Prvi dio Sedmi dio
Drugi dio Osmi dio
Treći dio Deveti dio
Četvrti dio Deseti dio
Peti dio Jedanaesti dio
Šesti dio Dvanaesti dio
ANNO DOMINI 1990. – Četvrti dio
Opkoljen policijskim specijalcima u selu Sapci, istočno od Broda, desetog prosinca ubio se Ivica Bajrić. Bio je osumnjičen za povezanost s braćom Vrbanović, koji su u Italiji počinili seriju teških zločina. Specijalci su imali zadatak da ga uhite kao dragocjenog svjedoka. Pregovarali su s naoružanim Bajrićem preko sat vremena, kroz otvorena vrata seoske dvorišne zgrade, nagovarajući ga da se preda. Plavokosi Bajrić je ulazak u zgradu dozvoljavao samo svom puncu, dovedenom da ga nagovori na predaju. U jednom trenutku punac je zatražio odobrenje policije da Bajriću donese pljosku rakije i čiste čarape iz svog automobila. Policija nije prepoznala taj znak i odobrila mu je da to učini. Bajrić je sjeo na ležaj u prostoriji. Polako presvukao čarape. Otpio gutljaj rakije i ispalio metak berettom u svoje srce. Prisutna liječnica konstatirala je trenutačnu smrt. Imao je dvadeset godina, ženu i dvoje djece. U novinarskoj reportaži “Plavi Cigan leti u nebo” otkriveno je značenje punčeve geste. Romi se prije smrti obično presvuku, nešto pojedu ili popiju – pripremajući se za dalek put. Čarape i rakija bile su za Bajrića taj znak. Braća Ljubiša Manolo i Mihajlo Mišel Vrbanović uhapšeni su nedugo potom u ciganskom naselju u Rakovici i izručeni talijanskoj policiji. Priznali su kako su pored ostalih grabežnih zločina i svirepo ubili jednog svećenika iz Cortazzone d‘Asti...
1991. GODINA
Božić je iz sfere privatnosti prerastao u glavni državni praznik. Stigao je s pucnjavom, punim birtijama pijanaca i s apsurdnom i skandaloznom maskotom Djeda Božićnjaka, kao oskrvniteljski erzac za Djeda Mraza. Nevjernici su svoj pokajnički povrat obilježili nesvjesnim, ali dubokim vrijeđanjem istinskih katolika i njihova velikog blagdana. Na Badnju večer “Tihu, svetu noć” nadglasao je “Otkako smo graničari stari…”. I Nova 1991. dočekana je kraišničarskom pucnjavom iz svih oružja, sablasno praznim ulicama, propucanim prozorima i ranjenicima. U svom prvom postblagdanskom broju “Brodski list” o tome šuti. Normalno.
U članku pod naslovom “Hristos se rodi” brodski paroh Milorad Jović najavljuje 11. siječnja prvu proslavu pravoslavnog Badnjaka i Božića u novosagrađenom hramu sv. Georgija Mučenika. Prva i zadnja služba Badnjaka, a potom 14. siječnja i Božića u pokrivenoj, ali još potpuno nedovršenoj pravoslavnoj crkvi u Štamparevoj ulici održana je uz nazočnost gradskih čelnika te sekretara i načelnika brodske policijske uprave.
U broju od 18. siječnja na naslovnoj stranici list objavljuje priopćenje u kojem se, između ostalog podvlači: “Priznajemo legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj”. Priopćenje je porodio SDP (djevojački SKH) devet mjeseci nakon izbora u povodu svoje konvencije! Za predsjednika konvencije izabran je Božidar Bader, a za potpredsjednike Željko Rački i Ratimir Santić. Predsjedništvo čine Ardi Bilić, Josip Dimitarević, Stjepan Grgurević, Mijo Kladarić, Vera Mrđa i Jerko Zovak. Sam izvještaj s konvencije naslovljen je s “Biti će još hoda po mukama”, a izlaganje Ivice Račana s “Nismo poraženi. Niti smo pokleknuli”.
U sljedećem broju urednica, opremom prve stranice, lista pokazuje kako je ono što se smatra novinarskim incidentom ustvari novinarski akcident ili još gore – stil. Opet, kao i prije tri mjeseca na naslovnici se djeca bezbrižno igraju u pijesku, mladež iz sve snage korzira brodskim glavnim šetalištem, opet literarni kutak u kojem dramatiku sluti samo dječje pitanje: “Mama jel' istina da će nas vojska napasti?”, da bi onda s druge i treće stranice grunuo naslov “U očekivanju bartolomejske noći”. Hrvatska je, naime, na zveckanje oružjem JNA, odlučno odgovorila naoružavanjem rezervnog sastava policije, tj. početkom stvaranja regularne vojske. U „Brodskom listu“ novinari su tih dana pokupili nebulozne izjave HDZ-ovih političara u kojima nema ni jedne suvisle rečenice o čemu se u stvari radi, niti kojim se povodom daju izjave. I opet, čitalac koji nije preživio te dane i noći, a naknadno želi listanjem novina to saznati – nikada neće ništa shvatiti. A radilo se o očekivanju državnog udara koji bi izvela JNA u noći s 25. na 26. siječnja. “Brodski list” je izašao 25. siječnja i o tome je pisnuo samo u onom dječjem pitanju iz uredničkog uvodnika. No, ima dana za megdana. Već 2. veljače, nakon što se očekivana “Bartolomejska noć” nije dogodila, događaji tim povodom stižu na prvu stranu fotografijom mnoštva Brođana koji su nakon probdjevene noći s petka na subotu mirno prosvjedovali na glavnom gradskom trgu protiv pokušaja JNA i “svih onih koji silom žele riješiti sudbinu Hrvatske”. Prosvjed je organiziran na poziv HDZ-a, a govorili su Ante Klarić i dr. Jozo Meter.
Novinarska pera su ozbiljno zatrokirala u trenutku početka stvaranja regularne hrvatske vojske u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova. Nema Frane Piplovića koji je s novinarske šamlice prebačen u političko izvršnu fotelju. Taj hendikep bit će amortiziran objavljivanjem njegove neumorne prepiske u funkciji predsjednika brodskog Izvršnog vijeća s vladom i predsjednikom Tuđmanom. Evo jednog od brojnih takvih obraćanja:
“Poštovanom gospodinu Predsjedniku i štovanim članovima vlade,
Hrvatski narod slavonskobrodske općine, gospodine predsjedniče, u svemu podržava Vas i svakog člana hrvatske Vlade u naporima koje ulažete za mir među narodima u ovoj napaćenoj i teško iskušavanoj zemlji. Hrvatski narod ne želi rat, ne zato što bi se bojao, jer nema više što izgubiti osim jarma koji su mu nametali komunistički diktatori, nego smo protiv rata zato što znamo da se ratom ne može ništa riješiti. Protiv rata smo zato što smo u svom duhovnom sazrijevanju došli do stupnja spoznaje da je dostojno čovjeka s kraja dvadesetog stoljeća samo miroljubivo rješavanje problema među ljudima i narodima.
Kad čovjek iz te perspektive, kojoj se ne može odreći ni miroljubivost, ni prosvjećenost, gleda na pozive na rat koje upućuju s raznih strana i besposlene žene u ime tobožnjeg majčinstva, kad sluša bjesomučnu harangu i pozive na istrebljenje hrvatskog naroda, kad u toj tutnjavi nerazuma ne čuje niti jedan glas razbora, mora se pitati da li se vratilo opet ono herojsko doba, kada se vlastita stvar i interes znao obrazložiti samo sirovom snagom.
Tutnje prazne riječi o ugroženosti srpskog naroda i u Slavoniji i u Baranji. Kako su to Srbi ugroženi, npr. u Slavonskom Brodu?
Srbi u Slavonskom Brodu, primjerice imaju i svoje Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, što su ga uz pomoć i gradske uprave stvorili. To je kulturno društvo riješilo svoje probleme prostora pet minuta kasnije pošto su taj problem pred predstavnicima gradske uprave istaknuli. Nikada do sada, osim u ovo “srboždersko” vrijeme HDZ-a, Srbi u Brodu nisu osnovali svoje kulturno društvo. Prvi puta, nakon pola stoljeća, Srbi u Brodu su održali svoju Svetosavsku besedu i opet s naklonošću “srbožderske” općinske uprave. Ta općinska uprava, preko pravoslavnih svećenika, podijelila je novčanu pomoć i srpskim i hrvatskim siromašnijim obiteljima za Novu godinu, a gospodin paroh brodski javno je na skupu izjavio kako nema kao predstavnik Srpske pravoslavne crkve i kao čovjek nikakvih problema u Brodu.
Srpska demokratska stranka djeluje u općini, dobila je prostor kao i druge stranke, gradska uprava uvijek iznova ističe da će pomagati kulturne programe svake nacije u Brodu, što je u ovom kratkom roku i siromašnim prilikama i dokazala.
Pa gdje je ta “ugroženost”? Tko je stradao u bilo čemu? Za ovo što je kao primjer navedeno u Brodu, svaki pošten novinar naći će dovoljno svjedoka među samim Srbima. Naravno, ako hoće.
No, ti “novinari” neće niti im je stalo do argumenata. “Ugroženost” kao osnova i temelj ideologije kojom sadašnje vođe truju srpski narod, je samo isprika i trening za agresiju. “Ugroženost” nije novost u političkoj misli srpskih političara. Ona je dovela već do jednoga, pravoga svjetskoga rata. Komunistički diktatori, koji su desetljećima uništavali i srpske i hrvatske svetinje, pokušavaju se predstaviti kao zaštitnici toga “ugroženog” naroda. Mi vjerujemo u mudrost i genij srpskog naroda da neće pomoći zatornicima svoje i tuđe slobode. Desetljećima je Komunistička partija skrnavila svetinje i njegove, a povijest je vrlo stroga učiteljica kada se ne poslušaju njezine poruke.
Dok s gnušanjem odbijamo laži koje se pričaju o hrvatskom narodu na raznim podmetnutim mitinzima, mi Vam, gospodine predsjedniče, izražavamo našu spremnost da branimo svoju hrvatsku domovinu.
Vama, gospodinu Manoliću, gospodinu Domljanu, gospodinu Špegelju, gospodinu Boljkovcu, gospodinu Šeksu i svim drugim članovima hrvatske Vlade izražavamo našu nepokolebljivu odanost. Svako ugrožavanje vaše osobe ili osobe kojega člana Vlade, ili ugrožavanje demokratski izabrane vlasti smatramo objavom rata cijelom hrvatskom narodu.
Ovaj narod ima ponosa i zato ne želi više biti stranac u vlastitoj domovini.”
Takvih i sličnih Franinih priopćenja (u ime Izvršnog vijeća) bilo je na desetine. (Dobar dio ovjekovječio je “Muzej Brodskog Posavlja” u publikaciji Slavonski Brod 1990.-1992. tiskanoj 2003. godine, koja je doduše objavljena kao katalog izložbe, ali s vrlo pomno ciljanim pretenzijama “stvaranja nove povijesti” prikladnim povijesnim činjenicama, a prešućivanjem neprikladnih, tj. onih koje se ne uklapaju u fantazmu o svetosti “državotvorstva uzletjelog hrvatstva”). Ptica croatica – Frano Piplović – u svojoj pojavi sublimira gotovo sve tadašnje hadezeovske vrijednosti. Uravnotežen je poput Otca domovine s kojim se jednosmjerno dopisuje. Nadahnut je pozitivnim idejama kao Stjepan Blažanović. Rafinirano inteligentan kao Antun Babić. Tolerantan kao dr. Jozo Meter. Šarmantan i duhovit kao mr. Mato Artuković. Literarno obdaren kao Mirko Tomac. Politički senzibilan kao Slavko Bilanđija. Univerzalno obrazovan kao Zdravko Sočković. Materijalno nezainteresiran kao dr. Dragutin Križanović. I na kraju, ali ne i najmanje važno – rođen nedaleko Splita kao i Ante Klarić.
Uskoro će Izvršno vijeće također energično tražiti da se dozvoli kontrola oružja Teritorijalne obrane pohranjenog u objektima Garnizona JNA. Frano Piplović će zaboraviti kako je kao urednik “Brodskog lista” 25. svibnja 1991. godine objavio tekst “Nema panike i uznemirenosti u povodu glasina o razoružavanju teritorijalne obrane” u kojem je demantirao kako JNA prebacuje u svoja skladišta oružje Teritorijalne obrane. U tekstu “Vratiti oružje teritorijalnoj obrani” piše: “Teritorijalna obrana je organ Skupštine općine pa je razumljivo da skupštinski organi, a posebno općinska vlada, otvoreno progovore o njezinom sadašnjem statusu, pogotovo što je ostala bez oružja koje je oteto hrvatskom narodu. Problem je tim veći što je oružje i kupljeno sredstvima građana slavonskobrodske općine, a kojima je sada uskraćeno pravo vlasništva nad tim oružjem pohranjenim izvan domašaja Teritorijalne obrane. Po ustavnim rješenjima Teritorijalna obrana je obrambena snaga i za njezino naoružavanje uložena su velika financijska sredstva baš kao što su bila ulagana i u Štab Teritorijalne obrane i Sekretarijat za narodnu obranu na području općine. Imajući u vidu aktualne političke prilike Izvršno vijeće Skupštine općine u Slavonskom Brodu se ovog tjedna oglasilo zahtjevom da se oduzeto oružje hitno vrati.”
Izvršno vijeće, također, traži kontrolu pohranjenog oružja TO u objektima garnizona JNA “jer je to imovina naroda i narodu pripada”.
