Procjena ukupnog učinka lokalnih izbora na politički život u Hrvatskoj je delikatan zadatak. Nikola Vukobratović je u analizi ponudio tri perspektive i dubinsku razliku u procjenama koje te perspektive sa sobom nose.
Ima li dosadnijih vijesti od rezultata lokalnih izbora na evropskoj periferiji? Teško. Ali ovoga puta nema zanimljivijih, i to ne samo za uski krug političkih geekova, već i za javnost nešto širu od one usko domaće i regionalne. Odnosi se to prije svega na već opjevanu pobjedu stranke Možemo! u Zagrebu, koja izgleda jednako zbunjujuće i domaćem i međunarodnom komentarijatu. Za međunarodni, čini se gotovo nevjerojatno da se u Istočnoj Evropi događa nešto što bi trebalo biti specifično za zapadni dio kontinenta: “zeleni” su u Zagrebu pobijedili mjesecima prije nego što bi se to trebalo desiti u jednoj Njemačkoj i unatoč očekivanim iliberalnim tendencijama na Istoku.
Za domaći komentarijat, desetljećima najdepresivnija koruptivna močvara domaće vlasti, poznatija kao glavni grad, neobjašnjivo je “preko noći” postala izvor nade u svjetlu budućnost cijele zemlje. Je li, dakle, Hrvatska nakon ovih izbora doista bolja zemlja ili barem prijeti da to postane? Što se to točno promijenilo ove nedjelje? Odgovor je mješovit. Ovisno o tome odakle gledamo rezultate, dogodilo se sve, nešto ili ništa.
Sve
Sa svime smo već počeli: Možemu! i Tomislavu Tomaševiću za dlaku je izbjegla pobjeda u prvom krugu i samostalno formiranje vlasti u Zagrebu. Usporedbe radi, preko 45% birača u prvom krugu koje su ostvarili je puno više od onog što su u gradu ikad uspjeli dobiti Milan Bandić ili Zoran Milanović. Nije, međutim, stvar samo u matematici. M! očito nije tek još jedna nova stranka, nego organizacija koja je u politički mainstream uvela i političke ideje i političke metode koje su do nedavno izgledale neostvarivima izvan tzv. aktivističkih krugova. A “zeleni val” proširio se i daleko izvan Zagreba. Sigurno i pod zagrebačkim utjecajem, Možemo! je ušlo u gradsko vijeće Rijeke, Splita i Osijeka. U Karlovcu i Puli je treća stranka. U Dubrovniku i Pazinu najbrojnija opozicija.
Takav uspjeh sigurno će dodatno pogurnuti Možemo! i na nacionalnoj razini. S obzirom na polagani, ali sigurni kolaps SDP-a kao najveće opozicijske stranke, ambicije su porasle do predviđanja dolaska M! na vlast na nacionalnoj razini. Ova stranka, međutim, zasad očito nema takve kapacitete. Uspješnoj kandidaturi u osam gradova i četiri županije unatoč, Možemo! nije uspjelo sasvim pokriti čak ni sve zagrebačke mjesne odbore, a kamoli svih preko 550 općina, gradova i “gradova”. U mnogima od njih, bit će teško doći do pozicije vodeće ili makar glavne opozicijske stranke. Između ostalog i zato jer M!, za razliku od drugih stranaka, nije dopuštena “ideološka” fleksibilnost koju npr. ima SDP, koji u manjim, a ponekad i većim mjestima, nema problema s regrutacijom “kontroverznih poduzetnika” s konzervativnim stavovima.
Osim toga, Možemo! se suočava s još jednom reputacijskom opasnošću: bit će na vlasti. Zagrebačka euforija zbog rezultata prvog kruga je tolika da će ju teško biti ne iznevjeriti. Puno toga se u Zagrebu neće moći promijeniti iz pozicije vlasti, barem ne na brzinu. A dodatan faktor ograničenja bit će i nužna koalicija sa SDP-om, organizacijom u stalnom internom građanskom ratu i brojnim “upitnim” kadrovskim rješenjima. Osim toga, ako pretpostavimo da je dobar dio potpore M! proizašao iz općeg antikorupcijskog raspoloženja birača, valja podsjetiti da je antikorupcija kontradiktorna ideologija koja različitim ljudima znači različite stvari.
Sasvim konkretno, M! će na vlasti vjerojatno biti pod značajnim pritiskom da provede “bolne rezove” s obzirom na nagađanja o stanju gradskih financija. Postoji li unutar stranke dovoljno jak konsenzus za čvrsto ustrajanje na proširenju socijalne politike, umjesto njezinog ograničenja? Hoće li taj konsenzus izdržati vanjske, medijske i koalicijske, ali i unutrašnje, članske i simpatizerske, pritiske? Kako će na to pitanje utjecati neuspjeh Radničke fronte da ostvari samostalni uspjeh na lokalnim izborima i tako se profilira kao sredstvo pritiska na M! slijeva? Koliko će potencijalni antagonizam i loši odnosi s državnom vlasti ograničiti ambiciozne planove M!?
Nešto
S ovom Kalimero-pitalicom, koja upozorava da trebamo ograničiti očekivanja, prelazimo iz područja sve u područje nešto. Naime, ako ne očekujemo da se lokalnim izborima baš sve iz temelja mijenja, uočit ćemo još suptilnih promjena izvan Zagreba. Na primjer, u Splitu. Tamo je favorit za drugi krug kandidat liberalne stranke Centar Ivica Puljak. Ako pobijedi, vladajuću većinu bi možda mogao formirati sa SDP-om i koalicijom oko tamošnjeg M!, za početak. Ta bi se koalicija neminovno suočavala s još većim dilemama od onih zagrebačkih, ali bi opet predstavljala značajnu promjenu u odnosu na dosadašnju koaliciju HDZ-a i Željka Keruma, pogotovo u tzv. svjetonazorskim pitanjima.
Tradicionalno čvrsta kontrola jedne stranke nad gradom očito je popustila u Rijeci i Puli, gdje će se SDP i IDS suočavati u drugom krugu s tradicionalno neugodnim “nezavisnim” kandidatima. Pritom “nezavisnost” često služi tek kao zgodno pokriće za prikrivene poslovne interese i ideološke agende koje nisu lako razaznatljive biračima, a nisu ni osobit predmet propitivanja s obzirom na loše stanje medija općenito, a kritičkih lokalnih medija posebno. Iako manje izglednu, šansu za promjenu vlasti ima i Zadar. Tamo je treću poziciju osvojila “šaljiva” performans-lista za koju se izgleda nitko ne usudi prognozirati hoće li se prikloniti HDZ-ovoj vlasti ili širokoj liberalnoj opoziciji pod vodstvom hermetičnog profesora filozofije Marka Vučetića.
Time, dakako, nismo iscrpili popis sitnih ili potencijalnih promjena. Uostalom, svako misto svoju izbornu dramu ima, a većina ionako još nije riješena.
Posvetimo se zato pitanju nacionalnih posljedica lokalnih izbora. Na primjer, je li nacionalno vladajući HDZ kažnjen ili nagrađen? Unatoč nekim neočekivano lošim rezultatima koji bi se u drugom krugu možda djelomično mogli i spasiti, HDZ zapravo nije prošao loše. Naravno, kao što je već upozoreno, administrativna razmrvljenost zemlje i dobra teritorijalna rasprostranjenost HDZ-a olakšavaju toj stranci da na svakim lokalnim izborima utvrdi da je pobjednica. Dajmo zato i neko drugo mjerilo od pustog brojanja općina i županija. Na primjer, na izborima za županijske skupštine i onu grada Zagreba koji ima status županije, HDZ je ukupno osvojio oko 485.000 glasova. Najveći izazivač SDP je dobio oko 265.000, a desni “izazivači”, Škorina stranka i Most su zajedno dobili jedva nešto manje, oko 260.000.
Ove brojke su vrlo okvirne, rezultati nisu konačni, a liste i rezultati vrlo šaroliki, pa ih treba uzeti s rezervom. Ali opet jasno pokazuju kako se Plenković, zajedno s cijelim HDZ-om, ugodno smjestio u centar hrvatske politike, sa dva znatno slabija i međusobno nepomirljiva izazivača, svakim s jedne strane političkog spektra. To, naravno, i nije nešto novo, pa promatraču lako promakne kako je Plenković to uspio unatoč činjenici da neprestano provodi postepenu čistku neposlušnih u HDZ-u, gubeći višedesetljetne lokalne šerife i popularne desničarske provokatore naizgled bez ozbiljnijih posljedica za popularnost stranke.
Ništa
No, pored potvrde dominacije, nedavni su lokalni izbori Plenkoviću donijeli i jedan novi problem. HDZ-ovi uvjerljivo najbolji rezultati su oni u Slavoniji. A tamošnji se lokalni šef, Ivan Anušić, ozbiljno sprema “baciti rukavicu” stranačkom vođi. Čime će Anušić napasti “evropskog” i “centrističkog” Plenkovića? Pa naravno – šovinizmom. Novi-stari župan osječko-baranjski jedini je HDZ-ovac višeg ranga koji se otvoreno upustio u dobru staru antisrpsku retoriku na ovim lokalnim izborima. Pored velikog ništa koje se na ovim izborima dogodilo u svim onim stotinama jedinica lokalne samouprave u kojima su vlast zadržali stari “šerifi”, veliko, a možda i najveće ništa na nacionalnoj razini, upravo je činjenica da su Srbi po mnogim gradovima i općinama važnija tema od vodovoda.
Gdje je na ovim izborima onaj kandidat kojeg njegovi protivnici nisu ozloglasili kao Srbina? Gdje je kandidatkinja koja nije svojim protivnicima uzvratila prijekor koji ih je imao žigosati kao Srbe? Ili barem potomke i suradnike Srba? Autor ovog teksta nema prostora da pobroji sve verbalne incidente u kampanji. Ali će se požaliti da je, kao netko tko govor mržnje prati profesionalno, redovito premašivao radnu normu da bi uspio ispratiti kandidate. Da stvar bude gora, drugi krug zagrebačkih izbora već se otvoreno najavljuje kao dodatno pojačavanje istog ludila. Vrijedi u tom smislu spomenuti da će vlast u Vukovaru gotovo sigurno zadržati Ivan Penava, što garantira novih četiri godine besmislenih provokacija i kontinuirane proizvodnje međunacionalnog nasilja niskog intenziteta.
S druge strane, može se reći da je Penava zapravo jedini Škorin vidljiviji saveznik koji se uspio negdje dokopati vlasti. Ekstremna desnica je skoro ugrozila HDZ npr. u Zaprešiću, de facto predgrađu Zagreba koje je otišlo u smjeru suprotnom od metropole. No sve u svemu, Škorin projekt, koji u osnovi predstavlja odbačenu frakciju HDZ-a, nije uspio u dovoljnoj mjeri oštetiti matičnu stranku da povrati utjecaj na nju. A da se upravo o tome radi sugerira i Škorina najava za drugi zagrebački krug: u njemu on sve karte stavlja na plasiranje blesave kontrafaktualne tvrdnje da Možemo! predstavlja jugokomunizam. Odnosno da, kako je to u grotesknoj postizbornoj izjavi uspio istisnuti jedan Škorin suradnik, da Možemo! “u statutu ima nacionalizaciju i hapšenja kao u stara vremena”.
Škorina strategija za drugi krug čini se nelogičnom. On inzistira samo na desnim glasovima iako desnica nema očitu većinu. Za eksplicitno desne kandidate glasala je u prvom krugu jedva četvrtina birača. Manje od polovice njih upravo za Škoru. Čak i ako podupla svoje glasove Škoro će biti katastrofalno poražen. Ipak, on uporno inzistira da želi ujediniti desnicu, pozivajući svog najljućeg neprijatelja, HDZ, da ga podrži. To se sigurno neće desiti, ali će onda omogućiti Škori da optuži premijera da je podržao ljevicu umjesto desnice. Sve u svemu, nastavak iste dosadne bitke za HDZ s predsjedničkih i parlamentarnih izbora prošle godine.
Hoće li, da se vratimo na glavnu temu, Hrvatska onda nakon ovih izbora biti bolja zemlja? To očito ostaje da se izbori i bez obzira na izbore.
bilten
