) i opasna (po, prije svega, Pacifik i daljnju geopolitičku dominaciju SAD-a i saveznika). Kao rezultat svega toga ZOI 2022. su diplomatski bojkotirale vlade SAD-a, Velike Britanije, Kanade, Australije te pojedine zemlje Europske unije.
Paralelno s diplomatskim bojkotom, vodi se pravi medijski, odnosno, propagandni rat. Zimske olimpijske igre su iskorištene za oštrenje pera pogotovo među američkim mainstream medijima. Na globalnim društvenim mrežama se odigrava neizvjesna utakmica između kineskih i američkih novinara i pundita. Ovi prvi na platformama u vlasništvu američkih tech kompanija su uvijek označeni kao “China state-affiliated media”, dok su ovi drugi, naravno, potpuno neovisni i objektivni. A sam tijek i struktura utakmice se da vidjeti iz opisa tipičnih prodora i kontra-napada i nije nužno ograničena samo na društvene mreže nego se prelijeva i na samuu koreografiju ceremonije otvaranja igara. Na primjer: Amerikanci i co. krenu napad s kršenjem ljudskih prava Ujgura, a onda Kinezi udare kontru i stave mladu Ujgurku Dinigeer Yilamujiang da zapali olimpijske plamen. Američki liberalni Politico im potom uruči “zlatnu medalju iz cinizma.” Onda se krene u novi napad. Ovaj put, najednom ekološki osviješteni, CNN optuži organizatore ZOI-a da je sav snijeg koji koriste prilikom natjecanja umjetan i da time neizmjerno šteti okolišu. Kinezi udare kontru s podatkom da je isti slučaj bio prije četiri godine u korejskom Pyeongchangu i da tada nikome nije palo na pamet da kritizira (svoje saveznike) južne Korejce, a onda još umjesto velikog plamena koji će gorjeti dva tjedna, ostave sitni plamen s olimpijske baklje kao, tobože, simbol štednje energije i resursa. Ovakvih primjera je mnoštvo, a jedino što ih razlikuje je stupanj bizarnosti sadržaja. Opisana komunikacijska struktura je manje više ista.
Ono što ovi medijski i olimpijski ceremonijali skrivaju je promjena u političkom polju koja se dogodila u tih 14 godina od prvog do drugog Pekinga. Prvi Peking se događao taman u osvit globalne financijske krize 2008. koja je pogodila prvo SAD, a onda i ostatak svijeta. Kina je tada bila najveći kupac američkih državnih obveznica i servisirala je američki dug što je bila važna komponenta u provođenju ekonomskih politika izlaska iz krize i bailouta američkog financijskog sektora te 2008. Istovremeno, Obamina administracija koja je upravo tada nekada došla na vlast u Bijelu kuću, nastavila je kao i njeni prethodnici poticati liberalizaciju trgovinskih odnosa, pa i sa Kinom. Drugim riječima, Kina je tada bila potrebna američkoj političkoj i gospodarskoj eliti i nije im bilo na pamet brinuti o Ujgurima i Tajvanu. U međuvremenu, na vlast u SAD-u dolazi notorni Trump. On sa svojim nacionalističkim i protekcionističkim porukama o pogubnim trgovinskim sporazumima koji su uništili američki proizvodni sektor, osvaja bitne glasove na deindustrijaliziranom Srednjem zapadu i tako pobjeđuje na izborima 2017. Tijekom Trumpova mandata se mijenja i odnos prema Kini koja sve više postaje suparnik, a sve manje (vanjskotrgovinski) partner. Bidenova administracija je preuzela takvo stanje i nastavila ga njegovati. Kina u tom periodu i dalje raste, izbjegava recesiju, gradi infrastrukturu i omogućava nezapamćenu socijalnu mobilnost svom stanovništvu te u konačnici postaje i važan globalni geopolitički akter. U tom kontekstu na Peking 2022. ne treba gledati kao na, isključivo, skijanje i curling nego i svojevrsni simbol recentnog razvoja Kine koja kulturnim, ekonomskim i političkim intervencijama van svojih granica, a i većom vojnom prisutnošću, postaje konkurent Zapadu u međunarodnom sustavu koji je institucionalno, izgradio i uredio, upravo taj Zapad. Tako da Peking 2022, uz to što primarno prezentira Kinu i njenu moć, zrcali Zapad i njegove trenutne probleme i dileme.
bilten
