Stojić: Europska komisija će od Hrvatske tražiti strukturne reforme

Početkom svibnja ministri financija zemalja članica EU pozdravili su dubinsku analizu makroekonomske situacije u 17 zemalja članica, koju je provela Europska komisija i u kojoj je zaključila da u tri zemlje - Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji postoji prekomjerna makroekonomska neravnoteža, dok je neravnotežu utvrdila u 14 zemalja.
Europska komisija će 2. lipnja objaviti analizu nacionalnih reformskih programa i programa konvergencije u kojoj će ocijeniti idu li najavljene mjere u dobrom smjeru u onim zemljama koje imaju prekomjerni deficit i prekomjerne makroekonomske neravnoteže.

Predmet te analize bit će Nacionalni program reformi i Program konvergencije Republike Hrvatske za razdoblje od 2014. do 2017. godine, koji je vlada usvojila 24. travnja. Komisija može u svojim preporukama sugerirati određene mjere, a u slučaju da ih zemlja članica ustrajno ne provodi moguće je pokretanje postupka za ispravljanje prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, koji može rezultirati i zamrzavanjem dijela kohezijskih sredstava ako se ne poduzmu odgovarajuće korektivne mjere.

O aktualnim reformama i konvergenciji u Hrvatskoj i očekivanjima njihove procjene od Europske komisije razgovarali smo s makroekonomistom Hrvojem Stojićem, direktorom Odjela ekonomskih istraživanja Hypo Alpe Adria banke.

Gospodine Stojiću, kako ocjenjujete dosadašnje napore i rješenja Vlade vezano za problem prekomjernog deficita, s obzirom da bi, koliko znam0, u lipnju EK trebala ocijeniti ono što je učinila Vlada po tom pitanju. Kakva su vaša očekivanja i kako će to utjecati na ekonomska kretanja kod nas?

Fiskalna konsolidacija se i dalje nažalost provodi na prihodnoj strani, izostaju reforme na rashodnoj strani, dok se istodobno pogoršava struktura rashoda. S obzirom da sniženi plan prihoda od PDV-a još uvijek u potpunosti ne odražava slabost domaće potražnje te da istodobno predstoji oštar pad prihoda od poreza na dobit, rast kamatnih rashoda, te još neprijavljeni trošak sanacije željeznica, ovogodišnji proračunski deficit vidimo oko 6 posto BDP-a. Rezultirajući fiskalni podbačaj zajedno sa visokom premijom rizika podignut će javni dug (sa uključenim državnim garancijama i dugom HBOR-a) iznad neodrživih 80 posto BDP-a u ovoj godini. Štoviše, prirast kamatnih izdataka na javni dug od 0,5 postotnih bodova BDP-a među najvišima je u EU ove godine. Prema tome, za očekivati je da će Europska komisija tražiti kontingentne mjere podržane strukturnim reformama kad već to do sada u značajnoj mjeri nije bio slučaj.

Tu se ističe i problem dugoročnih i kratkoročnih prihoda. Koliko je smanjenje prekomjernog deficita za ovu godinu Hrvatska riješila kratkoročnim, a koliko dugoročnim prihodima? Kakvi su scenariji za iduće godine, odnosno daljnje smanjivanje prekomjernog deficita?

U strategiji cjelokupne ekonomske prilagodbe ponajviše zabrinjava izostanak unutarnje devalvacije, presudne po konkurentnost. Glede devalvacije, odustajanjem od planirane supstitucije izravnih poreza (posebno doprinosa na plaću) porezima na imovinu i ostalim neizravnim porezima propuštena je šansa. Prihodi od poreza na imovinu sada su potrebni kako bi se kompenzirao izostanak reformi u javnoj potrošnji, odnosno nadomjestili privremeni prihodi prebacivanjem mirovina službenika sa beneficiranim radnim stažem iz drugog u prvi mirovinski stup. Po proteku izborne 2015. godine, deficite će u najvećoj mjeri biti moguće smanjivati racionalizacijom javne potrošnje, budući da je Hrvatska svoj porezni potencijal skoro iskoristila i zadnjim ad hoc izmjenama uvela pomutnju u redove poduzetnika. Unatoč negativnom utjecaju na potrošnju i investicijski kapacitet u kratkom roku, rezanje državne potrošnje je imperativ kako bi se usporedno s poboljšavanjem poslovne klime stvorili uvjeti za jačanje ponudbene strane gospodarstva. Presudan će biti osjećaj hitnosti da se provedu reforme i počnu rješavati nagomilani strukturni problemi.

S obzirom da očekujete smanjeni rast u zemljama srednje i jugoistočne Europe, kakve to može imati posljedice na hrvatsko gospodarstvo?

Zapravo su ekonomski izgledi za naše glavne trgovinske partnere pa i više zemalja u regiji poboljšani. Hrvatska, međutim, ne može previše profitirati od te inozemne potražnje zbog relativno niskog udjela robnog izvoza te općenito vrlo slabe integriranosti istog u tzv. njemački proizvođački lanac koji ujedno kreira višu dodanu vrijednost. Izvoz usluga (turizam) trebao bi nastaviti stabilan blagi rast, ali kako je cijela djelatnost visoko uvozno intenzivna, ne treba očekivati značajniji utjecaj na rast.

Investicije u Hrvatskoj su dosegnule jako nisku razinu, kako se može makroekonomski utjecati na povrat povjerenja investitora u Hrvatsku?

Najkraće rečeno, potrebno je otkloniti neizvjesnost u regulativi, pravosuđu te općenito ekonomskim politikama. Investitore ne zanima toliko postojeće stanje, oni žele vidjeti što će se događati po pitanju reformi kojima bi se olakšalo poslovanje, kao i investicija koje mogu osigurati razumne povrate. Investitorima u konačnici treba omogućiti da adekvatno zarade pri određenoj razini rizika. Dinamiziranje investicija, posebice u sektorima koji proizvode, odnosno pružaju međunarodno razmjenjiva dobra, odnosno usluge, je vrlo bitno zbog više potencijalne stope rasta koja opet privlači ili odbija potencijalne investitore.

S obzirom na izraženi pad proizvodnje u zadnjih nekoliko godina, zanima me vaša ocjena industrijske strategije s kojom je Vlada izašla prije par mjeseci. Naime, neki od gospodarstvenika tu strategiju nazivaju analizom, a ne strategijom.

Danas više nema sumnje da industrijske politike šalju signale potencijalnim investitorima te da su preduvjet za primitak subvencija, odnosno sredstva iz EU fondova. Pri izradi industrijske strategije valjalo bi uočiti koji sektori imaju relativno veći tržišni udio u globalnim razmjerima u odnosu na domaću ekonomiju kako bi se uopće identificirale komparativne prednosti. Temeljem toga moglo bi se pristupiti klasterizaciji propulzivnih grana, a općenito bih volio vidjeti više 'klađenja' na niše gdje inovacije omogućuju održivost (ICT, farmaceutika, biotehnologija, softver), konvergirajuće niše (obnovljivi izvori energije, eko-građevina, eko-poljoprivreda), rastuće sektore u novoj ekonomiji (turizam, zdravstvene usluge, wellness). Takvim pristupom ujedno se osigurava stabilan rast izvoza.

Kako vidite problem hrvatske ekonomije u visokim troškovima rada, koji onda čine hrvatske tvrtke nekonkurentnima kod izvoza, te dobivanja poslova na stranim tržištima. Što je glavni uzrok te nekonkurentnosti? Nekidan sam čuo mišljenje da su naše ICT tvrtke konkurentne s neto plaćom, ali su nekonkurentne zbog bruto plaće?

Hrvatska danas ima ponajveće namete na osobni dohodak u odnosu na većinu tranzicijskih ekonomija s kojima bi se htjeli natjecati. Razlog tome je rigidnost, odnosno dualnost tržišta rada gdje zaštićene kategorije (po pitanju mirovinskih prava, sigurnosti, bolovanja, uglavnom u javnom sektoru te prema principu senioriteta, koegzistiraju sa nezaštićenom, mladom, često ženskom populacijom u privatnom sektoru.

Iako je ukinuto neodređeno trajanje kolektivnih ugovora o radu, do koje mjere će reforme u konačnici utjecati na visoku stopu ovisnosti stanovništva, restrukturiranje socijalnih transfera u cilju povećanja mobilnosti i participacije na tržištu rada, kao i na fleksibilnost tvrtki u upravljanju razinom zaposlenosti. Postojeći okvir također prisiljava poslodavce da na nepovoljne poslovne prilike odgovore relativno skupim programima zbrinjavanja viška radnika prije nego li fleksibilnošću plaća.

Pored reformi tržišta rada, investicije u ljudski kapital, kao i brže, pouzdanije pravosuđe također su kritični u smislu utjecaja na produktivnost kao druge ključne determinante u utvrđivanju jesu li troškovi rada (pre)visoki ili ne. Na nominalnu cijenu rada može se utjecati i postepenom zamjenom socijalnih transfera poticajima za zapošljavanje uz pozitivnu diskriminaciju, primjerice zapošljavanje mladih i žena.

Ako je problem u javnoj potrošnji, to jest skupoj državi, kako državu učiniti jeftinijom?

Racionalizacija cijelog niza socijalnih prava na means-tested basis principima te imovinskom cenzusu je neminovna jer nemamo ekonomiju koja to može financirati, a istodobno moramo jačati financijski kapacitet onih koji financiraju izdatke te planiraju investicije. Put za to je linearno porezno i neporezno rasterećenje jer je konačni cilj da se tvrtke razduže i dođu do novog kapitala za investicije i novi gospodarski ciklus. Ponovo bi trebalo revitalizirati ideju smanjenja direktnih poreza za tvrtke uz zamjenu porezom na imovinu, 'zelenim' porezima, porezom na nasljedstvo, nezdravu hranu, imovinu van funkcije, itd.

Uostalom, tome u prilog govore i mjere velikog djela zemalja EU koje razmatraju porezne olakšice za mala i srednja poduzeća kao jednu od mjera koje relativno brzo rasterete poslovanje. Unutarnju devalvaciju moguće je provesti i efikasnijim pravosuđem, kao npr. modifikacijom strukture odvjetničkih naknada koje podržavaju prolongiranje sudskih postupaka, ili reduciranjem mogućnosti žalbe kad su šanse za uspjeh minorne.

Napokon, iako reforme poput podizanja efikasnosti javnog sektora, uključujući racionalizaciju lokalne uprave, donose korist tek na dugi rok, neupitno je da bi to bili koraci u cilju smanjenja premije na rizik. Ovo je nužno s obzirom na prirast kamatnih izdataka od 0,5 postotnih bodova godišnje te srednjoročnu potrebu restrukturiranja javnog duga (iznad razine od 80 posto BDP-a) ukoliko se ne uspostavi znatniji rast BDP-a.

U tijeku je, kako ste i sami nedavno rekli, razduživanje banaka, poduzeća, građana, a veće zaduživanje države. Što je uzrok tome? Kako riješiti problem smanjenog kreditiranja gospodarstva? Koje su vaše preporuke državi?

Glavni razlog tome je u regionalnom kontekstu ispodprosječna profitabilnost banaka, manjak kvalitetne potražnje, kao i neizvjesnost u regulativi uslijed koje bi se mogle očekivati daljnji pritisci na marže. Na institucijama ostaju napori u cilju jasnijeg i ujednačenog rješavanja problema neprihodujućih kredita. Tome se može pomoći kapitalnim i poreznim olakšicama za otpis loših plasmana kao i za portfelje prodane ne-bankarskim investitorima. Budući da je za restrukturiranje velikog broja tvrtki sa kontaminiranim bilancama potrebno vrijeme, preostaje osmišljavanje programa smanjenja regulatornih troškova za nova mala i srednja poduzeća (SME). Također valja pripremati teren za snažnije uključivanje u programe Europske investicijske banke za financiranje SME te razmotriti modele osiguranja banaka od gubitaka na SME portfelju.

Kako ocjenjujete dosadašnje provođenje predstečajnih nagodbi? Što je dosadašnji tijek tog procesa donio dobroga i kakva su vaša daljnja očekivanja u tom procesu?

Problem predstečajnih nagodbi je da se uglavnom svode na otpis dugova, ne mijenja se menadžment, dok se poslovnim planovima u najvećem broju slučajeva planira puko smanjenje poslovanja, odnosno mase plaća, bez promjena u proizvodnom i/ili tržišnom miksu. Kako, štoviše, praktički ne dolazi do priljeva svježeg kapitala, odnosno ulaska novih investitora, moglo bi se reći da se predstečajnim nagodbama uvelike zadržava status quo u strukturi domaće ekonomije koja je u ishodištu hrvatske nekonkurentnosti. U konačnici se samo kupuje vrijeme za pravo restrukturiranje u malo boljim očekivanim prilikama.

Imajući sve to u vidu te s obzirom na tek 30 postotnu nadoknadivost loših plasmana u dugoročnom razdoblju, potrebne su promjene u modelu, odnosno pravilima igre u predstečajnim nagodbama. Među pozitivnim promjenama u modelima rješavanja loših plasmana treba razmotriti povećanje prava vjerovnika u postupku, ograničenje stupnja otpisa, skraćivanje realizacije nagodbe, otvaranje tržišta kolaterala ne-bankarskim investitorima, a ponajviše mehanizme kapitalnog jačanja i strateškog restrukturiranja poduzeća. Krajnji cilj uvijek mora biti re-alokacija kapitala i rada iz stagnantnih i padajućih, u nove, prosperitetne sektore.

Nedavno ste rekli da za razliku od srednjoeuropskih zemalja koje imaju riješeno refinanciranje budžeta za ovu godinu rješavaju refinanciranje za iduću godinu, a da Hrvatska još nije riješila refinanciranje za ovu godinu. Koliko se Hrvatska skuplje zadužuje za refinanciranje proračuna od zemalja srednje Europe, Rumunjske, Bugarske...?

Dobra vijest je da su nedavno dobri američki podaci, labavljenje monetarnih uvjeta u Euro zoni pod utjecajem deflacijskih rizika te obaranje premija na rizik diljem perifernih članica eurozone odledili tržište eurskog duga za istočnoeuropske izdavatelje, uključujući i Hrvatsku.

Pod pretpostavkom nesmetanog zanavljanja trezorskih zapisa, hrvatske bruto potrebe za (re)financiranjem u nastavku godine kreću se do šest posto BDP-a i tek su djelomično pokrivene gotovinskom rezervom Ministarstva financija od dva do tri posto BDP-a. Po tom pitanju Hrvatska stoji relativno lošije u odnosu na mnoge istočnoeuropske izdavatelje, posebno Sloveniju koja je već pokrila 70-ak posto potreba za financiranjem do kraja 2015., ili pak Rumunjsku koja je odradila financiranje do prvog kvartala sljedeće godine.

Očekuje se stoga da Hrvatska na nadolazeću sedmogodišnju euroobveznicu plati između 4,6 i 4,8 posto, što bi bilo otprilike jedan, odnosno 0,6 postotnih bodova više u odnosu na usporediva izdanja Rumunjske, odnosno Mađarske. Dodatni nepodržavajući faktor po hrvatske obveznice su dalje negativne revizije očekivanog kretanja BDP-a (posljednje ono od strane Europske Komisije) prema kojima je Hrvatska jedina članica EU uz Cipar koja i ovu godinu ostaje u recesiji.

Kao jedna od prijetnji europskoj ekonomiji navodi se deflacija. U tom slučaju, kakav bi bio scenarij za Hrvatsku, koliko bi to otežalo njen gospodarski oporavak?

Deflacija bi vodila dodatnom urušavanju prodajnih izgleda tvrtki, težoj otplati dugova, većoj nezaposlenosti, a sve to vodilo bi slabijem priljevu proračunskih prihoda. Sve u svemu, puno je gora od inflacije. Iako ćemo u dobrom dijelu godine vidjeti negativnu stopu inflacije, prava deflacija za sada je tek pesimističan scenarij. Valja reći da je privremeni pad cijena primarno posljedica cjenovnog rata trgovačkih lanaca nakon ulaska u EU i pada cijena energenata, općenito uvoznih cijena i jakog eura prema dolaru. Bilo kako bilo, treba računati na to će HNB teško dozvoliti da se takav scenarij ostvari jer prijeti stabilnosti cijena u ekonomiji.

Izvor: business