NAPOMENA: SBPeriskop je u više nastavaka objavio knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala. Ovo je posljednji nastavak.
Prvi dio Šesti dio Jedanaesti dio
Drugi dio Sedmi dio Dvanaesti dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio Deseti dio
Šef protokola CK SKJ Pandurović otvorio je, u avionu, karton viskija koji smo svi neumjereno lokali za ohrabrenje dok su motori krkljali, štucali i trokirali, a zrakoplov propadao svaki čas. Kad smo konačno sletjeli svi smo se kolektivno ispovraćali po pisti i čini mi se da je aerodrom bio, zbog toga, jedno vrijeme zatvoren. Dok se to nije počistilo. Sutradan, u kancelariji, čitam tajne podatke o broju smrtnih slučajeva kod ročnika u JNA. Prosjek je oko 200 godišnje. Najviše se ginulo u prometnim nesrećama, prosjek samoubojstava bio je tridesetak, na straži je poginulo desetak, isto toliko ih se i utapalo... Za Božić Arapi su poskupjeli naftu 100%. Litra benzina je, uprkos tome, između 600 i 800 dinara, a njemačka marka bila je 28. prosinca 1973. – 590 dinara... I na Novu 1974. padala je kiša. Troškovi života su se udvostručili u odnosu na prethodnu godinu. Prosjećna plaća je oko 400 DEM, a u Vijetnamu se i dalje gine iako je rat formalno završio... Novu radnu godinu započinjem s Vjesnikovim kolporterima. Njih dvadesetak paradno je primio Stane Dolanc, a onda predao meni. Oni su, nezadovoljni što im u Zagrebu ukidaju status „slobodnih umjetnika“, koji su zarađivali i po 400 tisuća dinara, i nude im stalan, socijalistički, radni odnos u Vjesniku za 100 tisuća dinara mjesečno. Letim u Zagreb da se, uz još neke poslove, nađem s Vilkom Luncerom i Ivicom Račanom u Hrvatskoj tada partijski resorno zaduženim za Vjesnik, trice i kučine. Luncer se pravi važan: neće oni njemu izigravati apostole radničke klase, a Račan se usukao u strogu grimasu i kaže kako su sve to „sociopatološke deformacije prouzrokovane socijalnom demagogijom“. Gledam te njegove klempave uši i mislim si, jebo te onaj tko te doveo na funkciju člana Izvršnog komiteta CK SKH... i vraćam se u Beograd neobavljenog posla. Dva dana kasnije Vjesnik je otpustio sve kolportere koji su se bunili. Sutradan me zvao Dolanc i kaže mi da eno mojih kolportera ponovno dole na porti, i doda, kako oni sada traže da ih primi glavom Josip Broz Tito. - Snalazi se kako znaš - dodao je. I šta ću, snađem se, rekavši im kako će ih drug Tito primiti 15. siječnja u 10 sati prijepodne na Dedinju. Neka ostave imena i adrese pa će svi osobno dobiti pozive. Prezadovoljni kolporteri su dali svoje podatke. Gledajući njihova razdragana lica pomislio sam kako narod, svim politikama na vlasti, služi samo za golu zajebanciju. Već 10. siječnja su pismeno obaviješteni kako je drug Tito na dužem liječenju u Igalu i kako će o terminu kad ih može primiti biti naknadno obaviješteni... Nakon toga nikad više u Zagrebu nisam kupovao novine od kolportera – samo na kioscima.
Pripisak
Krajem godine 1980., kad sam se vratio iz konzulata u Lyonu, Jure Bilić je bio predsjednik Hrvatskog sabora i ponovno me uzeo za conseglierea. Nakon što mu je istekao mandat, na nagovor Mirka Boškovića Puškina, člana predsjedništva Hrvatske, prihvatio sam mjesto specijalnog savjetnika u Predsjedništvu SRH. Shvativši ubrzo pred kakvom se nizbrdicom nalazim, gurnuo sam sam sebe niz stepenice jer bi mi jako teško palo da mi to učini netko drugi. Život trebaš kontrolirati sam. Razriješen sam u Predsjedništvu, na vlastiti zahtijev, „iz obiteljskih razloga“ i 1985. godine vratio se u Slavonski Brod – za tadašnjeg mene vrijeme i prostor besmislenog života. U Brodu mi je tadašnji predsjednik općinskog Socijalističkog saveza, netalentirani, ali prefrigani politički blefer Joso Jurjević, da, da, brat onog kasnijeg beogradskog zapovjednika avijacije JNA, hladno rekao da ja nisam njihov „kadar“ nego republički i neka si sam tražim posao u rodnom gradu. Za njegov palanački politički um ja sam bio ili vrlo sumnjiv, ili lud, ili oboje. Primila me, za novinara u Brodskom listu, tadašnja direktorica Tanja Kovačević. Moj prvi novinarski zadatak bio je izvještavanje s brodske smotre izviđačkih poletaraca i pčelica u gradskom parku Klasije... Na Božić 1987. godine dobio sam dopis Komisije za stambena pitanja hrvatske vlade, koji je potpisala ministrica Nada Filipović, u kojem me se obavještava da stan koji sam u Zagrebu dobio od hrvatske vlade, vratim s 1. siječnjem 1988. jer ga ne koristim na zakonom predviđeni način, tj. ne stanujem u njemu stalno nego povremeno. Visoki razlog ovog niskog postupka, međutim, bila je bračna rastava Ivice Račana i potreba da se njegovoj bivšoj supruzi Agati riješi stambeno pitanje. Račanovi su, vjerojatno po nekoj brodskoj liniji, saznali da sam otišao u Brod, a zadržao tzv. kadrovski stan u Zagrebu... Međutim, nisu računali da ću ja, čim primim taj dopis, dati ostavku u Brodskom listu i 26. prosinca se prijaviti u Zagrebu na Zavod za zapošljavanje, čime je otklonjena zakonska prijetnja. Dvije godine pod tzv. komunistima i šest godina pod tzv. antikomunistima uživao sam u strasti izdvojenosti, životu koji je postao snalaženje i viseći na zagrebačkom Zavodu za zapošljavanje... A onda me, srećom, 26. siječnja 1996. godine pogodio opsežni srčani infarkt i otišao sam u pristojnu invalidsku mirovinu, osiguravši si kako-tako egzistenciju i što je najvažnije, smjestivši se iznad svega i svakoga... Nakon tihog i bezbojnog života, poslije pobijede Rocky Balboe nad Ivanom Dragom u Moskvi kada je faktično pao komunizam, Stane Dolanc umro je 15. prosinca 1999., a Jure Bilić 27. siječnja 2006. Bivša dvadesetdvokatnica na beogradskom Ušću (Zgrada društveno političkih organizacija SFRJ) u kojoj sam radio, od kraja 1972. do kraja 1977., pogođena je, izravnim pogotkom, za vrijeme bombardiranja Beograda od strane NATO snaga 1999. godine. Svi viši katovi, uključivo i četrnaesti izgorjeli su... Jebiga.
Prvi dio Šesti dio Jedanaesti dio
Drugi dio Sedmi dio Dvanaesti dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio Deseti dio
Šef protokola CK SKJ Pandurović otvorio je, u avionu, karton viskija koji smo svi neumjereno lokali za ohrabrenje dok su motori krkljali, štucali i trokirali, a zrakoplov propadao svaki čas. Kad smo konačno sletjeli svi smo se kolektivno ispovraćali po pisti i čini mi se da je aerodrom bio, zbog toga, jedno vrijeme zatvoren. Dok se to nije počistilo. Sutradan, u kancelariji, čitam tajne podatke o broju smrtnih slučajeva kod ročnika u JNA. Prosjek je oko 200 godišnje. Najviše se ginulo u prometnim nesrećama, prosjek samoubojstava bio je tridesetak, na straži je poginulo desetak, isto toliko ih se i utapalo... Za Božić Arapi su poskupjeli naftu 100%. Litra benzina je, uprkos tome, između 600 i 800 dinara, a njemačka marka bila je 28. prosinca 1973. – 590 dinara... I na Novu 1974. padala je kiša. Troškovi života su se udvostručili u odnosu na prethodnu godinu. Prosjećna plaća je oko 400 DEM, a u Vijetnamu se i dalje gine iako je rat formalno završio... Novu radnu godinu započinjem s Vjesnikovim kolporterima. Njih dvadesetak paradno je primio Stane Dolanc, a onda predao meni. Oni su, nezadovoljni što im u Zagrebu ukidaju status „slobodnih umjetnika“, koji su zarađivali i po 400 tisuća dinara, i nude im stalan, socijalistički, radni odnos u Vjesniku za 100 tisuća dinara mjesečno. Letim u Zagreb da se, uz još neke poslove, nađem s Vilkom Luncerom i Ivicom Račanom u Hrvatskoj tada partijski resorno zaduženim za Vjesnik, trice i kučine. Luncer se pravi važan: neće oni njemu izigravati apostole radničke klase, a Račan se usukao u strogu grimasu i kaže kako su sve to „sociopatološke deformacije prouzrokovane socijalnom demagogijom“. Gledam te njegove klempave uši i mislim si, jebo te onaj tko te doveo na funkciju člana Izvršnog komiteta CK SKH... i vraćam se u Beograd neobavljenog posla. Dva dana kasnije Vjesnik je otpustio sve kolportere koji su se bunili. Sutradan me zvao Dolanc i kaže mi da eno mojih kolportera ponovno dole na porti, i doda, kako oni sada traže da ih primi glavom Josip Broz Tito. - Snalazi se kako znaš - dodao je. I šta ću, snađem se, rekavši im kako će ih drug Tito primiti 15. siječnja u 10 sati prijepodne na Dedinju. Neka ostave imena i adrese pa će svi osobno dobiti pozive. Prezadovoljni kolporteri su dali svoje podatke. Gledajući njihova razdragana lica pomislio sam kako narod, svim politikama na vlasti, služi samo za golu zajebanciju. Već 10. siječnja su pismeno obaviješteni kako je drug Tito na dužem liječenju u Igalu i kako će o terminu kad ih može primiti biti naknadno obaviješteni... Nakon toga nikad više u Zagrebu nisam kupovao novine od kolportera – samo na kioscima.
Pripisak
Krajem godine 1980., kad sam se vratio iz konzulata u Lyonu, Jure Bilić je bio predsjednik Hrvatskog sabora i ponovno me uzeo za conseglierea. Nakon što mu je istekao mandat, na nagovor Mirka Boškovića Puškina, člana predsjedništva Hrvatske, prihvatio sam mjesto specijalnog savjetnika u Predsjedništvu SRH. Shvativši ubrzo pred kakvom se nizbrdicom nalazim, gurnuo sam sam sebe niz stepenice jer bi mi jako teško palo da mi to učini netko drugi. Život trebaš kontrolirati sam. Razriješen sam u Predsjedništvu, na vlastiti zahtijev, „iz obiteljskih razloga“ i 1985. godine vratio se u Slavonski Brod – za tadašnjeg mene vrijeme i prostor besmislenog života. U Brodu mi je tadašnji predsjednik općinskog Socijalističkog saveza, netalentirani, ali prefrigani politički blefer Joso Jurjević, da, da, brat onog kasnijeg beogradskog zapovjednika avijacije JNA, hladno rekao da ja nisam njihov „kadar“ nego republički i neka si sam tražim posao u rodnom gradu. Za njegov palanački politički um ja sam bio ili vrlo sumnjiv, ili lud, ili oboje. Primila me, za novinara u Brodskom listu, tadašnja direktorica Tanja Kovačević. Moj prvi novinarski zadatak bio je izvještavanje s brodske smotre izviđačkih poletaraca i pčelica u gradskom parku Klasije... Na Božić 1987. godine dobio sam dopis Komisije za stambena pitanja hrvatske vlade, koji je potpisala ministrica Nada Filipović, u kojem me se obavještava da stan koji sam u Zagrebu dobio od hrvatske vlade, vratim s 1. siječnjem 1988. jer ga ne koristim na zakonom predviđeni način, tj. ne stanujem u njemu stalno nego povremeno. Visoki razlog ovog niskog postupka, međutim, bila je bračna rastava Ivice Račana i potreba da se njegovoj bivšoj supruzi Agati riješi stambeno pitanje. Račanovi su, vjerojatno po nekoj brodskoj liniji, saznali da sam otišao u Brod, a zadržao tzv. kadrovski stan u Zagrebu... Međutim, nisu računali da ću ja, čim primim taj dopis, dati ostavku u Brodskom listu i 26. prosinca se prijaviti u Zagrebu na Zavod za zapošljavanje, čime je otklonjena zakonska prijetnja. Dvije godine pod tzv. komunistima i šest godina pod tzv. antikomunistima uživao sam u strasti izdvojenosti, životu koji je postao snalaženje i viseći na zagrebačkom Zavodu za zapošljavanje... A onda me, srećom, 26. siječnja 1996. godine pogodio opsežni srčani infarkt i otišao sam u pristojnu invalidsku mirovinu, osiguravši si kako-tako egzistenciju i što je najvažnije, smjestivši se iznad svega i svakoga... Nakon tihog i bezbojnog života, poslije pobijede Rocky Balboe nad Ivanom Dragom u Moskvi kada je faktično pao komunizam, Stane Dolanc umro je 15. prosinca 1999., a Jure Bilić 27. siječnja 2006. Bivša dvadesetdvokatnica na beogradskom Ušću (Zgrada društveno političkih organizacija SFRJ) u kojoj sam radio, od kraja 1972. do kraja 1977., pogođena je, izravnim pogotkom, za vrijeme bombardiranja Beograda od strane NATO snaga 1999. godine. Svi viši katovi, uključivo i četrnaesti izgorjeli su... Jebiga.
KRAJ
