NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio Sedmi dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio Deseti dio
Krajem srpnja poslali su me, kao promatrača, na Svjetski omladinski festival u Berlinu. Nikakve slučajnosti u tome. Njemačka ima, sedamdesetih godina, velikih problema s ljevičarskom mladeži koja je pod snažnim utjecajem RAF-a (Rotte Armée Fraction) i drugih grupa koje čak i oružano djeluju kao urbana gerila. Godine 1967. u Parizu sam slučajno sreo Branka Čandrlju, vršnjaka s kojim sam u Brodu odrastao. Otišli smo na kavu u Rue de la Verrerie nedaleko pariške gradske vijećnice i legendarne pariške tržnice Les Halles. Točnije pokraj hotela Ideal u kojem sam stanovao. Puno kasnije saznao sam da je svojevremeno, u sada raspadajućem hotelu koji su držale sestre Aleu, stanovao Erich Schlomovitz sa svojom ljubavnicom Juanom Martinez koja ga je upoznala s kolekcionarom Ambroiseom Voluardom. U foajeu hotela bila je jedna otrcana kožna garnitura u kojoj mi je Čandrlja otkrio da je duboko u pariškom kriminalnom podzemlju. Spominjao je Gundrum Enselin, ljubavnicu Andreasa Badera, i Karla Raspea, imena koja meni, tada, ništa posebno nisu značila i na koncu mi rekao da mu je žao, ali da ga se moram kloniti jer je umješan ili će biti umješan, ne sjećam se dobro, u ubojstvo Ohnezorga i Duchilea, imena koja mi također ništa nisu značila. Ne možemo se viđati jer bi to mene ugrozilo. Ako mi nešto zatreba neka mu telefoniram, ali da tražim gospodina Soixante-dix. On je bio Soixante-dix, a Kvesić je bio monsieur Quatrevingt-dix. Kves je bio Čandrljin nerazdvojni prijatelj još u Brodu. Kasnije sam čuo da je Branko ubijen u Parizu u nekakvom gangsterskom obračunu. Još 1967. pričao sam svojim pariškim poznanicima, među kojima je bio i Lazo Goluža, kasniji Kvisko, o tom čudnom susretu i iz tih razgovora mogao zaključiti da je Čandrlja, možda, pripadao pariškom kriminalnom ogranku RAF-a koji je najistaknutije pripadnike skrivao u bijegu pred njemačkom policijom. Naravno, za novac. Netko je, najvjerojatnije moj dobar poznanik Ignac Golob, kojem sam tu priču ispričao, onako usput na kavi, procjenio kako je to preporuka da me se pošalje njuškati u Berlin. Ignac Golob bio je, u to vrijeme, načelnik tzv. međunarodnog sektora u CK SKJ, a ubrzo će otići za ambasadora na Kubu... U Berlin me, činilo mi se, poslao iz čiste zajebancije. Da mi pokaže kako to može. Puno kasnije saznao sam da je i Jugoslavija pružala utočište RAF-ovcima i kako se čak i Karlos skrivao u Beogradu... Napisao sam maštovati izvještaj iz Berlina, a nakon toga su počele pripreme za Alžirsku konferenciju šefova i vlada nesvrstanih zemalja. Uzeli su me, zbog poznavanja francuskog jezika, u ekspertni tim koji će pripremiti jugoslavenski nastup, a posebno brojne susrete Tita s nekima od šezdeset državnika koji su najavili dolazak u Alžir. Konferenciji će prisustvovati 103 zemlje, 14 oslobodilačkih pokreta, 3 međunarodne organizacije i Court Waldheim, generalni sekretar OUN-a. Održava se od 5. do 9. rujna u Algeru. Tito bi se trebao sastati s predsjednikom Mauritanije Mukhtar Uld Dadahom, predsjednikom Kambodže princom Sihanukom, carem Etiopije Haile Selassijom, s izaslanikom kralja Jordana Alijem, s Kaundom predsjednikom Zambije, sa Sirimavo Bandaranaike premijerkom Sri Lanke, predsjednikom Egipta Sadatom, indijskom premijerkom Indirom Gandhi, predsjednikom Zaira Mobutuom, predsjed-nikom Gabona Omarom Bongom, Tunisa Burgibom, šefom malezijske delegacije potpredsjednikom vlade Tun Hadži Abdula Rzakom, liderom Palestinskog pokreta otpora Arafatom, predsjednikom Kube Fidelom Castrom, predsjednikom marokanske vlade Ahmetom Osmanom, predsjednikom Nigerije Hameni Diorijekijem, predsjed-nikom vlade Mauriciusa Sivusagunom, predsjednikom vlade Bangladeša Mujiburom Rahmanom, predsjed-nikom Ugande Idi Aminom, predsjednikom Jugozapadne Afrike Samom Johnom... Nakon Alžira i Jure Bilić se vratio s petnaestdnevnog boravka u SSSR-u. Bili su to tzv. partijski odmori na principu reciprociteta. Rusi nama bulumentu svojih generala i partijskih aparatčika, mi njima naše. Proleteri svih zemalja posjećujte se! U listopadu je ponovno izbio rat između Izraela i Arapskih zemalja koji je zaustavljen rezolucijom Savjeta sigurnosti OUN-a. Dvadeset drugog listopada Jugoslavija je u stanju pripravnosti. Uspostavljena su 24-satna dežurstva zbog silne involviranosti na arapskoj strani. U noći 25. listopada izvršena je djelomična vojna mobilizacija jer je Izrael varkom ubacio svoje tenkove, i vojsku obučenu u arapske uniforme, na zapadnu stranu Sueskog kanala i izolirao Treću arapsku armiju (20 tisuća ljudi) od snabdjevanja vodom i naftom. Izrael je bio na 60 kilometara od Kaira, pa se u Beogradu, na nekom zidu, pojavio subverzivni grafit: Posjetite Izrael i njegove piramide. Rusi su zaprijetili Židovima da će se umješati ako ne odstupe, a Amarikanci su u stanje pripravnosti stavili 2 i pol milijuna vojnika. Iako je u svemu tome bilo dosta parade (Nixona koji je do grla u aferi Watergate i Rusa koji glume arapske spasitelje), Jugoslavija je bila vrlo involvirana, jer je Tito poslao Sadatu čitav jedan tenkovski puk, zračnim putem, i tako ustvari spasio Kairo i piramide da ne padnu u ruke Izraela... Prvog studenog privremeno useljavamo, Jasna i ja, u mali stančić od 29 kvadrata kod Autokomande u Ulici Rajka Tajsića. Proslava s Mitom Kukićem i kompanijom u restoranu Crvena zvezda, a potom u nedalekoj Trojki, uz ruske romanse, do jutra. Šestog listopada u Beogradu je bilo plus 22 celzijusa u hladu, a sutradan je u Zagrebu pao snijeg... U ponedjeljak 10. prosinca putujemo Plavim vlakom na Brijune. Kreće se sa Topčiderske stanice. Prvi put mi je, pa je razočaranje normalno. To je običan blindirani vlak iz kojeg uopće ne možeš gledati kroz prozor. Čitam naputke: zabranjeno je dizanje zasuna na prozorima i stajanje iza osvjetljenih prozora u vožnji... zabranjeno je ovo, zabranjeno je ono. Ne znam kakav vagon imaju za Tita, ali ovi ostali su obična spavaća kola nešto uščuvanija i komfornija nego li na redovnim linijama vlakova. U kupeu sam s Mitom Kukićem. Vratio se iz Liverpoola gdje je Zvezda pobijedila s 2:1. Priči nema kraja, a putujemo čitavu noć do Pule. Pita me šta ima novo? U dva dana, koliko ga nije bilo, meso je poskupjelo 25 %, zbog rata na Bliskom istoku nema lož ulja i benzina, poskupili su taxi, stanarine i odvoz smeća... U Puli nas čekaju mercedesi, a na Brijunima otužna zima. Minus 2 stupnja celzijusa. Sastanak počinje u 10 sati. Kardelj predsjedava raspravi o prijedlogu Ustava. Nepodnošljivo je monotono, a trajat će dva, tri dana... U četvrtak 13. stižu kompletni politički vrhovi republika, pokrajina i federacije. Tito predsjedava. Mene su angažirali da mu predočim scenarij sastanka na koji je ušao namrgođen i neraspoložen. Brijunska prostorija za veće sastanke je dosta niska, a svi puše, tako da su se od dima jedva raspoznavali. Tito je sjeo na svoje mjesto, odmah zabranio pušenje i naredio da se otvore prozori. Svi su poslušno pogasili svoje čikove, osim srpskog lidera Draže Markovića koji se sagnuo i potajno pušio ispod stola... Bila je to upečatljiva slika političke nasukanosti na Tita i na strah koji održava poredak stvari. Tito ih je sve postojao i to se snažno osjećalo. Svi su oni bili samo pudlice posljednjeg cara južnih Slavena, čija će podanička kultura ući u sve južnoslavenske nacionalne političke genetike. Atmosfera je vrlo čudna, nitko se nakon uvodnog izlaganja ne javlja za riječ, a Kardelj je predvidio da sastanak traje dva dana i prizvao je na njega sedamdesetak ljudi. Kad god se organiziraju tako veliki sastanci, i ovo ponavljam, dovodi se dosta zgodnih stenografkinja iz Skupštine i Izvršnog vijeća, ali i ostalog ženskog pomoćnog osoblja.
_ Nastavlja se -
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio Sedmi dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio Deseti dio
Krajem srpnja poslali su me, kao promatrača, na Svjetski omladinski festival u Berlinu. Nikakve slučajnosti u tome. Njemačka ima, sedamdesetih godina, velikih problema s ljevičarskom mladeži koja je pod snažnim utjecajem RAF-a (Rotte Armée Fraction) i drugih grupa koje čak i oružano djeluju kao urbana gerila. Godine 1967. u Parizu sam slučajno sreo Branka Čandrlju, vršnjaka s kojim sam u Brodu odrastao. Otišli smo na kavu u Rue de la Verrerie nedaleko pariške gradske vijećnice i legendarne pariške tržnice Les Halles. Točnije pokraj hotela Ideal u kojem sam stanovao. Puno kasnije saznao sam da je svojevremeno, u sada raspadajućem hotelu koji su držale sestre Aleu, stanovao Erich Schlomovitz sa svojom ljubavnicom Juanom Martinez koja ga je upoznala s kolekcionarom Ambroiseom Voluardom. U foajeu hotela bila je jedna otrcana kožna garnitura u kojoj mi je Čandrlja otkrio da je duboko u pariškom kriminalnom podzemlju. Spominjao je Gundrum Enselin, ljubavnicu Andreasa Badera, i Karla Raspea, imena koja meni, tada, ništa posebno nisu značila i na koncu mi rekao da mu je žao, ali da ga se moram kloniti jer je umješan ili će biti umješan, ne sjećam se dobro, u ubojstvo Ohnezorga i Duchilea, imena koja mi također ništa nisu značila. Ne možemo se viđati jer bi to mene ugrozilo. Ako mi nešto zatreba neka mu telefoniram, ali da tražim gospodina Soixante-dix. On je bio Soixante-dix, a Kvesić je bio monsieur Quatrevingt-dix. Kves je bio Čandrljin nerazdvojni prijatelj još u Brodu. Kasnije sam čuo da je Branko ubijen u Parizu u nekakvom gangsterskom obračunu. Još 1967. pričao sam svojim pariškim poznanicima, među kojima je bio i Lazo Goluža, kasniji Kvisko, o tom čudnom susretu i iz tih razgovora mogao zaključiti da je Čandrlja, možda, pripadao pariškom kriminalnom ogranku RAF-a koji je najistaknutije pripadnike skrivao u bijegu pred njemačkom policijom. Naravno, za novac. Netko je, najvjerojatnije moj dobar poznanik Ignac Golob, kojem sam tu priču ispričao, onako usput na kavi, procjenio kako je to preporuka da me se pošalje njuškati u Berlin. Ignac Golob bio je, u to vrijeme, načelnik tzv. međunarodnog sektora u CK SKJ, a ubrzo će otići za ambasadora na Kubu... U Berlin me, činilo mi se, poslao iz čiste zajebancije. Da mi pokaže kako to može. Puno kasnije saznao sam da je i Jugoslavija pružala utočište RAF-ovcima i kako se čak i Karlos skrivao u Beogradu... Napisao sam maštovati izvještaj iz Berlina, a nakon toga su počele pripreme za Alžirsku konferenciju šefova i vlada nesvrstanih zemalja. Uzeli su me, zbog poznavanja francuskog jezika, u ekspertni tim koji će pripremiti jugoslavenski nastup, a posebno brojne susrete Tita s nekima od šezdeset državnika koji su najavili dolazak u Alžir. Konferenciji će prisustvovati 103 zemlje, 14 oslobodilačkih pokreta, 3 međunarodne organizacije i Court Waldheim, generalni sekretar OUN-a. Održava se od 5. do 9. rujna u Algeru. Tito bi se trebao sastati s predsjednikom Mauritanije Mukhtar Uld Dadahom, predsjednikom Kambodže princom Sihanukom, carem Etiopije Haile Selassijom, s izaslanikom kralja Jordana Alijem, s Kaundom predsjednikom Zambije, sa Sirimavo Bandaranaike premijerkom Sri Lanke, predsjednikom Egipta Sadatom, indijskom premijerkom Indirom Gandhi, predsjednikom Zaira Mobutuom, predsjed-nikom Gabona Omarom Bongom, Tunisa Burgibom, šefom malezijske delegacije potpredsjednikom vlade Tun Hadži Abdula Rzakom, liderom Palestinskog pokreta otpora Arafatom, predsjednikom Kube Fidelom Castrom, predsjednikom marokanske vlade Ahmetom Osmanom, predsjednikom Nigerije Hameni Diorijekijem, predsjed-nikom vlade Mauriciusa Sivusagunom, predsjednikom vlade Bangladeša Mujiburom Rahmanom, predsjed-nikom Ugande Idi Aminom, predsjednikom Jugozapadne Afrike Samom Johnom... Nakon Alžira i Jure Bilić se vratio s petnaestdnevnog boravka u SSSR-u. Bili su to tzv. partijski odmori na principu reciprociteta. Rusi nama bulumentu svojih generala i partijskih aparatčika, mi njima naše. Proleteri svih zemalja posjećujte se! U listopadu je ponovno izbio rat između Izraela i Arapskih zemalja koji je zaustavljen rezolucijom Savjeta sigurnosti OUN-a. Dvadeset drugog listopada Jugoslavija je u stanju pripravnosti. Uspostavljena su 24-satna dežurstva zbog silne involviranosti na arapskoj strani. U noći 25. listopada izvršena je djelomična vojna mobilizacija jer je Izrael varkom ubacio svoje tenkove, i vojsku obučenu u arapske uniforme, na zapadnu stranu Sueskog kanala i izolirao Treću arapsku armiju (20 tisuća ljudi) od snabdjevanja vodom i naftom. Izrael je bio na 60 kilometara od Kaira, pa se u Beogradu, na nekom zidu, pojavio subverzivni grafit: Posjetite Izrael i njegove piramide. Rusi su zaprijetili Židovima da će se umješati ako ne odstupe, a Amarikanci su u stanje pripravnosti stavili 2 i pol milijuna vojnika. Iako je u svemu tome bilo dosta parade (Nixona koji je do grla u aferi Watergate i Rusa koji glume arapske spasitelje), Jugoslavija je bila vrlo involvirana, jer je Tito poslao Sadatu čitav jedan tenkovski puk, zračnim putem, i tako ustvari spasio Kairo i piramide da ne padnu u ruke Izraela... Prvog studenog privremeno useljavamo, Jasna i ja, u mali stančić od 29 kvadrata kod Autokomande u Ulici Rajka Tajsića. Proslava s Mitom Kukićem i kompanijom u restoranu Crvena zvezda, a potom u nedalekoj Trojki, uz ruske romanse, do jutra. Šestog listopada u Beogradu je bilo plus 22 celzijusa u hladu, a sutradan je u Zagrebu pao snijeg... U ponedjeljak 10. prosinca putujemo Plavim vlakom na Brijune. Kreće se sa Topčiderske stanice. Prvi put mi je, pa je razočaranje normalno. To je običan blindirani vlak iz kojeg uopće ne možeš gledati kroz prozor. Čitam naputke: zabranjeno je dizanje zasuna na prozorima i stajanje iza osvjetljenih prozora u vožnji... zabranjeno je ovo, zabranjeno je ono. Ne znam kakav vagon imaju za Tita, ali ovi ostali su obična spavaća kola nešto uščuvanija i komfornija nego li na redovnim linijama vlakova. U kupeu sam s Mitom Kukićem. Vratio se iz Liverpoola gdje je Zvezda pobijedila s 2:1. Priči nema kraja, a putujemo čitavu noć do Pule. Pita me šta ima novo? U dva dana, koliko ga nije bilo, meso je poskupjelo 25 %, zbog rata na Bliskom istoku nema lož ulja i benzina, poskupili su taxi, stanarine i odvoz smeća... U Puli nas čekaju mercedesi, a na Brijunima otužna zima. Minus 2 stupnja celzijusa. Sastanak počinje u 10 sati. Kardelj predsjedava raspravi o prijedlogu Ustava. Nepodnošljivo je monotono, a trajat će dva, tri dana... U četvrtak 13. stižu kompletni politički vrhovi republika, pokrajina i federacije. Tito predsjedava. Mene su angažirali da mu predočim scenarij sastanka na koji je ušao namrgođen i neraspoložen. Brijunska prostorija za veće sastanke je dosta niska, a svi puše, tako da su se od dima jedva raspoznavali. Tito je sjeo na svoje mjesto, odmah zabranio pušenje i naredio da se otvore prozori. Svi su poslušno pogasili svoje čikove, osim srpskog lidera Draže Markovića koji se sagnuo i potajno pušio ispod stola... Bila je to upečatljiva slika političke nasukanosti na Tita i na strah koji održava poredak stvari. Tito ih je sve postojao i to se snažno osjećalo. Svi su oni bili samo pudlice posljednjeg cara južnih Slavena, čija će podanička kultura ući u sve južnoslavenske nacionalne političke genetike. Atmosfera je vrlo čudna, nitko se nakon uvodnog izlaganja ne javlja za riječ, a Kardelj je predvidio da sastanak traje dva dana i prizvao je na njega sedamdesetak ljudi. Kad god se organiziraju tako veliki sastanci, i ovo ponavljam, dovodi se dosta zgodnih stenografkinja iz Skupštine i Izvršnog vijeća, ali i ostalog ženskog pomoćnog osoblja.
_ Nastavlja se -
