U prošlom broju posavske Holštajnke, pardon, Posavske Hrvatske tiskan je, zauzetim prostorom, zapaženi intervju brodskog pjesnika haiku poezije Antun Tuna Bartek Teka. Intervju je opremljen i fotografijom autora primjerenijom za člansku iskaznicu neke Udruge za posmrtnu pomoć... Novinarka, je li, pita Antun Tuna: «Jeste li član Društva hrvatskih književnika?» (Iako i ona i vrapci znaju da nije.) Antun Tun lagi da je bio jedan dan član, prije trideset godina, a onda su ga nakon misteriozne intervencije iz Broda (mamicu im urotničku) stavili na doživotno čekanje. «Podnio sam zahtijev na nagovor Vladimira Rema» -kaže Antun Tun.
Prvo, Rem je u to vrijeme u Vinkovcima, otkuda odista budno motri tko će, a tko neće u Društvo hrvatskih književnika. Drugo, Rem Antun Tuna, politički, drži ondje gdje ga je svojevremeno smjestio akademik prof. dr. Stjepan Babić u svom izvješću o stanju naroda, nacije i Matice u Slavonskom Brodu iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Babić citira svojevremenog predsjednika ogranka Matice hrvatske u Brodu, Mladena Poštenjaka, kako je Baretek 1971. godine bio na nestrani Matice. Treće, Rem je za života povjerljivo širio famu kako, dok je on živ, Antun Tun neće u DHK i kako je u to, dosta teško, uvjerio i Miroslava Mađera.
Novinarki koja to sve predobro zna, Antun Tun je ispričao još i bajku kako su ga kasnije zvali i nudili mu članstvo... Kaj got! O ulasku u članstvo DHK odlučuje posebna komisija Upravnog odbora, temeljem relativno visokih i strogih kriterija, ali i pod silnim pritiscima, lobiranjima i doslovnim nebiranjima sredstava jer praznoslova koji, pod stare dane, umjesto da igraju domine pišu pjesme – ima u Hrvatskoj na gajbe.
Ergo, ako te netko kandidira i ti sve te procedure uspiješ proći – postaješ hrvatski književnik. A to što Antun Tun u intervjuu klikče, a novinarka marno zapisuje: «Ja sam književnik i to ću i dalje biti!» isto je kao i da je zakliktao: «Ja sam Napoleon Bonaparte i to ću i dalje biti!».
Miran Antun Tune. Miran. Ti nisi hrvatski književnik, ti si knjižničar u osnovnoj školi na Jelasu. I kad već tebi to nije jasno, trebalo bi barem biti jasno, kako se zove, Posavskoj Hrvatskoj i njenoj novinarki koja, slično Antun Tunu, sebe drži lukavom novinarskom lisicom, a štovano čitateljstvo, sve skupa i zajedno, idiotima.
Na kraju i ne i najmanje važno. Ja volim tu našu Posafsku. I ovo na što tratim dragocjeno vrijeme je u njenom interesu, jer Brod je nedavno dobio još jedan, konkurentski, tjednik u kojem kad nauče u zaglavlja stranica stavljati isti datum koji su stavili u zaglavlje naslovnice i ne zaborave otiskati cijenu lista – eto bespoštedne konkurencije u kojoj će, ne više Branko Penić, nego «nevidljiva ruka tržišta» i «lukavstvo uma» jamčiti sveudiljni probitak voljene nam, ali ne više i jedine, Posavske Hrvatske.
