SBPeriskop objavljuje ekskluzivni intervju s uglednim brodskim piscem, članom Hrvatskog društva pisaca i PEN-a – Striborom Uzelcom Schwendemannom, a u povodu stalne zagušljivosti u brodskoj kulturi koja je ondje veća od one koju stvara brodski zrak, najzagađeniji u Hrvatskoj.
Pročitajte preciznue i žestoke reakcije majstora riječi na stanje u brodskoj institucionalnoj kulturi.
Kako ocijenjujete književni Brod danas?
Književni Brod je danas stidno mjesto Hrvatske. Brodska relevantna književna scena ne postoji. U Brodu ne živi više ni jedan priznati pisac romana, novela, pripovjetki..., niti jedan pjesnik priznat uvrštavanjem u hrvatske pjesničke antologije. Nakon nedavne smrti Vladimira Rema, koji je ukupno napisao osamdesetak pjesama, ali ni jedan roman, novelu ili pripovjetku, Brod nema više ni jednog člana Hrvatskog društva književnika!
Dobro, ali vi ste član Hrvatskog društva pisaca i PEN-a?
U HDP-u sam zbog svoje političke esejistike, književno priređivačkog rada i tri kratke proze od kojih su dvije nagrađene na jednom zagrebačkom Queer festivalu, a u PEN-u zbog procjene kako su moje knjige doprinos čuvanju brodske, a time i hrvatske, urbane kulturno povijesne baštine. No, mene se ne može ubrojiti u one koji žive u Brodu, jer ja sam tu samo fizički prisutan. Potpuno sam autonoman i van zagrljaja bilo kakvog duha kolektiviteta.U onom što se u Brodu drži društvenim, političkim i kulturnim životom mene niti ima, niti ikome manjkam. Bolestan sam, nervozan i brodska palanka me svojim ponosnim provincijalnim dosezima izuzetno nervira. No, ja ju budno držim na oku. Uostalom, to se vrlo dobro vidi u mojoj zadnjoj knjizi političkih eseja Mein Kampf 2. Što, ustvari, hoću reći? Svoje članstvo u HDP-u i PEN-u smatram osobnim dosegom. Brod s tim nema ništa. Doduše, dva brodska primitivca, na vrlo utjecajnim položajima u brodskoj kulturi, su svojevremeno pokušali, zaplotnjačkim harangama, osporiti moj ulazak – po pozivu – u HDP i PEN. Naravno, to im nije uspjelo. Od tada, mene u onom što se drži zvaničnim Brodom, nema, a ovakav zvanični Brod nema člana PEN-a i HDP-a. Uostalom, mislim, tj. nadam se kako ću uskoro otići odavde, kao što su to uostalom, pogotovo u zadnje vrijeme, učinili mnogi.
Ogorčeni ste na nekog posebno?
Ne. Ogorčen sam na zagađenost stanja u onom što se naziva brodskom kulturom. Zagušljivost je ondje veća od one koju stvara brodski zrak, najzagađeniji u Hrvatskoj. Razlika je u tome što u kulturi ne postoji mjerač zagađenja, niti nivo zagađenosti ikog interesira. Paće, niti ikom smeta.
Što vam to toliko smeta u brodskoj kulturi?
U onom što se drži brodskim ustanovama kulture radi profesionalno stotinjak ljudi. Na njihove plaće godišnje se izvaja desetak milijuna kuna. Od tih stotinjak ljudi u svom životnom vijeku napisalo je neku knjigu njih dvoje ili troje, a pokojni profesor Vladimir Rem, etnolog Zvonimir Toldi, ekonomist Slavko Mirković, profesor Mihajlo Ferić i ja kao politolog, svi nezavisna scena, svi uglavnom bez ikada ikakve bitnije zvanične uloge i funkcije u brodskom kulturnom establishmentu, izdali smo do sada čitavu biblioteku o Brodu koja broji preko stotinu knjiga. Mojih dvadesetak knjiga su sve samo o Brodu i Brođanima, Toldijevih, isto toliko, također samo o Brodu...
U Brodu ima najmanje pedesetak, što doktora, što magistara, što profesora povijesti. A u brodskoj povjesnici najviše knjiga su napisali Zvonimir Toldi, Slavko Mirković i ja, te pokojni Vladimir Rem o brodskoj književnoj povijesti. Lavovski dio novca izdvojenog za kulturu žderu pogoni institucija u kojima sjede neinventini, nekreativni, neambiciozni, pa i nekompetentni ljudi. Doživotno. Profesionalni pogoni brodskih kulturnih institucija postale su sigurne kuće. I to je tako već dvadeset godina. U Jugoslaviji se zabranjivalo, priječilo, onemogućavalo... Gdje je danas nestao taj silni, nekad zapreteni, potencijal? Ferić, Mirković, Rem i Toldi normalno su pisali i objavljivali i onda. Nije vrag kako sam samo ja, ovakav kakvog me Bog dao, konačno iskoristio priliku i izašao kroz širom otvorena vrata kaveza. Koji su ovi, na koje aludiram, nakon što je devedesetih bio otvoren, oprezno sami zatvorili. Iznutra. I ostali u kavezu. Jer, Bože moj, u kavezu ima uvijek hrane i vode, a vani nikad ne znaš... Ima jedna dobra TV drama u kojoj penzioner jutrom zatiče svog kanarinca mrtvog u kavezu. Podigao je kavez prema prozorskom svjetlu, dugo gledao mrtvog kanarinca i onda sjetno rekao: «Eto, niti je pjevao, niti je letio, a bio je ptica.» Taj mrtvi kanarinac paradigma je brodske institucionalne kulture.
Neobično je da vi, kojem je Grad izdašno financirao projekte i knjige ovako oštro govorite o stanju u brodskoj institucionalnoj kulturi...
Samo ja znam što je sve trebalo progutati da ta bahata, neodgovorna, šlampava i beskrajno bezobrazna svita ispoštuje svoje vlastite odluke i obećanja u vezi raspodjeljivanja sredstava brodskih poreznih obveznika i financiranje projekata o kojima govorite. A od tih silnih lobiranja još se i dan danas osjećam prljavo. No, činjenica je da je gradski proračun glavni financijer kulture. Ustvari jedina adresa. I kako ta adresa funkcionira? Katastrofalno. Sve se restrukturiralo: gospodarstvo, školstvo, zdravstvo, socijalna skrb...jedino kulturni institucionalizam nije. Njega ni kriza nije dotakla, iako bilježi ogroman uvoz, a relevantnijeg izvoza nema uopće.
Da li to znači da vam Grad više ne financira projekte?
Znači da ja - s tim što vi zovete Grad, a ja brodska kulturna politika i praksa - više neću da imam ikakve veze...
Prošle godine napisali ste pet knjiga o Brodu. Tiskanje knjiga je skupo, a izgubili ste izdavača...
Točno. Knjižicu Ruža u križu financirao sam sam. Monografiju Šetalište braće Radića i Trg sv. Trojstva financirao je Grad, jer to je četvrta knjiga poznatog i u državi priznatog projekta o zgradama i ljudima iz nekadašnje povijesne jezgre Broda. Knjigu Židovski Brod izdali su Posavska Hrvatska i Muzej Brodskog Posavlja, a za knjigu Leksikon mrtvih, prvi leksikon koji Brod uopće dobiva u svojoj povijesti, o približno tisuću sedamsto Židova koji su živjeli u Brodu, (od prvih naseljavanja do Holokausta) jedva sam pronašao izdavače i sam sufinancirao taj projekt. Grad se potpuno oglušio na zahtjev za potporu. Zadnja, peta knjiga je moj politološki testament. To je zbirka političkih eseja koji će, nažalost, dići malo prašine, ali ništa neće promijeniti u brodskoj tužnoj stvarnosti. Tu knjigu sam potpuno samostalno financirao.
Otkuda taj silni pesimizam?
Zato jer Brod nikad u svojoj ukupnoj povijesti nije bio u goroj situaciji. Bilježi demografski manjak od oko 10 tisuća stanovnika, po uobičajenom ritmu rasta u zadnjih pedeset godina, plus još 10 tisuća ljudi koji su nestali od 1991. do 2001. godine. Brod danas, s desetak tisuća izbjeglica iz bosanske Posavine koji su se u njemu stalno nastanili, ima za pet tisuća manji broj stanovnika nego 2001. godine. Ukupni demografski manjak iznosi 20 tisuća ljudi. Deset tisuća je otišlo, a uobičajenih deset tisuća nije pridošlo. Otišlo je ono što ima kvalitet da može otići, a nije došlo ono što ima kvalitet da može doći. Ostalo je ono što nema kuda, jer nema kvalitet. Zato nam je tako kako nam je. A o tome koliko u svemu ovome ima udjela katastrofalni povijesni podatak da se milenijsko razmeđe dvaju svjetova sa Drine preselilo na Savu, i zaslugama za to, možda neki drugi put.
Brod tone demografski, gospodarski, društveno i kulturno. Ono što aktualno nazivamo krizom ima duplo dno.
Nakon izbornog kirvaja, to drugo dno se počelo nazirati. Znači bit će još gore. A kao u onom vicu o Snjeguljici i četiri patuljka... Nema ljudi!
Pročitajte preciznue i žestoke reakcije majstora riječi na stanje u brodskoj institucionalnoj kulturi.
Kako ocijenjujete književni Brod danas?
Književni Brod je danas stidno mjesto Hrvatske. Brodska relevantna književna scena ne postoji. U Brodu ne živi više ni jedan priznati pisac romana, novela, pripovjetki..., niti jedan pjesnik priznat uvrštavanjem u hrvatske pjesničke antologije. Nakon nedavne smrti Vladimira Rema, koji je ukupno napisao osamdesetak pjesama, ali ni jedan roman, novelu ili pripovjetku, Brod nema više ni jednog člana Hrvatskog društva književnika!
Dobro, ali vi ste član Hrvatskog društva pisaca i PEN-a?
U HDP-u sam zbog svoje političke esejistike, književno priređivačkog rada i tri kratke proze od kojih su dvije nagrađene na jednom zagrebačkom Queer festivalu, a u PEN-u zbog procjene kako su moje knjige doprinos čuvanju brodske, a time i hrvatske, urbane kulturno povijesne baštine. No, mene se ne može ubrojiti u one koji žive u Brodu, jer ja sam tu samo fizički prisutan. Potpuno sam autonoman i van zagrljaja bilo kakvog duha kolektiviteta.U onom što se u Brodu drži društvenim, političkim i kulturnim životom mene niti ima, niti ikome manjkam. Bolestan sam, nervozan i brodska palanka me svojim ponosnim provincijalnim dosezima izuzetno nervira. No, ja ju budno držim na oku. Uostalom, to se vrlo dobro vidi u mojoj zadnjoj knjizi političkih eseja Mein Kampf 2. Što, ustvari, hoću reći? Svoje članstvo u HDP-u i PEN-u smatram osobnim dosegom. Brod s tim nema ništa. Doduše, dva brodska primitivca, na vrlo utjecajnim položajima u brodskoj kulturi, su svojevremeno pokušali, zaplotnjačkim harangama, osporiti moj ulazak – po pozivu – u HDP i PEN. Naravno, to im nije uspjelo. Od tada, mene u onom što se drži zvaničnim Brodom, nema, a ovakav zvanični Brod nema člana PEN-a i HDP-a. Uostalom, mislim, tj. nadam se kako ću uskoro otići odavde, kao što su to uostalom, pogotovo u zadnje vrijeme, učinili mnogi.
Ogorčeni ste na nekog posebno?
Ne. Ogorčen sam na zagađenost stanja u onom što se naziva brodskom kulturom. Zagušljivost je ondje veća od one koju stvara brodski zrak, najzagađeniji u Hrvatskoj. Razlika je u tome što u kulturi ne postoji mjerač zagađenja, niti nivo zagađenosti ikog interesira. Paće, niti ikom smeta.
Što vam to toliko smeta u brodskoj kulturi?
U onom što se drži brodskim ustanovama kulture radi profesionalno stotinjak ljudi. Na njihove plaće godišnje se izvaja desetak milijuna kuna. Od tih stotinjak ljudi u svom životnom vijeku napisalo je neku knjigu njih dvoje ili troje, a pokojni profesor Vladimir Rem, etnolog Zvonimir Toldi, ekonomist Slavko Mirković, profesor Mihajlo Ferić i ja kao politolog, svi nezavisna scena, svi uglavnom bez ikada ikakve bitnije zvanične uloge i funkcije u brodskom kulturnom establishmentu, izdali smo do sada čitavu biblioteku o Brodu koja broji preko stotinu knjiga. Mojih dvadesetak knjiga su sve samo o Brodu i Brođanima, Toldijevih, isto toliko, također samo o Brodu...
U Brodu ima najmanje pedesetak, što doktora, što magistara, što profesora povijesti. A u brodskoj povjesnici najviše knjiga su napisali Zvonimir Toldi, Slavko Mirković i ja, te pokojni Vladimir Rem o brodskoj književnoj povijesti. Lavovski dio novca izdvojenog za kulturu žderu pogoni institucija u kojima sjede neinventini, nekreativni, neambiciozni, pa i nekompetentni ljudi. Doživotno. Profesionalni pogoni brodskih kulturnih institucija postale su sigurne kuće. I to je tako već dvadeset godina. U Jugoslaviji se zabranjivalo, priječilo, onemogućavalo... Gdje je danas nestao taj silni, nekad zapreteni, potencijal? Ferić, Mirković, Rem i Toldi normalno su pisali i objavljivali i onda. Nije vrag kako sam samo ja, ovakav kakvog me Bog dao, konačno iskoristio priliku i izašao kroz širom otvorena vrata kaveza. Koji su ovi, na koje aludiram, nakon što je devedesetih bio otvoren, oprezno sami zatvorili. Iznutra. I ostali u kavezu. Jer, Bože moj, u kavezu ima uvijek hrane i vode, a vani nikad ne znaš... Ima jedna dobra TV drama u kojoj penzioner jutrom zatiče svog kanarinca mrtvog u kavezu. Podigao je kavez prema prozorskom svjetlu, dugo gledao mrtvog kanarinca i onda sjetno rekao: «Eto, niti je pjevao, niti je letio, a bio je ptica.» Taj mrtvi kanarinac paradigma je brodske institucionalne kulture.
Neobično je da vi, kojem je Grad izdašno financirao projekte i knjige ovako oštro govorite o stanju u brodskoj institucionalnoj kulturi...
Samo ja znam što je sve trebalo progutati da ta bahata, neodgovorna, šlampava i beskrajno bezobrazna svita ispoštuje svoje vlastite odluke i obećanja u vezi raspodjeljivanja sredstava brodskih poreznih obveznika i financiranje projekata o kojima govorite. A od tih silnih lobiranja još se i dan danas osjećam prljavo. No, činjenica je da je gradski proračun glavni financijer kulture. Ustvari jedina adresa. I kako ta adresa funkcionira? Katastrofalno. Sve se restrukturiralo: gospodarstvo, školstvo, zdravstvo, socijalna skrb...jedino kulturni institucionalizam nije. Njega ni kriza nije dotakla, iako bilježi ogroman uvoz, a relevantnijeg izvoza nema uopće.
Da li to znači da vam Grad više ne financira projekte?
Znači da ja - s tim što vi zovete Grad, a ja brodska kulturna politika i praksa - više neću da imam ikakve veze...
Prošle godine napisali ste pet knjiga o Brodu. Tiskanje knjiga je skupo, a izgubili ste izdavača...
Točno. Knjižicu Ruža u križu financirao sam sam. Monografiju Šetalište braće Radića i Trg sv. Trojstva financirao je Grad, jer to je četvrta knjiga poznatog i u državi priznatog projekta o zgradama i ljudima iz nekadašnje povijesne jezgre Broda. Knjigu Židovski Brod izdali su Posavska Hrvatska i Muzej Brodskog Posavlja, a za knjigu Leksikon mrtvih, prvi leksikon koji Brod uopće dobiva u svojoj povijesti, o približno tisuću sedamsto Židova koji su živjeli u Brodu, (od prvih naseljavanja do Holokausta) jedva sam pronašao izdavače i sam sufinancirao taj projekt. Grad se potpuno oglušio na zahtjev za potporu. Zadnja, peta knjiga je moj politološki testament. To je zbirka političkih eseja koji će, nažalost, dići malo prašine, ali ništa neće promijeniti u brodskoj tužnoj stvarnosti. Tu knjigu sam potpuno samostalno financirao.
Otkuda taj silni pesimizam?
Zato jer Brod nikad u svojoj ukupnoj povijesti nije bio u goroj situaciji. Bilježi demografski manjak od oko 10 tisuća stanovnika, po uobičajenom ritmu rasta u zadnjih pedeset godina, plus još 10 tisuća ljudi koji su nestali od 1991. do 2001. godine. Brod danas, s desetak tisuća izbjeglica iz bosanske Posavine koji su se u njemu stalno nastanili, ima za pet tisuća manji broj stanovnika nego 2001. godine. Ukupni demografski manjak iznosi 20 tisuća ljudi. Deset tisuća je otišlo, a uobičajenih deset tisuća nije pridošlo. Otišlo je ono što ima kvalitet da može otići, a nije došlo ono što ima kvalitet da može doći. Ostalo je ono što nema kuda, jer nema kvalitet. Zato nam je tako kako nam je. A o tome koliko u svemu ovome ima udjela katastrofalni povijesni podatak da se milenijsko razmeđe dvaju svjetova sa Drine preselilo na Savu, i zaslugama za to, možda neki drugi put.
Brod tone demografski, gospodarski, društveno i kulturno. Ono što aktualno nazivamo krizom ima duplo dno.
Nakon izbornog kirvaja, to drugo dno se počelo nazirati. Znači bit će još gore. A kao u onom vicu o Snjeguljici i četiri patuljka... Nema ljudi!
