NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Peti dio
U Beogradu nas je dočekao šofer Bogoslav Nedić zvan Bokče, rodom s Ravne Gore. Žena mu je čistila beogradski stan Jure Bilića, pa su njih dvojica bili u nekom sitnokoruptivnom aranžmanu. Ja ga nisam trpio zbog toga što nije znao nositi ulogu šofera tako visoke funkcije. Prije Jure vozio je, kratko, Mijalka Todorovića Plavog i svaki puta, nakon dolaska na odredište, otvarajući mu vrata snishodljivo pitao - Druže Plavi jesam li vas zadovoljio? - Plavom, koji je bio duhovit i volio zajebanciju, je to dodijalo i tražio da ga maknu. Imao je zbog toga grižnju savjesti te mi je, jedanput, dok smo u pauzi nekog sastanka šetali po Aranđelovačkoj Banji, ispričao kako ga je dugo vozio inteligentni šofer Miloje Birač s kojim se zbližio, pa mu se bilo teško naviknuti na blesavog Bokčeta. - Put od Skopja - priča tako Plavi - prekinuli smo Miloje i ja zbog ručka i najeli se makedonskog gravče tavče u jednoj usputnoj birtiji. Pred Beogradom - govori Plavi - ja osjetim da nešto smrdi, a Miloje, koji se olakšao, će - Druže Plavi, to se sigurno upalila neka gumica. Šutim ja. Vozimo mi dalje, ali sad i ja ispustim jednog tihomira u sic. Na što će Miloje - Druže Plavi opet nešta zasmrdi, a ja mu odgovorim kako mora biti da se opet upalila ona gumica. On se okrene u vožnji, prema meni i šeretski me zajebe - Nije druže Plavi ovo gumica, ovo smrdi kao da nam se upalila kardanska osovina. - Dok smo se vozili ispričao sam ovu anegdotu Juri i on reče, kad se prestao smijati, kako mu se baš jede neki dobar grah ili roštilj i znam li neku dobru birtiju. Odvedem ga do Orača. Bokčeta pošaljemo da odnese stvari u stan, a mi se smjestimo ispod Titove slike. Ja još uvijek teglim i čuvam inkriminirani kožni predmet. A Jure, kad je stiglo piće u bokalčetu nalije, digne čašu i nazdravi mi - Svaka čast, čuvao si tu tašketinu kao kvočka. - Ja mu bijesno odgovorim - Pa dobro kaži mi sada zašto si nosio te dokumente sa sobom. - A on odgovori kako je sve to smislio "stara špijunska kurva" Stane Dolanc. Razlog odlaska bio je delikatan. Čaušesku je hiroviti i razmaženi diktator za kojeg se ne može predvidjeti kako bi reagirao da mu je to, zbog čega smo putovali, rečeno u četiri oka. Stoga je Stane dao napraviti te ultra povjerljive dokumente o indicijama atentata i znajući da će nam Rumunji potajno prekapati stvari, naša tajna služba im ih je podmetnula. - Oni su ti razvalili tašku, presnimili sve to i sad imaju te informacije dostupne im na najdraži mogući način. Kapiraš? - potom je dodao - Jesu li i tebi ugurali pićku da ti zagrije krevet? On je pička izgovarao, dalmatinski, s meko ć. Doduše i inače je fuflao i šušljetao jer je prednje gornje zube imao na loše mostove. Da mu se osvetim za ovu rumunjsku epizodu napisao sam mu, par dana kasnije, govor za nekakav skup u Kragujevcu. U tom govoru se na jedno deset mjesta pojavljivala riječ podruštvljavati, tada vrlo učestala u političkom riječniku i u političkim dokumen-tima. On to nije mogao izgovoriti ni pod vješalima. Nakon što je, u Kragujevcu, treći puta naišao, u tekstu govora, na tu riječ, shvatio je o čemu se radi, napravio stanku, sklopio govor i spremio ga u džep, popio gutljaj vode, zamahnuo kažiprstom prema meni sjedećem u prvom redu i nastavio govoriti iz glave. Kad smo se vraćali, tražio sam da mi vrati pisani govor, a na pitanje što će mi, odgovorio - Pa da ga sutra dam novinarima, jer je taj pisani tekst bolji od onog izgovorenog. - Okrenuvši se potom prema meni, koji sam sjedio na stražnjem sjedištu sa zgodnom Kragujevčankom Srboljupkom Zarić, stenografkinjom u službama Saveznog izvršnog vijeća, Jure promrmlja - Jebo te Kardelj koji je izmislio tu riječ podruštvljavanje. - I opet je zapeo i nije mogao izreći pa su mu se i šofer i Kragujevčanka smijuljili. Mene i Srboljupku istovarili su u centru grada, a Jure i Bokče odjurili su na aerodrom gdje ih je čekao mali avion hrvatske vlade. Pozvao sam Srpku na kavu u hotel Moskva i vratio se kući, iz Kragujevca, sutra u podne. Kasnije sam shvatio da su te stenografkinje Savezne skupštine i Saveznog Izvršnog vijeća poseban soj. Nosile su sve jednake uniforme pa su izgledale kao stjuardese. Putovale su u mercedesima, Plavom vlaku, specijalnim avionima... na sastanke održavane van Beograda, noćile u skupim hotelima, rezidencijama i vilama, bile hostese na soarejama koje su se nakon „napornih“ sastanaka upriličavale za razno razne „radne grupe“ političara i podobnih stručnjaka. Komunistički dolce vita ne razlikuje se od kapitalističkog. No, te žene nisu iznuđivane, njih jednostavno vlast, tj. simboli vlasti privlače kao mlado vino mušice. Regrutirane su, prema ondašnjim shvaćanjima podobnosti, iz sirotinjskih radničko seljačkih miljea, ošamućivane kabinetima sa sekretaricama, nazočenjem važnim sastancima i prizorima iskazivanja snishodljivosti prema osobama sa zvučnim funkcijama i ulogama, pažnji koju im iskazuje televizija, njihovim fotografijama u novinama, sve u svemu glamurom iz kojeg su se uvijek ponovno vraćale u svoje skromne živote i teškom sastavljanju kraja s krajem. Čak i normalne veze koje bi nastojale uspostaviti bile su opterećene činjenicom da će jednog dana morati reći partneru - Znaš dragi, ja letim specijalnim vojnim avionom na Brijune, s radnom grupom CK SKJ, i ne znam kad ću se vratiti...
- Nastavlja se -
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Peti dio
U Beogradu nas je dočekao šofer Bogoslav Nedić zvan Bokče, rodom s Ravne Gore. Žena mu je čistila beogradski stan Jure Bilića, pa su njih dvojica bili u nekom sitnokoruptivnom aranžmanu. Ja ga nisam trpio zbog toga što nije znao nositi ulogu šofera tako visoke funkcije. Prije Jure vozio je, kratko, Mijalka Todorovića Plavog i svaki puta, nakon dolaska na odredište, otvarajući mu vrata snishodljivo pitao - Druže Plavi jesam li vas zadovoljio? - Plavom, koji je bio duhovit i volio zajebanciju, je to dodijalo i tražio da ga maknu. Imao je zbog toga grižnju savjesti te mi je, jedanput, dok smo u pauzi nekog sastanka šetali po Aranđelovačkoj Banji, ispričao kako ga je dugo vozio inteligentni šofer Miloje Birač s kojim se zbližio, pa mu se bilo teško naviknuti na blesavog Bokčeta. - Put od Skopja - priča tako Plavi - prekinuli smo Miloje i ja zbog ručka i najeli se makedonskog gravče tavče u jednoj usputnoj birtiji. Pred Beogradom - govori Plavi - ja osjetim da nešto smrdi, a Miloje, koji se olakšao, će - Druže Plavi, to se sigurno upalila neka gumica. Šutim ja. Vozimo mi dalje, ali sad i ja ispustim jednog tihomira u sic. Na što će Miloje - Druže Plavi opet nešta zasmrdi, a ja mu odgovorim kako mora biti da se opet upalila ona gumica. On se okrene u vožnji, prema meni i šeretski me zajebe - Nije druže Plavi ovo gumica, ovo smrdi kao da nam se upalila kardanska osovina. - Dok smo se vozili ispričao sam ovu anegdotu Juri i on reče, kad se prestao smijati, kako mu se baš jede neki dobar grah ili roštilj i znam li neku dobru birtiju. Odvedem ga do Orača. Bokčeta pošaljemo da odnese stvari u stan, a mi se smjestimo ispod Titove slike. Ja još uvijek teglim i čuvam inkriminirani kožni predmet. A Jure, kad je stiglo piće u bokalčetu nalije, digne čašu i nazdravi mi - Svaka čast, čuvao si tu tašketinu kao kvočka. - Ja mu bijesno odgovorim - Pa dobro kaži mi sada zašto si nosio te dokumente sa sobom. - A on odgovori kako je sve to smislio "stara špijunska kurva" Stane Dolanc. Razlog odlaska bio je delikatan. Čaušesku je hiroviti i razmaženi diktator za kojeg se ne može predvidjeti kako bi reagirao da mu je to, zbog čega smo putovali, rečeno u četiri oka. Stoga je Stane dao napraviti te ultra povjerljive dokumente o indicijama atentata i znajući da će nam Rumunji potajno prekapati stvari, naša tajna služba im ih je podmetnula. - Oni su ti razvalili tašku, presnimili sve to i sad imaju te informacije dostupne im na najdraži mogući način. Kapiraš? - potom je dodao - Jesu li i tebi ugurali pićku da ti zagrije krevet? On je pička izgovarao, dalmatinski, s meko ć. Doduše i inače je fuflao i šušljetao jer je prednje gornje zube imao na loše mostove. Da mu se osvetim za ovu rumunjsku epizodu napisao sam mu, par dana kasnije, govor za nekakav skup u Kragujevcu. U tom govoru se na jedno deset mjesta pojavljivala riječ podruštvljavati, tada vrlo učestala u političkom riječniku i u političkim dokumen-tima. On to nije mogao izgovoriti ni pod vješalima. Nakon što je, u Kragujevcu, treći puta naišao, u tekstu govora, na tu riječ, shvatio je o čemu se radi, napravio stanku, sklopio govor i spremio ga u džep, popio gutljaj vode, zamahnuo kažiprstom prema meni sjedećem u prvom redu i nastavio govoriti iz glave. Kad smo se vraćali, tražio sam da mi vrati pisani govor, a na pitanje što će mi, odgovorio - Pa da ga sutra dam novinarima, jer je taj pisani tekst bolji od onog izgovorenog. - Okrenuvši se potom prema meni, koji sam sjedio na stražnjem sjedištu sa zgodnom Kragujevčankom Srboljupkom Zarić, stenografkinjom u službama Saveznog izvršnog vijeća, Jure promrmlja - Jebo te Kardelj koji je izmislio tu riječ podruštvljavanje. - I opet je zapeo i nije mogao izreći pa su mu se i šofer i Kragujevčanka smijuljili. Mene i Srboljupku istovarili su u centru grada, a Jure i Bokče odjurili su na aerodrom gdje ih je čekao mali avion hrvatske vlade. Pozvao sam Srpku na kavu u hotel Moskva i vratio se kući, iz Kragujevca, sutra u podne. Kasnije sam shvatio da su te stenografkinje Savezne skupštine i Saveznog Izvršnog vijeća poseban soj. Nosile su sve jednake uniforme pa su izgledale kao stjuardese. Putovale su u mercedesima, Plavom vlaku, specijalnim avionima... na sastanke održavane van Beograda, noćile u skupim hotelima, rezidencijama i vilama, bile hostese na soarejama koje su se nakon „napornih“ sastanaka upriličavale za razno razne „radne grupe“ političara i podobnih stručnjaka. Komunistički dolce vita ne razlikuje se od kapitalističkog. No, te žene nisu iznuđivane, njih jednostavno vlast, tj. simboli vlasti privlače kao mlado vino mušice. Regrutirane su, prema ondašnjim shvaćanjima podobnosti, iz sirotinjskih radničko seljačkih miljea, ošamućivane kabinetima sa sekretaricama, nazočenjem važnim sastancima i prizorima iskazivanja snishodljivosti prema osobama sa zvučnim funkcijama i ulogama, pažnji koju im iskazuje televizija, njihovim fotografijama u novinama, sve u svemu glamurom iz kojeg su se uvijek ponovno vraćale u svoje skromne živote i teškom sastavljanju kraja s krajem. Čak i normalne veze koje bi nastojale uspostaviti bile su opterećene činjenicom da će jednog dana morati reći partneru - Znaš dragi, ja letim specijalnim vojnim avionom na Brijune, s radnom grupom CK SKJ, i ne znam kad ću se vratiti...
- Nastavlja se -
