Ozbiljnom novinarstvu prijeti potpuno izumiranje. Ta je boldirana rečenica na naslovnici najnovijeg broja glasila Hrvatskog novinarskog društva. Odista. Suvremeno hrvatsko novinarstvo uglavnom reprezentiraju ili poluidioti ili slični držači kruške ispod neke njuške. Počnimo s poluidiotima. Uoči utakmice Dinama s Hajdukom, momčad je rekreativno posjetila zoološki vrt u Maksimiru koji se nalazi preko puta vrlo sličnog nogometnog vrta – Dinamo. U kojem je (donedavno) majmun kakvog zagrebački zoološki vrt nikad nije ni imao ni vidio – pali i žario.
Sportski novinar prvog programa HRT-a izvještava, pa kaže: „Posjetili su lavove da upiju dio njihove snage uoči utakmice s Hajdukom.“[1] Poluidiot je to rekao u kameru, poluidiot urednik je to pustio na ekran udarnog TV Dnevnika, a podobnim poluidiotima: šefovima programa i ravnateljima HRT-a (za koje nitko nikad čuo) živo se jebe, jer njihov je radni nalog uzgoj i množidba novinara poluidiota koji su savršeni opslužitelji idiotskih politika hrvatske stranke HDZ – SDP koja je stalno na vlasti. Zbog toga je HRT najveće hrvatsko uhljebište poluidiota...
I kad je tomu tako, logično je i slijedstveno da prvi program HRT-a poluidiotski drži Hrvate, definitivno i doslovno – za najusraniji narod u EU. Jer, u najudarnijim terminima, pušta reklame farmaceutske mafije u kojima se reklamira Turbolax „za dobro pražnjenje crijeva“, Biorela „protiv proljeva“, HemoMax, ranije Pilex „protiv hemeroida“, Flobian, ranije Espumisan protiv „kruljenja ženskih stomaka“ i svega onog što ide nakon kruljenja. Dalje. Muški Hrvati su prema prvom programu HRT-a najimpotentnija populacija u EU jer „svaki peti“, dakle, njih oko tristo tisuća odraslih „ima problem“ iz kojeg ga može izvući samo Afrička šljiva, Prostamol i El direct forte nakon kojih više neće pišati onako kao što mucavi govore, nego mlazom vatrogasnog šmrka.
U brizi za zdravi hrvatski pimpek (veličina nije važna) HTV pušta i reklamu u kojoj se hrvatski muževi pozivaju na češkanje jaja i provjeru jesu li im u gaćama zdrava jaja ili mućci... A u skrbi za hrvatsku mušku guzicu tu je reklama s Miroslavom Škorom koji supruzi obećava da će „ići vidjeti jel' ima rak debelog crijeva“... Hrvatske žene prema prvom programu HRT-a smrduckaju jer ih „pecka u vagini“ pa im se preporuča Candiginol... I sve to ide prije ručka i prije večere pretplatnicima koji te programe financiraju s preko milijardu kuna...
Ili ako se samo malčice odmaknemo od ljudskih otvora za pražnjenje i primaknemo vječno mahnitom hadezaovcu Vasi Brkiću, koji je tu njegdje u blizini, vidjet ćemo što? Vaso u krušku, sa sigurne distance, hrabro jebe majku četničku srpskom premijeru Vučiću... A Srbi odavno rehabilitirali četnike. Zakonski ih pretvorili u Savezničku sastavnicu u Drugom svjetskom ratu, dižu spomenike Draži Mahajloviću... Nazvati nekog četnikom u današnjoj Srbiji znači iskazati mu posebnu čast i štovanje. Novinarski poluidioti s HRT-a to prenose u kontekstu Vasine grozidbe i škrgutbe, a srpskom apsolutisti u Srbiji raste politički rejting. U srpsko nebo.
Slično je s izjavom vojnog ministra Srbije Vulina prilikom posjeta Hrvatskoj, kako nakon građanskog rata svaka strana ima svoju verziju. Pitanje novinara se odnosilo na podizanje spomenika Milanu Tešiću, majoru JNA koji je 29. rujna 1991. podigao u zrak, zajedno sa sobom, vojno skladište u šumi Bedenik, udaljeno pet kilometara od Bjelovara, izazvavši smrt jedanaest branitelja i stotinu ozljeđenih na obje strane. Je li znao da je istog dana, 29. rujna, nakon predaje bjelovarske vojarne Božidar Ađija strijeljan pukovnik Rajko Kovačević zajedno s još dvojicom najviših oficira JNA – nepoznato je.
Srpski ministar zna da hrvatsko i međunarodno pravosuđe priznaje kako je do 8. listopada 1991. i dana kada su prekinute sve veze s bivšom Jugoslavijom, a bilo je to dan nakon rakete na Banske dvore, ono što se tada u Hrvatskoj zbivalo okarakterizirano kao građanski rat. I tek nakon tog datuma kao međunarodni ratni sukob. Dapače, neki u sudskoj praksi pomiću taj datum na 15 siječnja 1992. kada počinju stizati prva priznanja nezavisnosti Hrvatske.
Tešić je digao u zrak skladište, ponavljam, 29. rujna 1991. Hrvatska je proglasila prekid svih odnosa s Jugoslavijom 8. listopada 1991.,a 29. studenoga 1991. Predsjedništvo Jugoslavije na čijem čelu je, formalno bio Stipe Mesić, proglašava Tešića posljednjim Narodnim herojem Jugoslavije, nakon čega deseci ulica i trgova u Srbiji i Republici Srpskoj dobivaju njegovo ime...
Tko je tu lud, a tko zbunjen? Novinarčad koja to uz debelu podršku političkih budala sve proizvodi. Rezultat: srpski premijer Vučić otkazao je dogovoreni posjet Zagrebu, odnosi Hrvatske i Srbije zatrovano su loši i ne mogu biti lošiji. Traganje i istina o stotinama u ratu nestalih Hrvata se zaustavlja zajedno s rješenjem granice na Dunavu, (za koju je granica sa Slovenijom – pičkin dim) i ostaje kao potencijalni casus belli. S čim se nije za zajebavati jer su Srbi uglavnom Šešelji, a da smo mi sigurni u NATO ne bi kupovali helikoptere, tenkove i zrakoplove i ispipavali mogućnost ponovnog uvođenja vojnog roka... No, dobro. Još jedan rat ograničenog dometa bio bi idealna izlika kojojm bi se prikrila apsolutna nesposobnost hrvatskih i srpskih političkih elita da vode države. O tome već i vrapci cvrkutaje po okularima, kako bi to rekao jedan nekoć vrlo živahni brodski gradski vijećnik iz Brodskog Vinogorja.
Ajmo mi malo lokalno.
Lokalno se slično važi. Poslušna glavica, sita guzica: novinarski invalidi, tržišni propagandisti, žurnalistička beščašća... Onog momenta kad novinarstvo prestane biti argumentirana društvena i politička kritika – ono je odumrlo. Izgubilo svoj bitak, biće i dijalektiku. Postalo je, hegelovski rečeno, golo govno: institucija za promidžbu političkih svinjarija i zapisničarsko zlo u brodskoj kulturi.
Na primjer, lokalni tjednik. Novinarski gledano, sve bolesti od kojih boluje su smrtonosne. Danas to uopće nije novina, to je ustvari žurnalistički kirvaj: slika života u Brodu od 1995. godine na ovamo. Slika Broda kao potopa svega što bi ga činilo gospodarski razvijenom, naprednom, kulturnom i civilizacijskom sredinom. Ništa vitalnog i autentičnog. Cvate jedino korupcija o kojoj se stameno šuti. Slika prokletstva, tričave svakodnevnice koja je postala svrha života, slika malog, jadnog, bijednog i od straha usranog trajanja, s najgorim gradonačelnikom u sveukupnoj povijesti grada, ali čovjekom, kojeg, takvog kakav je, Brod i zaslužuje. Posavska Hrvatska je izražavajući brodski identitet u „slobodi i demokraciji“ pokazivala kako su Brođani ljudi koji su napustili sami sebe. Brođana više nema. Nestala ih ekonomija, politika i kultura slobodnog, suvremenog i samostalnog Broda. Taj nestanak zrcali ova površna novina i baš je briga što izlazi u poremećenom gradu, preplavljenom godinama establishmentima sastavljenim od pojedinaca koji nikada, ni u čemu nisu bili dobri, kvalitetni i pouzdani, a i moralno i mentalno su upitni.
Nasumični primjer: u palanci od šezdeset tisuća stanovnika s pedesetak školovanih i formiranih novinara, šampion novinarstva, i zbog toga vrli gradonačelnikov protégé i prijatelj je blefer bez škole, dakle bez znanja i metodološke pameti. Sudovi imaju otporne podatke da je i bez morala i poštenja. Oni koji ga poznaju znaju kako je i bez zuba i kose... zaboravio sam mu ime: jel' onaj Đuro što ga zovu Dragan ili... onaj Laprdan što ga zovu Viagra... nemam pojma. Ma znate onaj što je imao jedinu trgovinu u selu, pa propao, pa je onda imao Slavoniju drvnu industriju, pa mu je otelo, pa je propao kao kandidat za predsjednika SDP-a, pa propao kao kandidat za zastupnika u Hrvatskom Saboru, pa propao stranku Hrvatski socijaldemokrati, pa propao na hrvatskim sudovima... Ma onaj što mu krepa sve čega se dohvati... U pičku materinu, protiv zatvora, proljeva, hemeroida, trulih prostata i „vaginalnog peckanja“ lijekova koliko voliš, a protiv Alzheimera – ništa. Dobro, nije važno. Sjetit ću se... i što sam ono htio? Aha. Lik to stvarno jest. On je u ovom i ovakvom Brodu No. 1. Objavio je, čujem, i svoju treću knjigu (od ovih današnjih pedesetak brodskih novinara nitko nema ni jednu). Najčitaniji je, najaktualniji, najotvoreniji, najhrabriji i najbezobrazniji, a što je najvažnije uspio se približiti gradskoj kasi što je, na primjer, za jednog mene, nemoguća misija.
Da Mirec Jurić, pokoj mu duši, sve ovo sazna rekao bi: „Jebem te zvijezdo sjajna!“
A što se mene tiče, sad malo globalno, najbolji novinar je pretučeni novinar. To je najsigurniji kriterij. Miroslava Jurića nisu pretukli, ali su ga ubili tužbama. Imao ih je ravno šest ili sedam. Od njegove smrti ni jedan brodski novinar više nije tužen. Čak ni ja, koji kad se malo zaigram novinara – pretjerano serem.
________________________________________
[1] Prije njega članica iste redakcije izrekla je u kameru: „Teško je prognozirati prognoze.“
Sportski novinar prvog programa HRT-a izvještava, pa kaže: „Posjetili su lavove da upiju dio njihove snage uoči utakmice s Hajdukom.“[1] Poluidiot je to rekao u kameru, poluidiot urednik je to pustio na ekran udarnog TV Dnevnika, a podobnim poluidiotima: šefovima programa i ravnateljima HRT-a (za koje nitko nikad čuo) živo se jebe, jer njihov je radni nalog uzgoj i množidba novinara poluidiota koji su savršeni opslužitelji idiotskih politika hrvatske stranke HDZ – SDP koja je stalno na vlasti. Zbog toga je HRT najveće hrvatsko uhljebište poluidiota...
I kad je tomu tako, logično je i slijedstveno da prvi program HRT-a poluidiotski drži Hrvate, definitivno i doslovno – za najusraniji narod u EU. Jer, u najudarnijim terminima, pušta reklame farmaceutske mafije u kojima se reklamira Turbolax „za dobro pražnjenje crijeva“, Biorela „protiv proljeva“, HemoMax, ranije Pilex „protiv hemeroida“, Flobian, ranije Espumisan protiv „kruljenja ženskih stomaka“ i svega onog što ide nakon kruljenja. Dalje. Muški Hrvati su prema prvom programu HRT-a najimpotentnija populacija u EU jer „svaki peti“, dakle, njih oko tristo tisuća odraslih „ima problem“ iz kojeg ga može izvući samo Afrička šljiva, Prostamol i El direct forte nakon kojih više neće pišati onako kao što mucavi govore, nego mlazom vatrogasnog šmrka.
U brizi za zdravi hrvatski pimpek (veličina nije važna) HTV pušta i reklamu u kojoj se hrvatski muževi pozivaju na češkanje jaja i provjeru jesu li im u gaćama zdrava jaja ili mućci... A u skrbi za hrvatsku mušku guzicu tu je reklama s Miroslavom Škorom koji supruzi obećava da će „ići vidjeti jel' ima rak debelog crijeva“... Hrvatske žene prema prvom programu HRT-a smrduckaju jer ih „pecka u vagini“ pa im se preporuča Candiginol... I sve to ide prije ručka i prije večere pretplatnicima koji te programe financiraju s preko milijardu kuna...
Ili ako se samo malčice odmaknemo od ljudskih otvora za pražnjenje i primaknemo vječno mahnitom hadezaovcu Vasi Brkiću, koji je tu njegdje u blizini, vidjet ćemo što? Vaso u krušku, sa sigurne distance, hrabro jebe majku četničku srpskom premijeru Vučiću... A Srbi odavno rehabilitirali četnike. Zakonski ih pretvorili u Savezničku sastavnicu u Drugom svjetskom ratu, dižu spomenike Draži Mahajloviću... Nazvati nekog četnikom u današnjoj Srbiji znači iskazati mu posebnu čast i štovanje. Novinarski poluidioti s HRT-a to prenose u kontekstu Vasine grozidbe i škrgutbe, a srpskom apsolutisti u Srbiji raste politički rejting. U srpsko nebo.
Slično je s izjavom vojnog ministra Srbije Vulina prilikom posjeta Hrvatskoj, kako nakon građanskog rata svaka strana ima svoju verziju. Pitanje novinara se odnosilo na podizanje spomenika Milanu Tešiću, majoru JNA koji je 29. rujna 1991. podigao u zrak, zajedno sa sobom, vojno skladište u šumi Bedenik, udaljeno pet kilometara od Bjelovara, izazvavši smrt jedanaest branitelja i stotinu ozljeđenih na obje strane. Je li znao da je istog dana, 29. rujna, nakon predaje bjelovarske vojarne Božidar Ađija strijeljan pukovnik Rajko Kovačević zajedno s još dvojicom najviših oficira JNA – nepoznato je.
Srpski ministar zna da hrvatsko i međunarodno pravosuđe priznaje kako je do 8. listopada 1991. i dana kada su prekinute sve veze s bivšom Jugoslavijom, a bilo je to dan nakon rakete na Banske dvore, ono što se tada u Hrvatskoj zbivalo okarakterizirano kao građanski rat. I tek nakon tog datuma kao međunarodni ratni sukob. Dapače, neki u sudskoj praksi pomiću taj datum na 15 siječnja 1992. kada počinju stizati prva priznanja nezavisnosti Hrvatske.
Tešić je digao u zrak skladište, ponavljam, 29. rujna 1991. Hrvatska je proglasila prekid svih odnosa s Jugoslavijom 8. listopada 1991.,a 29. studenoga 1991. Predsjedništvo Jugoslavije na čijem čelu je, formalno bio Stipe Mesić, proglašava Tešića posljednjim Narodnim herojem Jugoslavije, nakon čega deseci ulica i trgova u Srbiji i Republici Srpskoj dobivaju njegovo ime...
Tko je tu lud, a tko zbunjen? Novinarčad koja to uz debelu podršku političkih budala sve proizvodi. Rezultat: srpski premijer Vučić otkazao je dogovoreni posjet Zagrebu, odnosi Hrvatske i Srbije zatrovano su loši i ne mogu biti lošiji. Traganje i istina o stotinama u ratu nestalih Hrvata se zaustavlja zajedno s rješenjem granice na Dunavu, (za koju je granica sa Slovenijom – pičkin dim) i ostaje kao potencijalni casus belli. S čim se nije za zajebavati jer su Srbi uglavnom Šešelji, a da smo mi sigurni u NATO ne bi kupovali helikoptere, tenkove i zrakoplove i ispipavali mogućnost ponovnog uvođenja vojnog roka... No, dobro. Još jedan rat ograničenog dometa bio bi idealna izlika kojojm bi se prikrila apsolutna nesposobnost hrvatskih i srpskih političkih elita da vode države. O tome već i vrapci cvrkutaje po okularima, kako bi to rekao jedan nekoć vrlo živahni brodski gradski vijećnik iz Brodskog Vinogorja.
Ajmo mi malo lokalno.
Lokalno se slično važi. Poslušna glavica, sita guzica: novinarski invalidi, tržišni propagandisti, žurnalistička beščašća... Onog momenta kad novinarstvo prestane biti argumentirana društvena i politička kritika – ono je odumrlo. Izgubilo svoj bitak, biće i dijalektiku. Postalo je, hegelovski rečeno, golo govno: institucija za promidžbu političkih svinjarija i zapisničarsko zlo u brodskoj kulturi.
Na primjer, lokalni tjednik. Novinarski gledano, sve bolesti od kojih boluje su smrtonosne. Danas to uopće nije novina, to je ustvari žurnalistički kirvaj: slika života u Brodu od 1995. godine na ovamo. Slika Broda kao potopa svega što bi ga činilo gospodarski razvijenom, naprednom, kulturnom i civilizacijskom sredinom. Ništa vitalnog i autentičnog. Cvate jedino korupcija o kojoj se stameno šuti. Slika prokletstva, tričave svakodnevnice koja je postala svrha života, slika malog, jadnog, bijednog i od straha usranog trajanja, s najgorim gradonačelnikom u sveukupnoj povijesti grada, ali čovjekom, kojeg, takvog kakav je, Brod i zaslužuje. Posavska Hrvatska je izražavajući brodski identitet u „slobodi i demokraciji“ pokazivala kako su Brođani ljudi koji su napustili sami sebe. Brođana više nema. Nestala ih ekonomija, politika i kultura slobodnog, suvremenog i samostalnog Broda. Taj nestanak zrcali ova površna novina i baš je briga što izlazi u poremećenom gradu, preplavljenom godinama establishmentima sastavljenim od pojedinaca koji nikada, ni u čemu nisu bili dobri, kvalitetni i pouzdani, a i moralno i mentalno su upitni.
Nasumični primjer: u palanci od šezdeset tisuća stanovnika s pedesetak školovanih i formiranih novinara, šampion novinarstva, i zbog toga vrli gradonačelnikov protégé i prijatelj je blefer bez škole, dakle bez znanja i metodološke pameti. Sudovi imaju otporne podatke da je i bez morala i poštenja. Oni koji ga poznaju znaju kako je i bez zuba i kose... zaboravio sam mu ime: jel' onaj Đuro što ga zovu Dragan ili... onaj Laprdan što ga zovu Viagra... nemam pojma. Ma znate onaj što je imao jedinu trgovinu u selu, pa propao, pa je onda imao Slavoniju drvnu industriju, pa mu je otelo, pa je propao kao kandidat za predsjednika SDP-a, pa propao kao kandidat za zastupnika u Hrvatskom Saboru, pa propao stranku Hrvatski socijaldemokrati, pa propao na hrvatskim sudovima... Ma onaj što mu krepa sve čega se dohvati... U pičku materinu, protiv zatvora, proljeva, hemeroida, trulih prostata i „vaginalnog peckanja“ lijekova koliko voliš, a protiv Alzheimera – ništa. Dobro, nije važno. Sjetit ću se... i što sam ono htio? Aha. Lik to stvarno jest. On je u ovom i ovakvom Brodu No. 1. Objavio je, čujem, i svoju treću knjigu (od ovih današnjih pedesetak brodskih novinara nitko nema ni jednu). Najčitaniji je, najaktualniji, najotvoreniji, najhrabriji i najbezobrazniji, a što je najvažnije uspio se približiti gradskoj kasi što je, na primjer, za jednog mene, nemoguća misija.
Da Mirec Jurić, pokoj mu duši, sve ovo sazna rekao bi: „Jebem te zvijezdo sjajna!“
A što se mene tiče, sad malo globalno, najbolji novinar je pretučeni novinar. To je najsigurniji kriterij. Miroslava Jurića nisu pretukli, ali su ga ubili tužbama. Imao ih je ravno šest ili sedam. Od njegove smrti ni jedan brodski novinar više nije tužen. Čak ni ja, koji kad se malo zaigram novinara – pretjerano serem.
________________________________________
[1] Prije njega članica iste redakcije izrekla je u kameru: „Teško je prognozirati prognoze.“
