NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.

Prvi dio           Šesti dio           Jedanaesti dio

Drugi dio        Sedmi dio

Treći dio         Osmi dio

Četvrti dio       Deveti dio

Peti dio           Deseti dio

 

Nakon večere uobičajeno se organiziraju isforsirana druženja uz glazbu i ples. Mojima oko stola učinilo se da djevojka divlje ljepote, Nadežda iz daktilo ekipe službe CK SKJ, povremeno jednim okom pogledava prema našem stolu, pa su mene kao najmlađeg počeli zajebavati. Kao strijelja mene. Što ću, isprovoci-ran, odem s njom plesati i konstatiram da joj jedno oko stalno bježi u stranu, pa je tako, vjerojatno, prevarilo i ove oko mog astala. Prezime joj je Cvetičanin i radi kao stenograf i daktilograf. Beograđanka je iz Kondine ulica, ima dvadeset godina. Prvi put je ovdje. Da se izvučem, iz te blesave situacije, predložim joj se za već iskusnog brijunskog vodića. Sutra ujutro neka siđe, rano, na doručak pa ćemo do devet, kad se počinje raditi, vidjeti sve što je interesantno na Brijunima. Pristala je. Sutra doručkujemo zajedno i krenemo: zoološki vrt s gepardom koji se da milovati po glavi, pitome žirafe što jedu iz ruke nakon što kleknu, rimske iskopine, livade s muflonima, srnama i jelenima... i stignemo do Venecijanske kuće na osami i laboratorija Roberta Kocha. Uvedem je unutra jer je opet sve bilo otvoreno i sve namješteno kao za stanovanje. Na krevetu samo madrac bez posteljine. Nadežda se nije dala impresionirati Robertom Kochom. Sjela je na krevet, izvadila magnetofončić iz torbice i pustila Robertu Flack i njen tadašnji veliki hit Killing me softly. Malo je zamišljeno slušala tu pjesmu, a onda je skočila na mene, povalila nas na krevet i počela s grčkorimskim zahvatima. Sve je radila divlje i sama i to tako glasno da sam stalno strahovao da će nas netko ćuti. Nisam se branio iz pristojnosti i zbog toga što se od mene to očekivalo. Poslije sam bio sav izujedan i izgreben, a ona je, gledajući rezultat svoje jutarnje brijunske šetnje, šeretski rekla - Lele, da me vidi moja mila majka, ovako se nisam cepala još od osmogodišnje škole. - I kreveljeći se beogradski, dodala - Zeeeezam se...to je fazon moje najbolje drugarice Vesne. Slušaj ti, kako se već zoveš - dodala je - ovo je bilo jedno dobro dame biraju, međutim, šteta što se nije dogodilo. Razumeš? - Vratili smo se u Beograd ruskim JAK-om koji se u zraku nešto pokvario, pa smo jedva sletjeli na Batajnicu. Supruga mi je bila na fakultetskim ispitima u Zagrebu pa sam ubrzano liječio plavo podlivena mjesta nekakvim travama i mastima. Kasnije se Nadežda, kad smo se slučajno sreli, pravila da me ne pozna. Odbacila me kao božićno drvce, pomislio sam. Za dva mjeseca već se vidjelo kako je u poodmakloj trudnoći. Ili nas je netko vidio ili se ona raspričala, uglavnom se na 22 kata plela priča: Stribor napravio dete Nadeždi na Brijunima. Dva mjeseca je to trajalo, a onda se pronio glas da se Nadežda udala za poznatog beogradskog mafijaša nekog Sretena zvanog Biđula iz Makiša i „rodit će mu dete“. I stvarno, rodila je mjesec dana nakon udaje, a otprilike pet, šest mjeseci nakon Brijuna. Sreo sam ju, jednom, na Kalemegdanu, u šetnji s mužem i djetetom. Ljubazno mi je prišla, upoznala s Biđulom kao „mnooogo finog druga Stribora iz Zagreba“ i lukavo me promatrala dok sam analizirao crte lica djeteta. Muž joj se pozdravio s nekim i započeo razgovor odvrativši pažnju od nas, a Nadežda se nagne, zajedno sa mnom, nad dijete u kolicima i šapne - Izvini za ono na Brijunima i posle, mnogo me kinjio dok me nije oženio, pa sam mu se osvećivala. Sad je sve u redu. - Na moje pitanje kako se dijete zove ona vragolasto reče - Zove se Robi po Robertu Kochu. - I namigne mi onim normalnim okom jer valjda onim šetajućim i ne može. - Slušaj Twentieth Century Fox, znam da žene podlo vladaju svi-jetom i da te nikada neću zaboraviti kao rasnog pripad-nika vrste - rekoh joj tiho na rastanku i pružih ruku, a Biđuli samo mahnem. Za žene i za pare nikad se ne kaže moje, rekoh negdje duboko u sebi i odoh na kavu i čitanje novina u Brankovinu, još jednu, moju i Mitinu, legendarnu srpsku kafanu. A novine su u to vrijeme vrvjele o sranjima u jugo nogometu. Na sve strane lažiranja, korupcija, potkupljivanja, namještanja. Milan Miljanić, trener Zvezde, odlazi za trenera u Benficu za 185 tisuća dolara. Ajde, taj će ondje valjda nešto i raditi.
A ovdje, u zemlji, savezni devizni inspektor, neka Savka Spasovska, piše Titu i Partiji, čitam to sutradan u kancelariji iz povjerljivih izvora, o katastrofalnoj korupciji i pljački u Jugoslavenskoj narodnoj banci, Izvršnoj i kreditnoj banci te u tzv. beogradskim reeksporterima Inexu i Genexu te dubrovačkoj Minčeti. Milijarde završavaju u džepovima raznoraznih podobnih mahera, koji onda emigriraju ili na drugačiji način prikriju lopovluk. Radi se o uglednim jugoslavenskim privrednim i političkim glavama s impoznantnim kriminalnim opusom: Jaši Rajteru, Bati Todoroviću, Mladenu Dodeviću, Weisu, Majačiću, Vračariću, Sinanoviću, Kojiću, Elazaru... Boško Tonev, bivši direktor Poljobanke piše drugu Titi iz zatvora: „...od prvih mojih saznanja žarko sam zavoleo i cenim rad, poštenje, pravednost i solidarnost. Celim bićem pripadam beskompromisnoj borbi za pravično socijalističko društvo...” i dalje, „...najteže mi je s familijom. Moja primanja su bila jedini obiteljski izvor prihoda. U Beogradu nikog ne poznaju pa će se morati vratiti u Makedoniju...“ A teretilo ga se da je zamračio više od 20 milijuna dolara... U nedjelju 25. studenog vojni udar u Grčkoj. Papandopulos bez krvi predao vlast generalima Gizikisu (čovjek CIA-e) i Joanidisu (šef vojne policije) koji su lukavo iskoristili nezadovoljstvo naroda visokom inflacijom i, manipu-lirajući prosvjedima grčke mladeži i studenata, dočepali se vlasti s jednostavnom formulom: vi ste se dosta nakrali i napljačkali, sad malo mi. Opet se potvrdilo snažno političko pravilo da se „progresivni polet naivne neorganizirane mladosti i siromaha“ preusmjerava u ultrakonzervativnu režimsku manipulaciju kojom umjesto suštinske dolazi samo do personalnih i kozmetičkih političkih promjena... Ponovo su uvedena dežurstva. U ponedjeljak 17. prosinca dežuram do 22 sata. Oko osam sati stiže vijest o masakru na rimskom aerodromu i tridesetak ljudi izgorjelih u američkom Boeingu 727 koji su uništili palestinski komandosi i, s taocima, Lufthansom odletjeli u Atenu, potom Damask i Kuvajt gdje su uhapšeni. Samo u ovoj godini 22. siječnja, kod Lagosa, se srušio Boeing u kojem je poginulo 156 osoba. Devetnaeste veljače srušio se u Pragu TU-154, a Izraelci su, dva dana nakon toga, srušili libijski Boeing 727 sa 104 putnika i 9 članova posade. Dvadeset osmog je pao zrakoplov u Kijevu u kojem su poginuli ministri unutrašnjih poslova Češke i Poljske. Desetog travnja srušio se britanski putnički avion kod Basela – 148 mrtvih. Trideset prvog svibnja u blizini New Delhia srušio se Boeing 737, vlasništvo indijske aviokompanije – 48 poginulih i među njima dva ministra. Trećeg lipnja srušio se kod Pariza TU-144, a u srpnju isto pokraj Pariza Boeing 707 sa 122 mrtva. Dvadeset drugog srpnja srušio se Boeing 707 Pan-Am komapanije blizu Tahitija – 78 mrtvih. U rujnu se kod Titograda srušila JAT-ova Caravella – 41 poginuo. U 1973. godini još je i 23. prosinca pao kod Tangera avion belgijske kompanije – 107 mrtvih. Ovom nizu moglo se pridružiti i nas tridesetak kad smo se 14. prosinca vraćali s Brijuna ruskim JAK-om koji se u zraku pokvario i jedva sletio.

- Nastavlja se -