Kad je vođa laburista Dragutin Lesar nedavno zatražio da se prekine s novim privatizacijama, misleći pritom, prije svega, na Croatia osiguranje i paraprivatizacije poput dugogodišnjih koncesija na autoceste, Vlada i dio medija odmah su ga obilježili kao populista. Takvim ga je proglasio i premijer Zoran Milanović, nesvjestan da će uskoro i sam biti jednako etiketiran. Naime, nakon premijerovih učestalih jesenskih istupa u kojima je krenuo mudrovati, što ga dotad nije resilo, neki su ga komentatori proglasili populistom “bakarićevskog tipa”. Žarko Puhovski, svojevrsni glasnogovornik tih antipopulista, u emisiji “Most” Omera Karabega na Radiju Slobodna Evropa pojasnio je što to znači: “Milanović, potpuno neprimjereno demokratskim uvjetima, pokušava igrati ulogu kakvu je nekada igrao Vladimir Bakarić – da bude ne samo premijer nego i najmudriji čovjek u javnosti. Takvi su ljudi opasni iz tri razloga: prvo, zato što pokušavaju realnu i simboličku, dakle političku i intelektualnu, moć koncentrirati u jednoj osobi. Drugo, zato što onemogućuju normalan intelektualni život i javnu debatu. I treće, zato što unose jednu veoma opasnu dozu amaterizma u veoma ozbiljna društveno-teorijska pitanja.”
Zamolili smo Puhovskog da nam na tu temu nešto više kaže, jer vidimo da je informiran, ali on je to odbio pomalo enigmatskim riječima da “‘Novostima’ ne daje izjave iz moralnih razloga”; svejedno, zanimljivim razgovorom između Karabega, Puhovskog i Zagorke Golubović još ćemo se poslužiti.
Šareni katalog populista
Da je etiketiranje populizmom ubikvitetno ili, štono se kaže, sveprisutno, primjera ima napretek. Tako aktualnoga američkog predsjednika Baracka Obamu bije glas da je populist zbog zdravstvene reforme, jer da se njezinom implementacijom, prema novinarima televizije FOX, podilazi masama. Ista je etiketa prišivena i predsjedniku Francuske Françoisu Hollandeu, s dodatkom da je posrijedi “porezni populizam”. On je, naime, visokim porezima opalio tamošnje bogataše, pa su neki od njih odlučili emigrirati u neku od poreznih oaza, samo da pobjegnu pred francuskim linićem.
Talijanski premijer Mario Monti, pak, žali zbog rastućeg populizma u Evropi koji, kao, ne dopušta jače integrativne procese u Evropskoj uniji. Svi zapadnoevropski političari uglas se brinu zbog, navodno, uvijek rastućeg desnog populizma u Evropi, pa se ponekad i cijele nacije optužuju da su kolektivno potpale pod utjecaj populizma. Tako je na portalu Peščanik.net preveden tekst novinara “La Repubblice” Curzia Maltesea naslovljen “Talijani, divan narod: vječiti adolescenti i djeca populizma”, u kojem autor tvrdi da su naši susjedi uslijed dugogodišnje vladavine Silvija Berlusconija podjetinjili i prigrlili populizam. Ili, njegovim riječima: “Mnogim Talijanima populizam ne samo da se sviđa nego im se oduvijek sviđao, upravo zbog toga što im nikad nije dopustio da odrastu, oslobodivši ih tako od svih svjetskih grijehova.”
Inače, populistima se s naše strane Jadrana proglašavaju i Ivica Dačić i Aleksandar Vučić; i Ivo Sanader, kojem je, kaže se, populizam bio ispred Hrvatske, i Jadranka Kosor; nacional-populistom svojedobno je bio proglašen Vojislav Koštunica, a od toga nije bio ekskulpiran ni bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. Što se povijesnog kataloga populista tiče, on je ispunjen do vrha: populisti su bili, opći je stav, i Tito i Tuđman, i Milošević i Izetbegović… Mogli bismo tako nabrajati unedogled.
Međutim, zanimljivo je da pripisivanje populističkih – u rječniku elita to će reći podmuklih, pokvarenih i izvitoperenih – karakteristika jednako ide i desničare i ljevičare. Kao permanentnog populista praktički svi mainstream mediji, kao i takva politika, označavaju venecuelanskog predsjednika Huga Cháveza, ali i njegove druge kolege, južnoameričke državnike, koji su na vlast došli uz veliku podršku naroda.
Ponovno se vraćamo na instruktivni radijski “Most” i lako uočavamo glavne strahove antipopulista. Dakle, Puhovski se boji masa koje će se, po njemu, obavezno pretvoriti u tijesto: “S jedne strane, postoji loša varijanta sustava koji je i drugdje u krizi, a kod nas je doveo do depresije. S druge stane, protiv toga se zaziva masovna akcija, a masovna akcija je najgora vrsta populizma. Masa ne označava veliki broj ljudi, masa označava ukidanje pojedinca u onome što taj grčki termin izvorno znači, a to je tijesto, tijesto kojim netko upravlja, kojim se netko igra, kojim netko radi kolače. Izlaz nije u masi. Izlaz je u tome, da kažem u staroj tradiciji – kantovski, da se ljudi ponašaju kao punoljetne osobe koje upravljaju svojim životom, ali onda imamo problem što ta verzija u dva-tri koraka vodi do liberalne filozofije, s njezinim poteškoćama u ekonomskim aspektima.”
Nema alternative?
Napustimo na trenutak ovu paranoičnu sliku svijeta, prema kojoj je oko nas sve go’ populist i demagog, opasan kao takav, i pogledajmo igra li narod, populus, u politici ikakvu drugu ulogu osim onu babaroge. Može li se, dakle, svaki oblik mobilizacije više od troje ljudi sagledati i u nekom drugom, optimističkom ključu, različitom od ovoga kojim dominiraju briga i strah pred svakom političkom akcijom, dinamikom i kretanjem?
S dva pitanja na ovom tragu i s dilemama s početka teksta obratili smo se Mati Kapoviću, profesoru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jednom od aktera zbivanja vezanih uz studentske prosvjede 2009. Naime, etiketa populizma često se koristi kao način da se začepe usta antagonistima, pogotovo kad se prišiva lijevim pokretima ili onima koji se percipiraju kao lijevi. Kako rekosmo, Milanović je na taj način otpilio Lesara, naveliko se govori o poreznom populizmu Hollandea, a južnoamerički emancipatorski pokreti redovito se diskvalificiraju kao populistički…
- Populizam, kao i neki drugi često upotrebljavani termini, koristi se u različitim značenjima. Svakako je s jedne strane to i etiketa koja se redovno prišiva lijevim pokretima. Nazvati koga populistom, znači reći da on govori stvari koje zvuče lijepo na prvi pogled, ali su zapravo nemoguće i nerealne. Takva etiketa, kad se prišiva progresivnim pokretima, dobro korelira poznatoj Tačeričinoj uzrečici da alternativa ne postoji. Dakle, moguća je samo jedna ekonomska politika, sve ostalo je nerealni populizam. Međutim, populizam ne mora nužno imati negativno značenje, niti mislim da ga se trebamo tek tako, a priori, odricati. Ako se govori o nekim potezima Hollandea i, puno više, Cháveza, Moralesa (Bolivija) ili Corree (Ekvador), moguće ih je isto okvalificirati kao populizam, utoliko što su to popularni potezi koje narod odobrava i koji, na koncu konca, idu u korist većine. Međutim, takav progresivni populizam nešto je posve drugo od, primjerice, nacionalističkog populizma kakav nam je dobro poznat s naših prostora. Što se tiče Lesara, on doista jest populist, no u njegovu bi slučaju to značilo da je riječ o kvazilijevim idejama – Lesar se vrlo vješto koristi novim “lijevim vjetrovima” koji nastaju zbog krize, ali tu nije riječ o iskrenim progresivnim idejama nego, prije svega, o politikantskom oportunizmu – kaže Kapović.
Na pitanje jesu li pokreti u Hrvatskoj od 2009. do proljetos bili populistički ili mobilizatorski i emancipatorski, Kapović odgovara:
- Ako pod “pokretima” podrazumijevamo lijeve progresivne pokrete, rekao bih da su bili čak i premalo populistički. Ideje koje su se uvodile često nisu bile populističke u smislu da su svima prihvatljive, poznate i popularne, nego su, u trenutku prve artikulacije, bile potpuno odsutne iz javnog prostora, primjerice ideja o besplatnom obrazovanju u proljeće 2009. ili antikapitalističke ideje u proljetnim prosvjedima 2011. No, treba reći i to da su stvarni pokreti odozdo u načelu puno kompliciraniji od onoga kako ih zamišljaju neki salonski ljevičari. Primjerice, u velikim prosvjedima u ožujku 2011. bila je, s jedne strane, izrazito naglašena progresivno-emancipatorska komponenta, ali je postojala i ona reakcionarno-politikantska, doduše puno manja, s kojom se ova prva aktivno borila.
Praksa demokratske volje
Svi su ti, kako ih Kapović naziva, “salonski ljevičari”, u nas, kao i u bratskoj nam Srbiji – arendtovci. Naime, Hannah Arendt grozila se bilo kakvog ispoljavanja narodne volje, pa kaže: “Riječ je o najopasnijem od svih modernih koncepata i zabluda”. Ili: “Volja uvijek nešto hoće, na taj način prezire puko razmišljanje, čija cjelokupna aktivnost ovisi o tome da se ‘ne čini ništa’.”
To insistiranje na nečinjenju, taj svojevrsni strah od bilo kakvog kretanja, ta politička kinetoza imobilizira čitavu političku scenu, kako u nas tako i u Evropi. Na tu temu tekst je napisao Peter Hallward pod naslovom “Volja naroda”. U njemu autor kaže da je ideja političkog voluntarizma vjerojatno najproskribiranija politička ideja uopće. “Sve u svemu, ipak, teško je zamisliti kanonski pojam koji je bez manje oklijevanja osuđen u suvremenoj ‘zapadnoj’ filozofiji, nego što je to pojam volje, a da i ne spominjemo opću volju koja je u ogromnoj mjeri osuđena kao preteča tiranije i totalitarnog terora. U filozofskim krugovima, voluntarizam je postao jedva nešto više od zlouporabljenog izraza, i to impresivno nestalnog: ovisno o kontekstu, on može evocirati idealizam, nazadnjaštvo, vitalizam, infantilno ljevičarstvo, fašizam, malograđanski narcizam, neokonzervativnu agresiju, pučko-psihološke iluzije…”
Hallward pojmu volje pokušava vratiti značenje koje su mu ranije dali filozofi poput Marxa, Lukácsa, Sartrea ili Gramscija. S njegovim zaključkom o volji, koji je zapravo i odgovor na dileme oko pojma populizma korištenog u emancipatorskom i oslobađajućem smislu, završavamo i mi. Dakle, Hallward kaže: “Istinski inovatori u modernom razvoju voluntarističke filozofije su Rousseau, Kant i Hegel, a temeljna načela takve filozofije najlakše je prepoznati u praksi ljudi kao što su Robespierre, John Brown, Fanon, Che Guevara… Upravo se takvim ljudima trebamo okrenuti kako bismo se sjetili ili ponovno shvatili istinsko značenje narodne političke volje.”
Izvor: Novosti
