Djelotvornost Grand Budapest Hotela Wesa Andersona jest u činjenici da uspješno kombinira esejistiku, prozni rad i bitne biografske elemente Stefana Zweiga.
Stefan Zweig
Sat i pol pretjerane scenografije, prenapregnute izvedbe čitave plejade renomiranih glumaca zatvorene unutar višeznačnog konteksta, odrednice su Grand Budapest Hotela Wesa Andersona, ovogodišnjeg predvodnika nominacija za Oscar, žanrovski ga definirajući komedijom, preciznije – groteskom. Kao što film funkcionira na dijalektičkoj izgradnji suprotnosti, njegovom službenom statusu protivi se recepcija publike, proglašavajući ga ambiciozno zamišljenim i nepotpuno realiziranim.
Međutim, ono što ostaje nedovoljno istaknuto, unatoč temeljnom interpretativnom određenju Grand Budapest Hotela jest činjenica da okosnicu filma čini reminiscencija na Stefana Zweiga, austrijskog pisca, suvremenika Prvog i Drugog rata, čiji su životni put i stvaralački rad, baš kao i Andersonov film, vječni spoj ingenioznosti i neuvjerljivosti, čije granice postaje nemoguće odrediti. Odatle teško prevladiva ambivalencija u odnosu kako na film, tako i Zweiga.
Pitanje koje se otvara jest je li potrebna revitalizacija pisca čija se reprezentativna djela odlikuju naglašenim tradicionalizmom, u usporedbi s radikalnim književnim formama i za ono vrijeme zastarjelim stilskim rješenjima. Možemo li uopće racionalno objasniti zanimanje za njegovu pojavu bez da ostanemo u prostoru masovne konzumerističke reciklaže ideološki naizgled indiferentnih fenomena?
Ipak, uključivanje u prostorno i vremenski rastezljive tokove umjetničko-teorijske fascinacije iracionalnim i neartikuliranim sferama čovječanstva, Zweiga svrstava u red književnika čiji specifičan odabir tema intrigira prosječnog čitatelja, koji vlastite žudnje nesvjesno projicira u književnost (film), ujedno dajući materijala ozbiljnijem teorijskom proučavanju.
Uzevši u obzir kontinuirano pojavljivanje i zatiranje Zweigova imena, možda je moguće razmotriti izvanjske faktore koji uvjetuju veće ili manje zanimanje. Činjenica da je za života uživao golemu popularnost uz nerijetka osporavanja u stručnim krugovima, objašnjava povremena iskorištavanja već postojećeg potencijala za holivudsku komercijalnu uporabu. Anderson svakako nije prvi koji je dao svoj obol. Prošla godina posvećena kontekstualizaciji vremena oko Prvog svjetskog rata ponovno je otvorila prostor uvođenju figure čije je javno djelovanje i danas predmet prijepora.
Obilje filmskih načina
Djelotvornost Grand Budapest Hotela jest u činjenici da uspješno kombinira esejistiku, prozni rad i bitne biografske elemente Stefana Zweiga. Takav pristup nije zanemariv uzmemo li u obzir da se iz Zweigovih radova iščitava neodvojivost stvarnosti od fikcije. Najnoviji biografi donose uvid u tajni život pisca, usporedan emocionalno prezasićenim stanjima fiktivnih likova. Neovisno je li građanska maska navučena preko njegova imena lažna, već i inscenirani tragični prekid života usred ratnog kaosa u neutralnoj zemlji, anticipiran u pripovijetki Mora, upućuje na Zweigovu sklonost pretjerivanu i brisanju arbitrarnih granica stvarnosti i umjetnosti. U Brazilu, zemlji koja ga je prihvatila u vrijeme progona Židova, daleko od svog stvaralačkog instrumenta – jezika, prvi put se osjećao strancem. Završivši autobiografiju i identificirajući vlastitu sudbinu s krahom civilizacije, izveo je samoubojstvo s Lotte Altmann, tadašnjom ženom. Fotografija mrtvog para lako je dostupna, kao i pisma u kojima se čin objašnjava: "Budući da sam doživio da je propala zemlja moga jezika, a moja duhovna domovina - Europa - uništava samu sebe, i kako sam navršio šezdesetu godina, bila bi potrebna neizmjerna snaga da obnovim svoj život. Zato želim završiti život koji je svekolik bio posvećen djelima duha, smatrajući ljudsku slobodu i svoju vlastitu najvećim blagom na svijetu".
Zweigov životni stav, kojeg odraz pronalazimo u književnosti, formirao se u vrijeme secesije i Freuda, u Beču nezasitne produkcije i stvaralačke energije, u naivnom oduševljenju zamišljenim idealima, pravo je dijete svog vremena.
To što Anderson odbija odvojiti autora od djela u ovom slučaju nije pogrešno. Ekstenzivan književni rad prelazi s autora na likove. Autor, pripovjedač i protagonist su jedno; uporabom njegove metode, Zweig postaje pseudoautor filma. Kružni siže omogućava identifikaciju figure ostarjelog pisca s mlađim pandanom, odakle se prebacujemo na novog pripovjedača (umorni pisac u uvodnoj će riječi filma, jednako kao i u Zweigovoj noveli Nestrpljivo srce izjaviti: "Kad ljudi znaju da ste pisac, oni donose likove i događaje vama, i dokle god ste u stanju gledati i pažljvo slušati, priče će se nastaviti..."). Ostvareno je uspješno funkcioniranje na više djelatnih razina. Igra tu ne staje, postupno smo uvučeni u pomnu inscenaciju grandioznosti i kiča, rutiniranih kretnji i stroge hijerarhije odnosa iz vremena Europe prije Prvog rata, u čemu prepoznajemo, zakočeno i na umoru, društvo Austro-Ugarske. Ta paraliza kontrastirana zbivanjima na kulturnom i umjetničkom nivou s jezgrom u ničeanskoj obnovi kulta prirode, rezultirat će puknućem i nezaustavljivom egzaltacijom iracionalnog sa spremnim očekivanjem rata kao pročišćenja i zatiranja starog svijeta. Odatle Andersonov banalan pristup ratu - on je, prije masovne klaonice, bio takav.
Raspon događanja u filmskoj priči je sužen, ilustracija društva oko Prvog rata naglo prelazi u vrijeme uspona Hitlera, formiranje odreda smrti i predskazanje istrebljenja, čime se jasno naglašava neprekinuti slijed događanja koji dovode do konačnog sloma. Grand Budapest Hotel nije film o ratu, već o čitavom nizu njegovih naizgled minornih uzroka. To je film o egzistencijalnoj ugrozi, o Zweigu kao dokumentaristu postupnog sužavanja kruga dotadašnjih civilizacijskih samorazumljivosti.
Svijet koji je iščeznuo
U Jučerašnjem svijetu Zweig nas svojim sugestivnim stilom suočava s minucioznim presjekom društvene, kulturne i političke situacije Europe iz pozicije pripadnika asimiliranog židovskog građanstva, što je uvjetovalo njegov uspon. Pripadnici ovog društvenog kruga najvećim su dijelom participirali u umjetničkom životu Beča, dok će postojanje čvrste klasne strukture društva Monarhije kasnije biti izvrstan poligon za njeno nadomještanje rasnim i inim teorijama. Kao pripadnik paneuropskog kulturnog kruga Zweig ne krije oduševljenje konceptom ujedinjene Europe, bez granica i slobodne razmjene ideja, što će kasnije postati opća mjesta opravdanja EU. No, do danas ostaje problematična elitistička atmosfera zagovaranih stavova. Slobodna Europa, samo za koga? Za onog tko je u poziciji sudjelovati, kretati se slobodno, a ne iz egzistencijalne potrebe. Poznavanje jezika i humanističko obrazovanje bili su preduvjeti za nastanak ideje jedinstvene Europe, koja bi olakšala međusobno povezivanje. Nije Zweig jedini koji ne uviđa ili barem ignorira položaj masa, daleko od iskonstruiranog svijeta u kojem se osnovne životne potrebe zadovoljavaju same po sebi. Duboko uvjeren u neumitan progres, u romantizaciji vlastitog doba, velik broj intelektualaca ostao je preneražen kaosom rata, reagirajući neprimjereno ili nikako.
Rasprave čiji začetak seže u početak stoljeća, uvjetovane specifičnim načinom mišljenja u kojem katastrofe globalnih razmjera nisu bile zamislive, ni danas ne možemo odbaciti. Posljedice nekritički zagovarane multikulturalnosti i nakon Drugog rata umjetno stvarane tolerancije tek sad počinjemo osjećati.
Problem sa Zweigom nešto je širi jer prelazi u pitanje pozicije intelektualca u društvu. Može mu se spočitati neangažiranost i bijeg, iako je svojom popularnošću imao mogućnost utjecanja na oblikovanje javnog mnijenja. Neopredijeljenost je bila svjesna odluka od koje ni u jednom trenutku ne odstupa. Diskutabilno je koliko daleko dopiru književne publikacije kao izraz vlastitog uvjerenja, kao i možemo li nečinjenje ipak smatrati opredjeljenjem. Reakcija dostupna tek zainteresiranima (Novela o šahu nastala u egzilu uz imaginativnu prenapregnutost može ponuditi ispravnu dijagnozu svjetskog stanja zapakiranu u partiju šaha), nema stvarnog odjeka. Zatvorenost u vlastitu intimu teško je opravdati, kad je ona direktno napadnuta. Žudnja za svijetom koji ne postoji je neplodna. Anderson je dobro poentirao: "Mislim da je njegov svijet iščeznuo mnogo prije no što je kročio u njega. Ali, znao je održati veličanstvenu iluziju".
kulturpunkt
